IMAMO LI MI DRŽAVU? Veličanje srpskog terorizma na Brijunima!
Brijunska predstava o Gavrilu Principu: Terorizam protiv zdravog razuma
Lako se obračunati s takvim glupim pokušajima, osim u slučaju kad ih financira država. Ovo na Brijunima financira Republika Hrvatska.
Održavanje predstava kazališta Ulysses za odabranu publiku na Brijunima plaća država. Rade Šerbedžija možda je napravio toliko respektabilnu međunarodnu karijeru da bi se to ulaganje u kulturu i moglo opravdati. Međutim, kako naći opravdanje za bavljenje politikom na tom otočju pod okriljem ljetne kazališne scene na otvorenom?
Ne govorimo o bilo kakvoj politici. Na Brijunima se ovih dana u kazališnoj predstavi proslavlja terorist i terorizam te se osuđuje sve što je dovelo do rušenja Jugoslavije, one iste Jugoslavije zbog čijeg je okončanja svoje živote položilo oko 20.000 građana Republike Hrvatske.
Izgleda da je ipak došlo vrijeme da se zapitamo kakve koristi hrvatska kultura ima od Šerbedžijinog igranja po Brijunima za državni novac? Koliko je njegovih glumačkih kolega lobiralo za Hrvatsku i kakve je koristi to donijelo Hrvatskoj? Možda to i nisu mjerljive kategorije, pa bi bilo svrsishodnije zapitati koliko hrvatskih mladih glumaca i redatelja svoje karijere brusi uz Šerbedžiju i tu navodnu međunarodnu elitu koju nam on dovodi na Brijune?
Domaći mediji izvještavaju o dolasku Rade Šerbedžije, njegove supruge i njihovih kćeri s prijateljicama na Brijune. Bilo bi zlobno sad postavljati pitanja o tome tko plaća taj prijevoz i u kakvom su statusu tu prijateljice obitelji. Nećemo sitničariti. Puno su me više zaintrigirale televizijske reportaže o prvoj predstavi. Vidjevši to veličanje terorizma i Gavrila Principa, čovjeka koji nije bio ništa drugo nego terorist, bez obzira na to kakvim principima bio vođen, potražio sam informacije o predstavi na web stranici kazališta Ulysses >>. Moram priznati da je pisac redaka koji govore o toj predstavi morao biti prilično ideološki zadojen ili imati neki pomak u svojoj svijesti, kad o jednom hladnokrvnom ubojstvu može govoriti s toliko žara. Pričati o idealima atentatora, o tome kako mu se čini da čuje otkucaje srca onih koji su atentat planirali i počinili, čin je koji postavlja brojna pitanja.
Tragao sam za ovim informacijama jer nisam mogao vjerovati da sam dobro čuo autoricu teksta po kojem je postavljena predstava, Biljanu Srbljanović, kako na jednoj domaćoj televiziji priča o navodnih 3 milijuna i 200 tisuća ljudi koji su poginuli za Jugoslaviju. Ne, neću sad postavljati pitanje otkud joj tolika brojka. Mogao bih saznati da je to možda još od kraljevića Marka, pa mi je bolje ne čačkati tu temu.
Osobno mi je o tim brojkama sve poznato otkad sam ime pokojnog strica našao na popisu žrtava Jasenovca, iako on nije ni znao da pod kapom nebeskom postoji mjesto s tim nazivom. Mene trenutno mnogo više zanima kakve veze s kazalištem i kulturom, ma u stvari, kakve veze s ičim u Hrvatskoj ima Gavrilo Princip? Ako se predstava već i bavi psihološkim motivima jednog mladog studenta koji postaje terorist, što i nije loša ideja u svijetu koji nas okružuje, kakve veze sa svim tim ima Jugoslavija? Kakvog smisla uopće ima priča o žrtvama koje su pale za stvaranje Jugoslavije?
Sve ovo dogodilo se na dan kad je predsjednik saborskog Odbora za zakonodavstvo dramatičnim tonom javno zapitao kad će žrtve Domovinskog rata prestati biti svježe. E sad ja njega jednako javno pitam: „Gospodine Peđa Grbin, kad će žrtve stvaranja Jugoslavije prestati biti svježe?“
Ovo sramotno naricanje za Jugoslavijom, zbog koje je u Hrvatskoj samo u Domovinskom ratu izginulo oko 20.000 ljudi, dogodilo se na Brijunima na dan kad je u Saboru znak Stožera za obranu hrvatskog Vukovara proglašen zabranjenim. Članovi Stožera morali su okrenuti svoje majice ako su htjeli ući u Sabor države za koju su ratovali, u Sabor države koja novcem poreznih obveznika, novcem iz proračuna koji više ni nema obvezne pričuve plaća naricanje za Jugoslavijom na Brijunima.
Ako je ovo na Brijunima samo kulturni, odnosno kazališni događaj, čemu je onda služila tzv. edukacija nakon predstave s temom je li sarajevski čin bio terorizam ili borba za slobodu?! Kako se ne zapitati što se to u stvari događa na Brijunima, gdje novac hrvatskih poreznih obveznika banči šarolika ekipa iz regije, kako to piše na službenim web stranicama. Ma mogao bih još nekako i razumjeti da je tamo riječ isključivo o kulturi, odnosno o kazalištu i koncertima, ali ovaj politički teatar zaista nema veze s ničim što može dati doprinos hrvatskoj kulturi. Ne može dati nikakav doprinos čak ni kulturi dijaloga. Bilo kakvo relativiziranje terorizma nije nešto što se može tolerirati u današnjem svijetu. Jer ako ćemo danas postavljati pitanje je li čin Gavrila Principa bio čin borbe za slobodu, već sutra ćemo isto pitanje postaviti i za ubojicu srbijanskog premijera Đinđića.
Zar će neko privatno kazalište na Brijunima crtati granice gdje ubojstvo državnika prestaje biti terorizam, a gdje postaje borba za slobodu? Lako se obračunati s takvim glupim pokušajima, osim u slučaju kad ih financira država. Ovo na Brijunima financira Republika Hrvatska.
Ako danas na Brijunima pravdamo ubojstvo prijestolonasljednika Franje Ferdinanda u ime stvaranja Jugoslavije, hoćemo li sutra pravdati ubojstva Udbe u ime očuvanja te totalitarne države koja je u svoje temelje ugradila više stotina tisuća nevinih života?
Biljana Srbljanović danas na Brijunima slobodno nariče za državom koja je zatvarala i ubijala ljude koji su slobodno govorili. I to plaća ova Vlada. To plaća ova država, čiji branitelji ne smiju sa znakom svoje udruge u Sabor.
Autor: Ante Gugo/politikaplus.com
