Zbog svega što je uradio tijekom mandata, kao i zbog onoga što nije učinio, Ivu Josipovića bi bilo najispravnije – smijeniti. Časno je izgubiti izbore, a netko tko je pogazio načela profesionalne, komunikacijske i državničke vjerodostojnosti, ne zaslužuje takvu čast.

Ne može se govoriti o načelima časti, a biti predsjednik države čije se društvo potpuno urušava tijekom cijeloga njegovoga mandata, bez obzira na njegove ovlasti, pa bez minimuma odgovornosti – očekivati drugi mandat.

Grozničava želja osvojiti još pet godina na Pantovčaku profesora i aktualnoga predsjednika države svakodnevno sve više čak i osobno kompromitira i rekao bih dehumanizira samoga Josipovića.

Šteta.

Šteta je za državu, jer prastaro je narodno pravilo da se svoju nesolidnost čuva unutar svoja četiri zida, koje se nije promjenilo razvojem civilizacije.

Šteta je i za hrvatsku akademsku zajednicu, jer njena armatura načela pada iz dana u dan kao špil od karata, pogotovo za tzv.humanističke znanosti.

Šteta je prije svega zbog hrvatskoga naroda, koji, kao u ostalom ni jedan drugi narod na kugli zemaljskoj, jednostavno nije zaslužio trpjeti sramotu, a bez ikakvoga svoga utjecaja i opravdanoga razloga.

Mene ova Josipovićeva utrka, za sada protiv samoga sebe, svakim danom sve više podsjeća na davnašnji crtani film.

U gradiću Divljega zapada za šerifa se natječu revolveraš Brkonja i Zekoslav Mrkva. Brkonja, nakon eskapada divljaštva i nasilja, shvati da je bolje biti drag i mio, počne ljubiti i grliti bake, djedove, pijance, kurve, sve redom, počeo je otimati djecu iz naručja smrtno uplašenih majki i ljubiti ih pred zgranutim građanima. Djeca su panično plakala, majke bježale koliko ih noge nose, Brkonja urlao za njima i tražio koga zgrabiti i poljubiti i uz prijetnju pištoljem.

Tako Josipović “grli” i “ljubi” sve redom po Hrvatskoj, Tuđmana, Tita, partizane, ustaše, četnike, antifašiste i fašiste, vjerujem da će sada u jeku turističke sezone nasrnuti na turiste, ako ga osiguranje i policija ne spriječe.

Ne znam, zna li Josipović da je usprkos ljubljenju Brkonja izgubio – izbore?

Iako nije zadrti i rigidni desničar, opančar, glavati ognjištar sa busenom dlaka iz nosa i ušiju te zubima na preskok, iako umjesto gusle svira klavir, govori unjkavim i cjeloživotno izvježbavanim kontroliranim glasom s pokretima usana i cijelih usta naučenim na retoričkim seansama, ne nosi pištolje, a hvala Bogu nema ni guste brkove kao Brkonja, javno gricka mrkvicu jer se to sviđa civilnim udrugama, mene Josipović u ovoj bjesomučnoj kampanji posve podsjeća na – revolveraša Brkonju.

Uljudni znanstvenik, javni gospodin, tolerantni političar i promicatelj dijaloga kako ga nazivaju njegovi apologeti – sve više gubi i živce i kompas.

I svojim javnim postupcima i riječima sve više prestaje biti i uljudan, i gospodin, i znanstvenik i – državnik. A zbog toga smo ga izabrali umjesto Milana Bandića koji je javno bio upravo u tome slabiji od Josipovića.

Je li to iznenađenje za pažljivije promatrače lika i djela Ive Josipovića? Smijemo li tražiti od Josipovića ono što smo birali?

Nije. Moramo.

Odavno je profesor Ivo Josipović na svojoj političkoj funkciji pogazio svoju – znanstvenu etiku, potpisujući bez provjere kao državnik imenovanja veleposlanika.

Evo primjera:

«Veliki broj metodičkih grešaka ponovo pokazuje da autor znanstvenom radu pristupa površno i neoprezno. Po znanost je najopasnija njegova navika da tamo gdje nema izvora izmišlja, a onda na temelju takvih fikcija izvodi zaključke»
(prof dr. Neven Budak)

«Nakon njegova povratka doznao sam od prof. Le Goffa da je on u radu Škole sudjelovao tek formalno, a da se uglavnom prepuštao razonodi. Nije se, poslije godinu dana, vratio u Zagreb s dogotovljenom radnjom, pa sam mu izobilno pomagao u prerađivanju njegova preliminarnog teksta. Pokazalo se da temu dubinski uopće ne razumije, ali se veoma mnogo trudio da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako bi sam govorio) što više publiciranih naslova. Neke od njih pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih ustanovio sam da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koje nije pročitao, nego i pisce koji uopće ne postoje niti su ikad postojali. Na moj prigovor odgovorio je: Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja! To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljnjega znanstvenog razvitka”
(prof. dr Miroslav Brandt – Život sa suvremenicima)

Čovjeka iz ove priče, predsjednik države Ivo Josipović, čija je vrlo važna referenca – znanstvena karijera, usprkos tome što bi i kao znanstvenik i kao državnik morao bježati od njega i ne bi ga smio dodirnuti ni štapom, imenovao je veleposlanikom Republike Hrvatske.

Isti Ivo Josipović, kome su tijekom četiri pol godine puna usta izvrsnosti i razvoja u znanosti, znanstvene časti, ali i – nacionalne sigurnosti. Predsjednik države ne smije ne znati ove primjere, ako ih ja znam. Moja pogreška nanosi štetu meni, njegova državi, ja osobno plaćam svoju štetu, njegovu – država, ili – hrvatski narod.

Pitanje našim čitateljima: Smije li se kao reprezentanta svoga naroda i države u svijet slati čovjeka između ostaloga i zbog zaštite nacionalne sigurnosti zemlje, s referencama kakve su odavno javno iznijeli vrhunski i rijetki međunarodno relevantni znastvenici iz oblasti humanističkih znanosti u ovoj zemlji – profesori Brandt i Budak?

Nebitno je ovdje kako se taj reprezentant zove, jer nikako nije jedini. U Hrvatskoj je to na žalost – pravilo u svim sferama države i društva. Predsjednik bi morao spriječiti takvo pravilo, a ne sudjelovati u njegovoj dominaciji.

Bitno je što oni koji su primili vjerodajnice takvoga ambasadora s potpisom predsjednika hrvatske države, znaju – s kim imaju posla. A to čini nesolidnim prvo, Predsjednika, drugo, državni poredak, treće – hrvatsko društvo i narod.

Nezasluženo – narod.

Tako dolazimo na jednu rečenicu koju je Ivo Jospović u intervjuu kolegi Klariću višestruko ponavljao – da je svojim djelovanjem jako doprinio ugledu Republike Hrvatske u svijetu.

Vrlo se zorno vidi iz navedenoga. Ne bi bio problem kada bi se Josipović kompromitirao preporukom takvome “znanstveniku”, problem je što je u ovome slučaju Josipović – predsjednik države.

Zašto konačno taj svoj «međunarodni ugled» predsjednik Josipović nije recimo iskoristio tijekom četiri i pol godine svoga mandata i inicirao međunarodnu donatorsku konferenciju za razminiranje Hrvatske, koja je danas jedina europska zemlja uz BiH, također žrtvu srpske agresije, u kojoj ljudi ne smiju – slobodno hodati?

Kako je moguće da samo dva mjeseca nakon poplava srbijanski državni vrh uspije osigurati donatorsku konferenciju i dobije 800 milijuna eura za saniranje šteta od poplave, a Hrvatska nije u stanju godinama osigurati novac za razminiranje, iako je nakon rata preko tisuću ljudi stradalo od tih mina.

A u Srbiji su na vlasti bivši četnici i agresori na drugi narod i državu, u Hrvatskoj – ugledni intelektualci i međunarodno prihvatljivi ljudi. Je li to tako? Svijet više od bilo čega cijeni one koji bez rezerve stoje uz svoje nacionalne interese, zato Srbija postiže što treba, a Hrvatska ne – postiže.

Jednostavno, na državni vrh Srbije se može računati jer ima dvotrećinsku potporu svoga naroda, a na hrvatski ne može, jer – nema niti se trudi služiti njegovim interesima.

Čemu služi taj ugled Predsjedniče, i na temelju čega se verificira u međunarodnoj politici?

Ponudama osobnoga karaktera u karijeri, ili – postignutim interesima svoga naroda?

Neka na temelju ovoga ljudi sami procjenjuju.

Odakle Josipoviću tolika eksplozija nesigurnosti, kako objasniti toliko nevjerojatno naivnih, rekao bih, uz ogradu poštovanja prema instituciji svoje države, neinteligentnih postupaka, izjava i toliko naivnih i nepromišljenih pokušaja prevare ljudi uz nepoštivanje njihovih zdravih očiju i ušiju, njihovih trbuha i mozgova?

Navikli smo se da se jedan Puhovski svojim sveznadarstvom srozava svakoga dana, utoliko više koliko se redovnije pojavljuje kao nekakva vrsta partijskoga svećenika u emisijama HTV-a, ali i svih drugih medija u kojima novinari desetine godina prenose jedni drugima nekoliko telefonskih brojeva tipova koji u podne i u ponoći skaču spremni dati “stručno mišljenje” o svemu, od izlova tune na Mediteranu, efekata suše u dalmatinskome zaleđu, promjeni vjetrova na Velebitu, poruka Šerbedžijine “umjetnosti” do domaće i međunarodne politike, odnosu sila, terorizmu.

Posao profesora Puhovskog je – srozavanje oduvijek, ali on to radi sključivo na svoju korist li štetu. On od toga živi i to «prodaje» kao svoj proizvod tipovima kao što je Josipović. Ovdje je “kupac” u problemu, jer ne kupuje svojim “novcem”, već – nacionalnim.

Zato on može javno bez da trepne izjaviti da je dolazak Angele Merkel u Dubrovnik veliki uspjeh politike Ive Josipovića!

Vidjeli smo kako je Josipović i prije nego je zakoračio na vrh državne vlasti – bez skrupula pogazio svoje znanstvene kvalifkacije.

Da vidimo njegove gospodske manire, njegovu uljudnost, njegovu civilizacijsku i komunikacijsku prihvatljivost i sadržinu onoga što se ispod nje krije.

Vidjeli smo u nedavnoj seriji nastupa, pogotovo o Kolindi Grabar Kitarović, te prema čitavome nizu kolega iz HDZ, gdje političkoga tajnika najveće stranke u zemlji naziva “Vasom”, da Josipović, koliko god do krajnje izdržljivosti nastojao sačuvati mir i nasilnu gospodštinu u svome tonu, koliko god ga odijevali, šminkali, koliko god ga snimali po narudžbi – teško uspijeva ostati i običan gospodin.

To su rijetki tijekom četiri i pol godine mandata imali prigodu osobno svjedočiti, rijetko su u javnost probijale takve informacije i scene, ali bilo ih je. Svaki put kada je u dubokoj zaleđini javne scene netko na bilo koji način dodirnuo, čak i nevinim pitanjem Ivu Josipovića ili njegovu politiku – on je zaboravljao manire, skidao skupocjena odjela i prestajao biti slika koju je čitav život gradio. Prestajao je biti – Barbika.

Grubo je nasrnuo na Index, još grublje na Milorada Pupovca (zamislite, branim toga tipa ovdje, ali Josipović ga nije napadao zbog njegovoga antihrvatskoga djelovanja, koje mu do osobnoga konflikta nije smetalo, kao ni kasnije), zatim urlao danima da je nužno sazvati Vijeće za nacionalnu sigurnost kada ga je potkačio Tomislav Karamarko, a ni nakon četiri mjeseca nije sazvao ni svoje savjetnike, kamo li Vijeće, gotovo je potjerao Ivanu Bodrožić iz kabineta kada ga je upozorila na njegovu politiku “pomirenja” sa Srbijom, čim se osjetio ugroženim, vrlo ružnim i lažnim kvalifikacijama nasrnuo je na Kolindu Grabar Kitarović.

Zašto se tako razore slike koje vidimo, pa često i želimo gledati u nedostatku boljega ili suočeni s profilom jednoga Stipe Mesića?

Sve lažno se razori, kad-tad.

Ivo Josipović je u svome političkome, medijskome i ponudbenome obliku i omotu obična laž, privid, prijevara, baš kao i vrednote na kojima je nastao. Jednostavno, ni jednu ključnu politiku koju provodi, nije se usudio promovirati u svojoj kampanji, izabran je zbog jednoga, radi drugo. Sjeća li se itko njegove najave u kampanji da bi bilo najbolje povući tužbu protiv Srbije, ili njegove – regionalne politike?

Josipović se zapravo toga najviše boji.

Ne može biti gospodštine bez viteštva, tako je oduvijek bilo u hrvatskome narodu, oduvijek se ta dva pojma poistovjećivalo među ljudima.

Neka čitatelji prosude imali li što viteško u okretanju leđa suradnicima, prijateljima, ljudima i institucijama koje su ga oformile i izgurale na položaj predsjednika države, čim su u neprilikama?

Evo primjera:

«Na izbore za predsjednika ne ide, ni Vlada, ni stranke koalicije. Idem ja, s programom koji odgovara specifičnoj ustavnoj poziciji predsjednika, različitoj od Vladine. Zato, ni neuspjesi, ni uspjesi Vlade neće biti odlučni u kampanji, već ocjena građana jesam li dobro obavljao svoj posao, da li mi i dalje vjeruju.»
(Josipović u intervjuu za Politika Plus)

Je li viteški prihvatiti potporu stranaka Kukuriku koalicije, njihovu infrastrukturu, logistiku svake vrste, a ograđivati se ovako javno politički od njih?

Je li gospodski prihvatiti javno potporu Pusić, Milanovića, Pupovca, a istovremeno pokušavati prodati fintu naciji da on nije – oni? Može li se od njh uzeti novac za kampanju, koristiti njihove ogranke za organizaciju, očekivati glasove njihovih birača, a ne dijeliti zastrašujuće rezultate njihove politike?

Jasno da ne može. U tom slučaju, vara se ili njihove birače, ili ostatak hrvatskoga naroda.

Je li viteški i gospodski, da ne ulazimo u političke izraze kao što su odgovornost, politička etika i vjerodostojnost, biti predsjednik Republike u razdoblju kada je Republika gotovo pa potpuno dotukla, kako svoj narod, svoje društvo, svoju zemlju u cjelini, kada je Republika osramotila čitavim nizom postupaka svoj hrvatski narod, koji ima realni ugled i prepoznate vrednote u Europi i svijetu, gdje je god i jedan njegov pojedinac dospio u potrazi za svojim snovima, na gotovo svim područjima kojima se – državne vlasti bave – i ne snositi odgovornost za to?

Što je viteški i gospodski u tome, sudjelovati kao šef države u petogodišnjem razdoblju upravljanja zemljom, urušiti je do dna na način da se odavno prvo čudi, ali sve glasnije i smije cijeli usporedni svijet i njegove najvažnije institucije – i pomisliti tražiti novi mandat za nastavak takve politike?

Tu nema ni viteštva, nema ni gospodluka. Nema ni manira, ni komunikacije, upravo onoliko koliko se sve to ističe, sve se više čini perverznim i urušava se.

To bi pravnici nazvali – ništetnim. Ne vrijedi ništa što je nastalo na laži.

To će neki pravdati frazom – takva je politika, ali nije; neki će pravdati frazom – svi su isti, ali nisu, neki će jednostavno bezobrazno izgovarati fikcije i laži, kao Puhovski da je dolazak Merkel Hrvatskoj, veliki uspjeh Ive Josipovića, iako nije dolazila ni njemu, ni Hrvatskoj, nego na summit jedne međunarodne incijative, u kojoj Josipović ima zasluge, ali vrlo vjerojatno posve suprotne vrijednosnim stajalištima upravo te Merkel pod čije ga skute sada guraju bez njenoga znanja.

Smije li gospodin – lagati i varati naciju kojoj služi?

Onoga trenutka kada je Josipović poljubio vrata Ovalnoga ureda u SAD, kada je morao spašavati čast, ne nacionalnu, nego golu osobnu, lutajući Teksasom za naftašima koje mu je nabacio Ivan Vrdoljak svojim čačićevskim akrobacijama, kojima se također smije civilizirani svijet, onoga trenutka kada je postalo izvjesno da će, a neposredno nakon američke turneje je to bilo, ipak gospođa Kitarović Grabar biti kandidatkinja HDZ-a na izborima, Josipovića je uhvatila panika.

Takvi tipovi istoga trenutka pomisle – Tko stoji iza nje?

Ne treba tražiti sigurnije dokaze da je prekrižen kao budućnost i oslonac nekih tuđih interesa, jer nacionalne nikada i nije štitio i promovirao – pored osvrta na pisanje Davora Butkovića.

Samo treba u datome trenutku, kada to Amerikanci prosude zgodnim, pozvati na ručak Butkovića i još nekolicinu novinara i “uglednika”. Tada će se Josipović suočiti s gorkom stvarnošću.

I neće Butković biti jedini.

«Elitno hrvatsko novinarstvo», upravo kao i građanske udruge i tzv. civilno društvo, uvijek jedno uho, često jednu nogu i ruku, a neizdrživo često i guzicu, imaju u nekoliko ambasada u Zagrebu, kamo su hodočastili i najviši dužnosnici, počevši od ministra pravosuđa Šimonovića, do notornoga Bajića. Oni se sključivo prema tim migovima ravnaju.

Je li moguće da “Amerika i Engleska neće biti zemlja proleterska”, da su svome vjernome suradniku – okrenuli leđa?

Bilo bi čudo da – nisu.

Nikome ne trebaju politički slabići, koji pored osobnoga karijerizma, nemaju ništa drugo, a pogotovo koji zbog svoje realne neprihvaćenosti u svome narodu, ne smiju ni pomisliti donijeti teške odluke u interesu tih velikih sila.

A vrlo je moguće da nas i dalje takve odluke vrha države – čekaju, jer “Zapadni Balkan” nije – završena priča.

Pokušajem brutalnoga falsificiranja značaja i smisla summita Brdo – Brijuni u Dubrovniku, otužnim pokušajem poistovjećivanja svoje “regionalne politike” s “regionalnom politikom” njemačke Kancelarke, Josipović je uz seriju izjava ovih dana – zapravo poslao poruku da je njemu jedini spas u nakani uzeti novi mandat – naći novoga moćnoga međunarodnoga sponzora, ali i jasno je poručio javnosti da nikada nije držao do istinskoga mišljenja i interesa svoga naroda.

Točno kao nekada, kada je njegovim svjetonazorskim istomišljenicima najvažnije bilo imati potporu – Beograda.

Mentalitet.

Možete li zamisliti koliki očaj je u pitanju, kada na samome rubu diplomatskoga incidenta i međunarodno prihvatljivih normi, Josipović i njegovi trabanti javno hvataju za skute Kancelarku, koja je sve što – oni nisu.

On sam sebi ne može više nikako pomoći i to je vidljivo iz bauljanja, koje doseže groteskne razmjere. Već sam više puta isticao u svojim tekstovima – politički temelj poretka kakav danas imamo i političara kakav je Josipović, nije legitimacija njihovoga društva, već moćno inozemno sponzorstvo. Utoliko bolje ukoliko je prihvatljivije većini hrvatskoga naroda, a tu je idealna – Merkel.

Je li to ovaj put Angela Merkel?

Ni u ludilu.

Gospođa Merkel je zajedno sa svojim francuskim kolegom prošle godine prihvatila slovensko-hrvatsku incijativu redovnih godišnjih sastanaka zemalja “regije”.

Jedne godine je gost na tome summitu francuski predsjednik, jedne njemački kancelar. Gdje se god održavali.

Drugo, izborom predsjednika država regije kao sudionika sastanka, ne premijera, koji imaju ključne uloge u svim ovim državama, jasno je da inicijativa nema nikakav važniji značaj od – simboličkoga.

Treće, niti francuskom predsjedniku niti njemačkoj kancelarki ne pada na pamet analizirati s Josipovićem sadržaj njegove “regionalne” politike. Niti će mu bilo tko od njh, bilo kada, čak i ako će se čuditi pa i smijati pomanjkanju osjećaja za interese vlastitoga naroda, reći – to ti nije u redu.

Hoće ako ugrožava njihove interese. Konkretno, ako Josipović u ime Hrvatske ukrade njemačku ili francusku umjetninu, ako pošalje terorističku postrojbu na njihove teritorije i minira dio zemlje, tada će vidjeti kako se ponašaju državnici. Tim državnicima nije u opisu posla zalaziti u razloge zbog kojih Josipović drži normalnim da Hrvatskoj Srbija ni ne pomišlja dati lokacije grobišta tisuća ljudi, planove minskih polja, da ni ne pomišlja vratiti ukradeno umjetničko i nacionalno blago, arhive, da ni ne pomišlja na naknadu štete koja doseže strahovite razmjere.

A Josipović upravo te postupke Srbije promovira kao vrijednosti svoje – regionalne politike.

Oni štitite interese svojh naroda, upravo onoliko koliko on ne štiti interese svoga naroda.

Baš kao i Pahor, koji sa Srbijom, s BiH ili Crnom Gorom nema ni jedno otvoreno pitanje van sukcesije bivše države, kome su te zemlje samo tržišta, dakle kome potpuno odgovara Josipovićeva inicijativa, a koja, jasno je i vrapcima na grani – nema veze ni s kakvim tržištem, razvojem gospodarstva, afirmacijom Hrvatske – već sasvim suprotno.

Ta inicijativa, kao i ukupna njegova, i vanjska politika ove vlade, je – nevjerojatna kapitulacija svih mogućih interesa, ali i stvarnoga ugleda Hrvatske.

Josipović ističe u svome intervjuu, da je jako puno, usprkos ustavnim ograničenjima, učinio za gospodarstvo.

Ne znam o kojemu on to gospodarstvu govori?

Kao sukreator vanjske politike Republike Hrvatske donio je odluku pridružiti se sankcijama EU protiv Sirije, bez ikakve zaštite nacionalnih hrvatskih interesa koji su se u Siriji iskazivali brojkama od milijardu dolara godišnjih prihoda Ini, kompaniji u suvlasništvu države na čijemu je čelu. Time je podržao najrigidnije islamiste nakon talibana kako bi zapravo platio trgovinu između SAD-a i Britanije s Katarom i Saudijskom Arabijom, čija je međunarodna zadaća, pokušati držati nestabilnim južne Republike i zone interesa suvremene Rusije.

Štiteći svijetski poredak od diktatora Asada u ime – navedenih “demokracija”! Tragikomično.

Je li to doprinos – gospodarstvu?

Je li doprinos gospodarstvu potpuno zahladniti odnose s Republikom Njemačkom, (ne zavaravati se izjavom kancelarke o toplim i prijateljskim odnosima, jer ona je govorila o narodima znajući da ovakva vlast neće dugo ostati u Hrvatskoj) koja je u Hrvatsku investirala četiri milijarde eura i jedna je od rijetkih zemalja na koju se tradicionalno, interesno i svakako može računati, a potpisati s Velikom Britanijom strateške sporazume i promovirati ih kao vrhunski nacionalni interes, ako Britanija ulaže u Hrvatsku samo u – udruge koje izrazito destruktivno djeluju na hrvatsko tradicionalno društvo i njegove vrednote?

Je li pomoć hrvatskome gospodarstvu ne imati nikakve odnose s Turskom, koja je gospodarska sila, ali i izuzetno bitan međunarodni faktor za rješavanje strateških nacionalnih interesa hrvatskoga naroda na prostorima BiH, ali i cijele – Josipovićeve regije?

U konačnici, s Turskom koja nam je partner za NATO stolom.

Josipović je zapravo sve učinio da jako oslabi gospodarske mogućnosti zemlje i njene perspektive, serijom političkih, a prvenstveno vanjsko političkih poteza, a u okviru zemlje – snažnim doprinosom radikalnoj podjeli i iscrpljivanju nacije diktaturom antifašizma.

O kakvome doprinosu gospodarstvu može govoriti čovjek koji u svojoj kampanji poručuje da je za vrijeme Tita bilo bolje gospodarstvo?

Kada smo živjeli bez i jedne poznate međunarodne robne marke na svojim trgovačkim policama, kada su mlijuni ljudi po švercu kupujući DEM jer se nisu mogle kupiti slobodno u bankama, odlazili u Trst kako bi bar donekle držali privid sa slobodnim svijetom i gospdarstvima, kada smo imali dva državna TV programa s vrlo reduciranim sadržajima pod budnim povećalom partijskih cenzora, kada smo bili željni – svega.

Nije li sramotno uopće to – nazivati gospodarstvom iz ove prizme, ma kako i koliko danas imali problema. I praksa i teorija su odavno pokazali da gospodarstvo bez tržišta ne postoji, te da nema tržišta jedne ljudske djelatnosti bez tržišta – svih ljudskih djelatnosti. Nema slobodnoga tržišta, kompetitivnosti, izvrsnosti, konkurentnosti, makar koliko veličali današnji kineski primjer – bez pluralizma ideja, mišljenja, politika.

Nije li tragikomično da predsjednik države šalje javnu poruku kako je stanje u gospodarstvu i društvu, lošije nego nazad trideset ili pedeset godina za vrijeme druge države i njene diktature nad njegovim narodom? A na čelu je sadašnje Hrvatske!?

Je li svjestan Josipović kakve poruke šalje?

A, traži novi mandat!?

Predsjedniku Republike, čak i ako on nema pojma o minimumu politoloških kategorija, a pogotovo ako je znanstvenik, kakvim se predstavlja Josipović, ne smije pasti na pamet, što zbog digniteta prema funkciji, što prema znanstvenome potencijalu svoje zemlje, što zbog obzira prema zdravome razumu svoga naroda, lupati javnost floskulama o isključivo političkim ingerencijama – predsjednika.

Ako mu je u opisu posla – štititi ustavni poredak zemlje, onda jednostavno ne smije pasivno promatrati urušavanje te zemlje. Ima li ikavoga poretka u rasulu i propasti?

Ispod svakoga dobroga gospodarstva, ispod svakoga uspjeha, kako u sportu, kulturi, gospodarstvu, znanosti, ispod svakoga dobroga ili lošega pravnoga akta bilo gdje na svijetu – leži politička odluka. Ako predsjednik države ne zna da je prvenstveno političko pitanje donijeti odluke o razvoju svoje zemlje – onda je ili neinteligentan, što se ne može reći u ovome slučaju, ili – drski manipulator i politički prevarant.

Politička je odluka to hoće li Hrvatska temeljiti svoj razvoj na jeftinom ili skupom radu, politička je odluka to hoće li biti provincijalni sljedbenik velikih svjetskh industrijskih sustava i time trajno cementrati budućnost svoga naroda kao jeftine radne snage ili će razvijati svoje autentične proizvode, politička je odluka hoće li afirmirati svoju poljoprivrednu proizvodnju i na njoj zasnivati kompletan turizam, ili oponašati velike kojma ne može konkurirati, politička je odluka hoćemo li i kojim modelima zaustaviti demografski pad i reproducirati biološku masu nacije, politička je odluka, hoćemo li dopustiti divljanje velikih svjetskih kompanija po Jadranu i Slavoniji, ili ćemo na razboritim i prije svega znanstvenim pretpostavkama – definirati drugačiji razvoj zemlje.

Politika za to služi, a ne za varanje nacije i običnih ljudi, radi gologa – vladanja.

Autor: Marko Ljubić/politikaplus.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save