VEDRAN MORNAR: Crkvi nije prihvatljivo da se djeci nameće rodna ideologija
Mjesec je dana otkako je Vedran Mornar preuzeo ministarsku palicu od Željka Jovanovića na mjestu čelnog čovjeka resora obrazovanja, znanosti i sporta. Dvije stvari upadaju u oči – Mornar se u javnosti puno manje pojavljuje od Jovanovića.
Druga, još se uvijek čekaju jake teme iz njegova resora koje Mornar namjerava nametnuti kao prioritetne u svome mandatu. U dva navrata dekan Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu i profesor računarstva na tome fakultetu, nestranački ministar u SDP-ovoj Vladi, unatoč kratkom mandatu koji je pred njim odlučan je unijeti, ili barem postaviti temelje, za ozbiljne promjene u obrazovanju. Sport, cjeloživotna strast njegova oca, legendarnoga Zvone Mornara, za Mornara mlađeg nije top-tema.
– Najradije ne bih bio u medijima. Nažalost, u medijima se završi kad se dogodi nešto loše, umjesto kad se dogodi nešto dobro – komentira ministar.
Hoćete reći da je Željko Jovanović radio loše?
– Ma ne, ne mislim tako. Evo, malo prije sam razgovarao s profesoricom Havranek – mi smo 46 tisuća djece “izmaturirali”, upisali na visoka učilišta bez ikakvog problema, ili s minornim problemima, i to nije vijest. Ali je vijest policija u Nacionalnom centru za vanjsko vrednovanje obrazovanja.
Zato kažem da je možda bolje što manje biti u medijima. Što se tiče izostanka jakih tema u resoru, normalno bi bilo ljudima dati sto dana da se snađu i da počnu funkcionirati. U ovih prvih mjesec dana nisam stigao puno raditi na konkretnim pitanjima, imao sam posla oko ekipiranja zamjenika, pomoćnika, sagledavanja problema u sustavu.
Vaši prvi potezi odaju dojam da rušite ključne projekte Željka Jovanovića – zdravstveni i građanski odgoj, Pravilnik o normi učitelja, upisna pravila, primjerice, za nacionalne manjine?
– Krivi je dojam. Na primjer, oko zdravstvenog odgoja nisam još napravio baš ništa…
Kako ništa? Potpuno suprotno od svog prethodnika susreli ste se odmah s čelnim ljudima Katoličke crkve msgr. Želimirom Puljićem i kardinalom Josipom Bozanićem, primili ste čak i predstavnike udruge ‘Grozd’.
– Najprije moram reći da ja nikada nigdje nisam rekao da odustajem od građanskog i zdravstvenog odgoja, kako se to plasiralo u jednim novinama. Da, s kardinalom i nadbiskupom vrlo sam otvoreno razgovarao o spolnom odgoju i eksplicitno sam pitao misli li Crkva doista da od djece treba skrivati da postoji spolni odnos, da ih se ne bi trebalo upoznati s rizicima koji ti spolni odnosi nose. Nije uopće sporno! Crkva podržava da djeca uče o tim temama, ali im, primjerice, nije prihvatljivo da se nameće rodna ideologija. Moramo poštovati čl.63 Ustava koji određuje pravo i slobodu roditelja da samostalno odlučuju o odgoju svoje djece.
Znači niste protiv toga da se uvede alternativni program zdravstvenog odgoja ili barem alternativni modul o spolnosti?
– Osobno bih dopustio alternativni program, ali bih više volio kad bismo se dogovorili oko svjetonazora i oko sadržaja. Čemu ideologija? Uloga škole je djecu pripremiti za život. Ako je neka tema sporna, bolje je izostaviti je, a djeci dati stotinu drugih vrijednih informacija. Neće zato biti puno lošije pripremljena za život.
Koliko sam shvatila, idete u reviziju postojećeg i donošenje novog programa zdravstvenog odgoja?
– Radi se na tome. Tim koji je pripremio zdravstveni odgoj sada uočava izvjesne manjkavosti, dupliciranje sadržaja u postojećem programu. Na kraju krajeva, zašto je nužno da u četvrtom modulu imamo rodnu ideologiju? Ne pripada li ona više u područje građanskog odgoja? Kao ministar ne bih nikada inzistirao na nečemu ako znam da postoji značajan broj građana Hrvatske kojima je to blago rečeno granično.
Kažete da ste od uvođenja građanskog odgoja kao obveznog predmeta od ove jeseni odustali jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke za uvođenje još jednog obveznog predmeta u škole.
– Nismo od njega odustali, ovdje je samo pitanje načina provođenja u nastupajućoj školskoj godini. Građanski odgoj ide kao obvezan program, ali međupredmetnih sadržaja. Od ljudi kojima vjerujem još se niti jedan nije izjasnio da građanski odgoj treba biti zaseban predmet. Osim toga, nisu pripremljene zakonske pretpostavke za njegovo uvođenje kao zasebnog predmeta i nije imalo smisla to forsirati u tako kratkom vremenu.
Vratimo se krucijalnim promjenama koje mislite uvesti u škole. Prije svega izmjene kurikuluma, odnosno, zastarjelih nastavnih planova i programa. Jesu li formirane radne skupine?
– Upravo ih osnivamo, odnosno radimo na prijedlogu organizacijske strukture. Naša je procjena da će u ovaj posao trebati uključiti najmanje tri stotine ljudi u različitim skupinama, da će one morati funkcionirati cijele godine, da će neki od tih ljudi biti toliko opterećeni poslom i možda će morati privremeno zamrznuti poslove na kojima inače rade.
Posao za tri stotine ljudi će vjerojatno koštati?
– Zato namjeravamo sredstva namaknuti dijelom iz europskih fondova i nešto manje iz državnog proračuna. Ako uspijemo, posao bi mogao biti gotov za godinu dana, do početka školske godine 2015./2016., što ne znači da će se te godine već moći raditi prema novim programima. Slijedi edukacija nastavnika, priprema nastavnih sadržaja. Dio njih već bi mogao biti u digitalnom obliku pa će trebati osigurati zakonske pretpostavke da digitalni udžbenik bude jednako vrijedan papirnatom.
Kada najranije možemo očekivati ‘novu školu’?
– Nadam se 2016./2017. Jasno, tu je situacija s novim udžbenicima koji ulaze u škole ove jeseni i koji se u nastavi moraju koristiti najmanje četiri godine. Ti su udžbenici rađeni na starim nastavnim planovima i programima, no pitanje je ima li smisla zbog tih udžbenika odgoditi reforme za četiri godine. Za novu školu ionako ćemo morati raditi potpuno novi zakon o obrazovanju. Vidjet ćemo hoće li to biti dva zakona, jedan za osnovnu, a drugi za srednju školu, ili jedan zajednički.
Idealu da djeca uče s razumijevanjem, da primjenjuju naučeno, da logički zaključuju, da ne uče bespotrebne podatke, godinama težimo. Da ne budemo apstraktni, navedite kako bi, recimo, u toj novoj školi trebao izgledati sat matematike?
– Taj bi sat trebao prvo krenuti od problema. Dakle, ne od teme i teorema, nego postaviti nekakav problem. “Perica stoji ispred zgrade, udaljen je od zgrade 20 metara, zgrada je visoka 50 metara, koliko je on udaljen od vrha zgrade“? E, sad će se tu negdje uvesti informacijsko-komunikacijska tehnologija, animacija, pa će iz toga onda nastati Pitagorin poučak. A sad je obrnuto. Svi nastavni sadržaji trebaju krenuti od problema. Idemo vidjeti zašto je došlo do Prvog svjetskog rata, a ne: “U subotu 28. lipnja 1914. Gavrilo Princip je…“ Nećemo tako naučiti povijest. Često se šalimo da sada pitamo djecu koliko je bilo mrtvih pod Siskom, a uskoro ćemo pitati i kako su se zvali…
Možemo li sada raščistiti temu male mature na kraju osnovne škole?
– Poznato je da sam ja oduvijek bio zagovornik male mature, ali nećemo je uvoditi jer protivnika ima više. U razgovoru s nastavnicima složili smo se kako je puno prihvatljivije uvesti kontinuirano vanjsko vrednovanje učenika. Znači, standardizirani testovi u svakom razredu, rezultati kojih bi se, uz ocjene, vrednovali prilikom upisa u srednje škole.
Kada planirate krenuti s vanjskim vrednovanjem?
– Ja bih već sad pokušao s nekim ispitom vanjskog vrednovanja, čisto da vidimo kakva nam je situacija na terenu. Tu će nas kočiti financije, ali par milijuna kuna dati za takav ispit najbolje je uložen novac. Izborit ću se da se ta sredstva pronađu.
Već od sljedeće godine?
– Da. Zašto ne, ja bih već sadašnjim petim, šestim, sedmim i osmim razredima dao da pišu takav ispit, koji ne bi provjeravao jesu li djeca naučila koliko je žita u Mađarskoj požnjeveno ili koje se godine rodio Karlo Veliki. Tu bi bila pitanja za koja se ne mora učiti i “bubati”.
Znači koncept PISA-e, međunarodnog ispitivanja čitalačke, prirodoslovne, matematičke i financijske pismenosti na kojemu naši đaci ispadaju ispodprosječno pismeni?
– Otprilike tako. Da vidimo jesu li u tih osam godina pripremljeni za nastavak školovanja. Jesu li u stanju shvatiti što će se dogoditi s njihovim novcima ako ih stave u banku na dvije godine uz određenu kamatu? Upisi u srednje škole će napokon biti potpuno pravedni kad dođemo do modela 60:40, to jest kada 60 posto bodova budu nosili rezultati vanjskog vrednovanja, a 40 posto ocjene.
Iza nas je ‘velika matura’, državna matura koja je pokazala da i dalje naši učenici u prosjeku dobivaju trojke, iako ocjene iz škole pokazuju nešto drugo. Nezadovoljnici postavljaju pitanje na što smo u proteklih pet godina ‘ulupali’ više od 200 milijuna kuna?
– Ne, nije potrošeno toliko novca. A i da jest, novac za državnu maturu najbolje je potrošen novac u obrazovanju. To što je prosječna ocjena trojka je logično i tako treba biti. No, matura je pokazala koliko je nerealno ocjenjivanje u našim školama. U školi je petica najčešća ocjena, na maturi je praktički izuzetak. Analizom zadataka vidite da učenici još nešto i znaju kada treba “nabubati“ napamet, ali kada treba logički zaključiti, tu su puno lošiji.
Vi ste spominjali potrebu revidiranja koncepta mature?
– Samo u onom dijelu da bude više pitanja s razumijevanjem. Također, ukinuo bih polaganje izbornih predmeta koji imaju mali broj kandidata. Slažem se i s onima koji kažu kako nam ne trebaju dvije razine za obvezne predmete. Definitivno gimnazijalcima ne bih dopustio polaganje obveznih predmeta na osnovnoj, B razini.
Zašto ste protiv objave rang-lista škola prema uspjehu na državnoj maturi?
– Kod nas je malo drukčija situacija. Na svjetskoj razini najbolja sveučilišta prije svega koštaju i treba unaprijed znati što se to toliko plaća. Kod nas je školstvo besplatno. Što ćemo dobiti ako objavimo da strukovna škola u nekom gradiću ima lošije rezultate od elitne gimnazije?
Kakva je to poruka? Da djeca još više trebaju odlaziti iz malih sredina? Osim toga, uspjeh na maturi nije jedini pokazatelj (ne)kvalitete neke škole. Tu je još niz drugih pokazatelja – rezultati drugih vrsta vanjskoga vrednovanja, podrška učenicima, školsko ozračje, sudjelovanje u raznim projektima i slično. Dakle, mnogo je čimbenika koji utječu na kvalitetu jedne škole i ocjenjivati je na temelju samo jednoga pokazatelja ne čini se opravdanim. Moji su prethodnici imali praksu neobjavljivanja rang-lista škola i pri tome ću ostati.
Što mislite o uvođenuju devetogodišnjeg obveznog obrazovanja?
– Nemam ništa protiv. Ako završimo kurikularne reforme za godinu dana, moguće je 9-godišnju školu uvesti već 2016./2017.godine. Za to sam da u prvi razred obvezne škole djeca kreću sa šest godina života, a ne sa šest i pol kako predlaže Strategija.
Otac vatreni hajdukovac, a ja zaljubljenik u košarku
Sin ste legendarnog sportskog novinara Zvone Mornara, rođenog Kaštelanina, koji je ostavio trag i u našim novinama. Za sebe kažete da niste strastveni ljubitelj nogometa kao on. Znam da ste se bavili košarkom.
– Moj je otac bio vatreni hajdukovac, ali mene nogomet ne zanima toliko. Igrao sam košarku kao mlad, na košarci sam upoznao suprugu, sudio sam košarku i dogurao do saveznog suca. Za to odavno više nemam vremena. Ali, košarka je ostala u obitelji, zahvaljujući košarci moj je sin osigurao stipendiju za studij u Americi, u Los Angelesu, gdje studira na jednom malom privatnom sveučilištu. Nas to ništa ne košta jer sve pokriva stipendija.
Je li živa veza s Kaštel Novim u kojemu je rođen vaš otac?
– Ne. Dolje nije ostalo ništa, nemamo tamo ništa. Ali veze s Dalmacijom su ostale, teško je da ne ostanu. Ipak sam po ocu na pola Dalmatinac. Majka je rođena Zagrepčanka. U Dalmaciji smo uvijek ljetovali, nikada nigdje drugdje. Dok je tata radio znali smo ljetovati u Tučepima, Jelsi, ja sam poslije dugo išao u Sućuraj, uglavnom smo išli u mala mjesta.
Sport treba vratiti u škole
Što mislite o hrvatskom sportu?
– Sport moramo vratiti u škole. Nekada su škole bile rasadnik kvalitetnih sportaša, ali to danas nije tako. Ako nešto ne promijenimo, sumnjam da ćemo ponoviti košarkašku ekipu koja je 1992. godine s Draženom Petrovićem u Barceloni osvojila srebrnu olimpijsku medalju.
Sada bi moglo biti i gore jer Pravilnik o normi učitelja ne priznaje u normu vođenje školskih sportskih klubova.
– Da, nažalost, tu ćemo vidjeti možemo li naći bolja rješenja. Za pomladak moramo naći više sredstava, čak i za rekreativno bavljenje sportom u školama.
Izvor: slobodnadalmacija.hr
