DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Dvadeseta nedjelja kroz godinu
DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU
Iz 56, 1. 6-7; Rim 11, 13-15, 29-32; Mt 15, 21-28
„O ženo! Velika je vjera tvoja!
Neka ti bude kako želiš“ (Mt 15, 28).
U misnom evanđelju dvadesete nedjelje kroz godinu, sv. Matej opisuje Gospodinovo putovanje kroz rubne dijelove zemlje svojih pradjedova, naime kroz krajeve tirske i sidonske. Neka mu žena, strankinja, Kaananka, dođe u susret vičući: Smiluj mi se Gospodine, Sine Davidov. Kći mi je teško opsjednuta (Mt 15, 22). No Gospodin joj ne uzvrati ni riječi. Na molbu učenika da je usliši Gospodin ostaje nijem. Potom se događa dijalog između Gospodina Isusa i žene, na kraju kojeg Gospodin uslišava njezinu molbu. I ozdravi joj kći toga časa, zapisa sv. Matej.
Iz ovog kratkog susreta žene strankinje s Gospodinom Isusom izvući nam je velike i važne pouke i poruke za naš kršćanski vjernički život. Prvo, Gospodin Isus očituje izvorni Božji plan po kojem je spasenje trebalo doći svijetu preko Izabranog naroda. Taj je narod bio pozvan da postane svjetlo svijeta, da preko njega svi drugi narodi na zemlji dođu do istinske spoznaje Boga. No kako nisu prepoznali časa svoga pohođenja, kako u Gospodinu Isusu nisu prepoznali Emanuela, Boga-s-nama, Gospodin provodi plan spasenja na drugi, za njega teži i krvaviji način. Odlučuje uzići na križ te kroz svoje trpljenje i smrt, kroz svoje na križu raširene ruke, okupiti čitavo čovječanstvo u jednu Božju obitelj. No Izrael ostaje Božji Izabrani narod, ostaju Božji prvorođenac. Sv. Pavao veli u poslanici Rimljanima: Ako je njihovo odbačenje izmirenje svijeta, što li će biti njihovo prihvaćanje ako ne oživljenje od mrtvih?… Ta neopozivi su dari i poziv Božji! (Rim 11, 15. 29).
Druga velika pouka koju možemo izvući iz Gospodinova susreta s Kaanankom jest vrijednost uporne molitve. Kroz odgađanje uslišanja ženine molbe Gospodin Isus u biti daje pouku svojim učenicima o vrijednosti ljudske vjere i uporne molitve. Nije mala ženina vjera. Naime, naziva Isusa sinom Davidovim. Riječ je o mesijanskom naslovu koji je više puta u evanđeljima upućen Isusu, ali koji mu je većina njegovih suvremenika negirala. A žena koja ne pripada njegovu narodu, koja nije dionica vjere otaca, vjere koja je jedinstvena baš u iščekivanju Božjeg Pomazanika – Mesije, ispovijeda upravo tu vjeru. Kroz dijalog sa ženom Isus poučava svoje učenike upravo o veličini vjere koja im je darovana i koju su pozvani živjeti i ispovijedati. Žena je svjesna da ne pripada Izabranom narodu te da ne zaslužuje da joj Gospodin iskaže milosrđe na način kako to želi učiniti pripadnicima svoga naroda, s kojima je Bog sklopio svoj savez. Ona je zadovoljna mrvicama koje padaju sa stola Gospodnjega. U toj točci u kojoj je zablistala njezina vjera Gospodin joj je uslišio molbu, ozdravio joj je kćer te je pohvalio njezinu veliku vjeru.
Postoji određena paralela između Gospodinova dijaloga sa ženom i situacije u kojoj se mi danas nalazimo. Isus veli da nije prilično oduzeti kruh djeci i baciti ga psićima, a žena se s time slaže te veli da psići dobivaju mrvice sa stola svojih gospodara. Kako je naša suvremena situacija posve suprotna na onu evanđeosku. Danas kao da se ne samo kruh nego i najbolji bokuni bacaju psićima, a djeci pripadaju mrvice. Koliko li društava za zaštitu životinja; koliko prolivene tinte i žuči zbog uginulog labuda, rode ili medvjeda. Nestali medvjedić iz tamo nekog utočišta postaje gotov udarna vijest u informativnim emisijama. O tom i sličnim „životinjskim“ temama rade se duge i skupe reportaže. I odmah se propituju i ispituju državne institucije što su i jesu li sve učinili da zaštite te jadne životinje. A te se institucije ispričavaju, opravdavaju te obećaju da će odmah sve učiniti kako bi se stvar riješila.
Ta skrb i osjećaj odgovornosti prema životinjama, tim Božjim stvorenjima, po sebi je dobra. No u našem suvremenom društvu ona je licemjerna i izopačena. Naime, dok postoje programi i projekti za zaštitu jedne ili druge ugrožene životinjske vrste, istodobno se deseci, možda i stotine djece posve legalno ubijaju u bolnicama, ili bolje reći, klaonicama, diljem Hrvatske. Istodobno obitelji s četvero, petero i više djece muku muče u preživljavanju iz mjeseca u mjesec, muku muče u nabavi knjiga i ostalih potrepština za djecu. Umjesto da im se pomogne, umjesto da im svi zajedno budemo zahvalni jer su društvu podarili nove članove, društvo im šutke poručuje u stilu: Tko vam je kriv što ste rađali toliku djecu. Kao da ta djeca neće sutra biti odrasli ljudi koji će raditi i iz svojih dohodaka izdvajati za mirovine onih koji ih danas preziru. Navezanost suvremenog čovjeka na kućne ljubimce te općenito životinje svjedoči s jedne strane o otuđenju čovjeka i dehumanizaciji društva. Iz ljubavi prema životinjama moglo bi se zaključiti kako je naše suvremeno društvo veoma humano. No to je laž i privid. Razina humanosti jednoga društva dokazuje se brigom i ljubavlju prema onim najugroženijima i najmanjima iz tog društva. Dokle god budu postojali zakoni koji legaliziraju ubojstva onih najmanjih, a to su nerođeni, ne može se govoriti o humanom društvu. Nečistu savjest društvo pere brigom prema životinjama.
Kako nam je potrebno obraćenje! Kako nam je potrebna čista vjera, vjera žene Kaananke iz evanđelja. Jer jedino iz vjere i po vjeri moći ćemo na ispravan način vrednovati različite stvarnosti našega života; jedino u vjeri moći ćemo shvatiti kako ljudski život u sebi nosi neizmjerno dostojanstvo i vrijednost, kako po sebi nadilazi sve ostalo stvoreno; kako je potrebno štititi i ugrožene životinjske vrste, ali kako na pijedestalu naših interesa i briga mora biti skrb za čovjeka, za konkretnog čovjeka s njegovim potrebama, osobito za one najmanje, one najugroženije. Jedino u vjeri možemo shvatiti da djeca, brojna djeca trebaju biti za stolom – obiteljskim, gradskim, županijskim i državnim -, a psićima pripadaju mrvice sa stola.
Don Mladen Parlov
