IVICA ŠOLA: Novi referendum Građanske inicijative “U ime obitelji” važniji je od prvog!
Koji je pravi Milanović? Je li to onaj koji je želio bojkotirati papu Benedikta XVI. u HNK ili onaj koji pobožno sjedi na misi te u intervjuu Večernjaku onomad sipa riječi hvale na Katoličku Crkvu želeći poštivati njena stečena prava, zapravo ispravljene nepravde i otimačine?
Vjerojatno onaj prvi kojeg je pozicija vlasti natjerala da etiku uvjerenja zamjeni etikom odgovornosti, kao i da promisli vlastitu strategiju prema ideološkim «neprijateljima». Strategija konflikta, kakva bijaše na pretprošlim izborima gdje se deralo po vjeronauku u školi (Marija Lugarić, SDP) i Ugovorima sa Svetom stolicom, zamijenjena je kad su kukurikavci došli na vlast, na trenutak mudrom, da ne kažemo perfidnom, strategijom «miroljubive koegzistencije» u svrhu, vjerojatno, efikasnijeg eutanaziranja glasa Crkve putem uključenja, umjesto isključenja.
Milanović, koji je nebrojeno puta do sada izjavio kako je «svjestan da je politika konfliktan posao», od samog početka čini sve, na početku mandata, kako politika to zapravo ne bi bila kada je Crkva u pitanju. Ideja kako je predstavnička demokracija posredovanje društvenih konflikata i njihovo normaliziranje kroz institucionaliziranje, nije ništa novoga. No jednako je tako nužno, kao uvjet same politike i demokracije, da postoji konflikt koji nije «pod kontrolom», koji ne može biti posredovan i nad kojim se nema moć vladanja, a koji ne znači niti anarhiju niti permanentno stanje «građanskog rata». Radi se tek o izvanjskosti koja nije uključena u ustanovljeni poredak i njegovu kontrolu, ali pridonosi vitalnosti i zdravlju samog demokratskog poretka.
U ovom slučaju taj društveni faktor izvan sustava (političke) kontrole konflikata je Crkva. Kako je, ne samo kod nas, već i u cijeloj EU izuzev Francuske i Slovenije, Crkva integrirana u državni sustav, ona je počesto izgubila karakter izvanjskosti. Štoviše, ona ga, čini se, ponekad niti ne želi pa njena kreativna konfliktnost u važnim društvenim pitanjima u Europi nerijetko izostaje. Naime, rijetko će koji europski biskup, zapravo nijedan, za razliku od biskupa u SAD-u, javno političaru uskratiti pričest, ili, poput biskupa Seattlea mons. R. Hunthausena, odbiti plaćati državi porez protestirajući protiv nekog vida državne politike uperene protiv života.
U takvoj europskoj i hrvatskoj paradigmi ni Milanović ni Josipović ne žele sukob s Crkvom procjenjujući, očito, da se ideološkog «neprijatelja» najbolje drži pod kontrolom tako da mu se ne diraju stečena prava, da ga se uključi, a ne isključi, da mu se tepa, izbjegavajući tako greške svojih «otaca» iz ne tako davnih vremena. Tu zadaću očito je bio povjerio bivšem ministru Jovanoviću kroz agendu zdravstvenog odgoja ili Ugovora RH i Vatikana gdje je konfliktnost prepustio HNS-ovcima. Milanović je dovoljno inteligentan i informiran da zna da slične ugovore imaju gotovo sve države EU, da RH ništa ne odudara od europske prakse pa razni populistički anticrkveni zahtjevi njegovih bombardera i bombarderki znače ujedno i civilizacijsku regresiju.
Zapateristički militantni sekularizam, stoga, kod nas se pojačavao zahvaljujući zdravstvenom odgoju, kada su drugovi i drugarice pohvatali sve konce vlasti. No onda ih je zviznula inicijativa i odgovor “U ime obitelji”, koji su ih kako na referendumu, tako i uz “pomoć” Ustavnoga suda, doslovce pomeli. S novim Obiteljskim zakonom koji homoseksualne parove u svemu, izuzev usvajanja djece, izjednačava s heteroseksualnim, kukurikavski zapaterizam ponovno je prešao u ofenzivu. Dakako, uza sve to opet stereotipi o prejakom utjecaju Crkve i njenom stalnom interveniranju u javni život, kao da Crkva nije dio društva.
Na te kritike zanimljivo se osvrnuo necrkveni čovjek, filozof Giorgio Agamben koji piše: «Nije pravi problem u tome što Crkva intervenira u javni život, već što to čini jako malo, jer se, da tako kažemo, specijalizirala u zaštiti biološkog života i obitelji (dvije stvari koje prema svojoj tradiciji kršćanin treba biti spreman žrtvovati bez ostatka). Umjesto da se bune zbog toga što papa intervenira u javni život – što mu je zapravo dužnost – treba ga upitati zašto s istom energijom ne progovara o svakodnevnim nečasnostima, mizerijama, o kojima se oglašava s vrlo općenitim izjavama. Znakovito je u tom smislu da, kada je država napustila politiku u korist biopolitike, i sama Crkva, izgleda, svoju duhovnu moć ograničava na biološku sferu.»
Ovim promišljanjem Agamben otvara pitanje demagogije ljevice danas, koja nije zaobišla ni temeljnu paradigmu Milanovićeve vladavine, kao i ponašanja Crkve u Hrvata u toj novoj paradigmi. Naime, izgubivši radništvo i kontakt s njim, ljevica je krenula tražiti svoj novi identitet, pri čemu je proleter zamijenjen «homićem», a prvomajska parada gay paradom, ili, kako upozoravaju teoretičari od Agambena preko Eegletone do Baumana, politiku je ljevica zamijenila biopolitikom, opsesivnim bavljenjem ljudskim tijelom i tjelesnošću. Dojučerašnji lenjinisti preko noći postadoše lacanovci, prebacivši interes s produkcije na perverziju, a obožavatelji Che Guevare vlastitoj političkoj paralizi lijek su našli u Foucaultovoj somatici.
Kod nas pak dojučerašnji marksisti mahom postadoše bioetičari ili teoretičari kulture. Temeljna demagogija ovakve ljevice, što je vidljivo i kod Milanovića, sastoji se u sljedećem: Fokus svoje politike i napora stavljaju na zabavljanje javnosti (bio)etičkim pitanjima, dok na razini ekonomije provode čisti neoliberalnu koncept i sijeku gdje god mogu. Baš socijaldemokratski. Tako su i prvi istupi Milanovićevih ministara i najbližih suradnika bili na tom tragu. Od svih gorućih društvenih problema Milanka Opačić, lijeva inačica Jadranke Kosor, samo malo manje cendrava, čim je stupila na funkciju odmah je najavila uvođenje spolnog odgoja u škole, Jovanović uvođenje građanskog odgoja, ma što to značilo, a novi ministar zdravlja Ostojić prvo se dočepao potpomognute oplodnje pa, dok će se zametci ipak zamrzavati, PDV i ini harači se odmrzavaju.
Ima tu elemenata i kulturne revolucije, kako je govorio kardinal Bozanić, s epohalnim pomacima u jeziku, pa će šport opet biti sport, a ministarstvo zdravstva postaje ministarstvo zdravlja, sve krucijalne stvari za funkcioniranje spomenutih resora. Ova dislokacija lijevih politika na globalnom planu, pa i kod nas, sastoji se u naglasku na biološki život građanina, a ne na njegov politički život, štoviše, on postaje relevantno «politički» život vrijedan javne percepcije i pozornosti tek ukoliko se prošverca kroz neko medijski dovoljno atraktivno uskraćeno sladostrašće garnirano ljudskim pravima.
Crkva bi, baš zbog toga, kao i zbog činjenice da zbog ogromne saborske većine mogu i tako raditi što ih volja, trebala ignorirati ovu nadolazeću «kulturnu revoluciju», jer se radi, kako je upozorio Agamben, o konfliktu na istoj matrici svođenja politike na biopolitiku (premda crkvena pozornost na biološki život treba biti čitana upravo kao otpor biopolitičkoj moći i manipulacijama).
Puno je važnije, ipak, da Crkva bude pozorna na «grijeh struktura» koji se već valja, nekoć pod krinkom domoljublja, danas pod krinkom «socijaldemokracije» koja će izostanak politike supstituirati somatikom, tj. kulturnom revolucijom na bioetičkom planu kako je već pokazao Zapatero, i druge perjanice ove “kulturalne homoseksualne revolucije” posvuda po svijetu.
Put od Milanovića koji bi bojkotirao papu u HNK do Milanovića koji se «veoma ugodno» osjeća na božićnoj misi i brani Vatikanske ugovore, put je sazrijevanja političara koji očito zna što hoće, koji mudro špila i onda, nakon svega, umjesto kruha, evo vam narode novog Obiteljskog zakona i opet, umjesto o kruhu, teme o homoseksualcima, unatoč uspjelom referendumu o ustavnoj definiciji braka.
Je li referendumsko pitanje bilo nedobro postavljeno jer je spominjalo samo brak, a ne i obitelj, pa su hrvatski zapaterististi iskoristili tu rupu i donijeli ovaj zakon, nekom drugom prigodom. Čini se da bi politika na vlasti svakako provela svoj plan, jer imaju većinu, moć. Zato su, na Agambenovom tragu, nastojanja građanske inicijative “U ime obitelji” oko referenduma za promjenu izbornog zakonodavstva puno važnija od prošlog referenduma, jer stranačkim autokratima, poput Milanovića ili Karamarka, svejedno, prijeti u kresanju moći i sukladnom nametanju svjetonazora protiv volje većine. Naime, katolici u političkom životu uvijek djeluju reaktivno, kada je neka inicijativa protivna volji većine građana (ne samo vjernika) već pokrenuta ili realizirana.
S novim referendumom “U ime obitelji” konačno se ide proaktivno, udara se u korijen problema, u distribuciju političke moći koju u rukama drži manjina (stranačke oligarhije), koja potom strahom i egzistencijalnim ucjenama ravna “igrom” svojih pijuna u Saboru i odborima. Takvo izborno zakonodavstvo, ako referendum prođe, osim što je odmak katolika od bavljenja seksualnim temama i svođenja politike na biopolitiku, umnogome bi olakšalo borbu u kojoj (svjetonazorska) manjina stalno diktira većini, u kojoj bi izabrani zastupnici odgovarali svojim glasačima, a ne autokratskim zapateristima kojima je važnije riješiti probleme homoseksualaca nego nezaposlenih. Zato je ovaj referendum važniji od prethodnog, jer udara stranačke oligarhe tamo gdje ih najviše boli: Pitanje moći! A otvara put mnogim kvalitetnim osobama u politici koje guše stranački oligarsi, pa i katoličkim vjernicima, da se snažnije pozicioniraju u raspodjeli društvene moći na korist svih državljana Republike Hrvatske.
Autor: Ivica Šola/laudato.hr
