Mlada američka novinarka odmah shvatila ono što Milanović i Josipović nikada neće
Večernji list je ovih dana objavio napis o mladoj američkoj novinarki Ashley Colburn koja se zaljubila u Hrvatsku. Ashley je dobila nagradu Emmy 2010. za film Wow, Croatia. Puna je hvale za našu zemlju, a uz to je i pristojno sugerirala da bi puni pogodak bio, u turističkom i svakom drugom pogledu, kada bismo se tješnje povezali s Budimpeštom i Bečom. Simptomatično je kako je mladoj Amerikanki otprve jasno ono dvojica naših sredovječnih političkih lidera nisu uspjeli shvatiti tijekom cijeloga svoga dosadašnjeg života. Na žalost, sumnjam da će im to uspjeti i budućnosti. Zapravo, ne sumnjam, siguran sam da neće.
Njih dvojicu srce vuče prema istoku, turističku bi ponudu Hrvatske uskladili s duhom Ade Ciganlije, ideal velegrada im je Beograd, a ideal suživota Sarajevo, Prokletije su im bliže od Alpa, ćevapčići ukusniji od šnicla, tufahija od štrudle. Josipović klavir radije svira u Banja Luci nego u Beču, Milanoviću je ćirilica u Vukovaru važnija od kulture Gradišćanskih Hrvata. U Hrvatskoj su politički lideri izrekli podosta oštrih riječi na račun Madžarske i Orbana, koji je Hrvatsku uvijek podupirao, a tope se od ljubaznosti kada se obraćaju Srbiji i vojvodi Nikoliću, koji je Hrvatsku aktivno napadao.
To bi nekom Kinezu ili Argentincu koji bi se slučajno našao u Hrvatskoj bilo potpuno neshvatljivo i ludo, no onome tko je upamtio Jugoslaviju i poznaje obiteljski background naših vodećih političara jasno je otkuda ta anomalija, ta neshvatljiva sklonost prema istočnom susjedstvu. Ne očiste li se naši politički odnosi s istočnim susjedima od te bolesne naklonosti, mogli bismo i u budućnosti imati gadnih problema. Osim toga, činimo štetu i tim susjednim zemljama očijukajući s prošlošću i budeći njihove osvajačke apetite. Teško je, naime, odoljeti kada ti se netko nudi. No, imajući u vidu da nakon svakog takvog medenog mjeseca počne boj na život i smrt, valja nam, se samo nadati da će lideri tih država biti pametniji i suzdržaniji od naših.
Ali kako da se odupru tom zavodljivom zovu ”slučajnih upravljača” Hrvatskom kada ih ovi, ničim izazvani, sazivlju u Dubrovnik na doček Angele Merkel!? Merkel je valjda namjeravala doći u posjet Hrvatskoj, međutim u Dubrovniku ju je dočekao svojevrsni zapadnobalkanski dernek i pregršt prijedloga za ”regionske” projekte. U kojima, naravno, nama mjesta za Mađarsku, Austriju, Slovačku u druge srednjoeuropske zemlje. U Hrvatskoj se više ništa ne planira bez zapadnobalkanske agende. Ni u gospodarstvu, ni u politici, ni u kulturi, ni u športu. Kao da smo i u EU ušli samo zato da bismo Srbima i ostalima pomogli da što brže uđu i oni. Stoga, ako se, ne daj Bože, u budućnosti opet budemo sukobljavali s istočnim susjedima, krivicu za to neće snositi oni, negoli mi sami, odnosno naši čudnovati upravljači. U konačnici ipak mi, jar mi smo ih birali.
Ponekad pomislim kako ovaj narod još nije zreo za demokraciju, i da bi bolje bilo da iznajmimo nekog inozemnog upravljača da nam upravlja državom. Recimo, spomenutu američku novinarku ili nekoga sličnog. Onda se sjetim da je više od sedamdeset godina profilirana protuhrvatska elita u Hrvatskoj, politička, kulturna, medijska i svaka druga. Oni su svoju moć gradili desetljećima, nasiljem, lažima, propagandom, umrežavanjem, sinekurama, agenturama, a nije im nedostajalo ni inozemne potpore, navlastiti britanske. Teško je sve to u kratkom vremenu raskopati, pacificirati i lustrirati. A to ipak može samo narod, koji je u sebi uvijek nalazio dovoljno snage da prepozna pogibelji i na njih odgovori. Stoga, živjela hrvatska demokracija! Narod će i ovaj put naći načina da se otrese nezajažljivih nametnika. Zahvaljujući Tuđmanu i hrvatskim braniteljima, ovaj put to može učiniti elegantno, gospodski – glasovanjem.
Damir Pešorda/hrsvijet.net
