Tko je najveći Hrvat u povijesti?
Ni Tito ni Tuđman, najveći je Hrvat kralj Tomislav
Zašto još nijedan Hrvat nije prepoznat u svijetu kao istinski velikan i ujedno kao predstavnik Hrvatske
Ne postoje narodi ni države koji ne čuvaju i ne slave uspomenu barem na neke ljude iz svoje prošlosti, koji su ih za života zadužili svojim djelima ili njihovo ime proslavili u svijetu. Među njima ima onih čija ostvarenja trajno svjedoče o njihovoj veličini i o kojima znamo mnoštvo detalja iz njihova života, a ima i onih o kojima se vrlo malo zna. Dapače, njihove su sudbine više stvar legende nego ozbiljnih povijesnih činjenica. Neke su njihovi sugrađani još za života slavili i opjevali, a nekima je zaslužena slava pripala godinama pa i stoljećima nakon što su zaboravljeni napustili ovaj svijet… Nisu svi oni nužno rođeni u tom narodu ili državi, ali su im u nasljeđe ostavljali dobra ili su pridonosili njihovim uspjesima na kulturnom, gospodarskom, vojnom, političkom ili nekom drugom području. Isto tako, nisu svi oni kojima se dive djelovali u svojoj domovini, već su značajne tragove ostavljali diljem svijeta, ali ih se sunarodnjaci s ponosom prisjećaju jer su tako svoj narod stavljali uz rame nadmoćnijima i naprednijima pronoseći njegovo ime u inozemstvu. Neke od njih poštuju i slave istodobno i u više država, a o nečijoj se pripadnosti vode i sporovi. Sve njih nazivamo velikanima. Njima u čast imenujemo trgove i ulice, izrađujemo umjetnička djela, gradimo institucije i skladamo opere. Oni su naši uzori i modeli poželjnog djelovanja. A ovisno o veličini njihova djela i sposobnosti države da ih „brendira“ i predstavi svijetu, mogu postati i globalni uzori.
U odnosu na broj stanovnika i veličinu države, Hrvati i Hrvatska Europi i svijetu darovali su uistinu velik broj znanstvenika, kulturnjaka, prosvjetitelja, izumitelja, ratnika, svetih ljudi, talentiranih sportaša i stvaratelja na drugim područjima života, koji su ostavili iznimno bitne tragove u razvoju europskog kontinenta, doprinosu svjetskoj civilizaciji te stvaranju, razvoju i očuvanju Hrvatske. Međutim, činjenica je da s protekom vremena mnoge od njih zaboravljamo ili nedovoljno poznajemo, cijenimo i poštujemo. Također, Hrvati teško postižu konsenzus o tomu tko je najveći hrvatski velikan, odnosno tko je od njih zaslužio najveće poštovanje nacije. Odgovor na to pitanje proteklih godina pokušali su dati pojedini mediji provodeći različita istraživanja, koja su pak kao vodeće velikane isticala, ovisno o metodologiji i naručitelju, uglavnom Teslu, Boškovića, Tita ili Tuđmana. Tek se posljednjih godina donekle počinje nazirati slaganje o nekoliko imena koja bi trebala predstavljati Hrvatsku i Hrvate u svijetu. Međutim, zbog nedovoljne aktivnosti institucija još nijedan od njih nije dovoljno prepoznat u svijetu kao svjetski velikan i paralelno s time kao predstavnik Hrvatske, poput njemačkog književnika Goethea, španjolskog Cervantesa ili talijanskog Dantea. Čak i kad imamo priliku postati poznati po nekome od svojih velikana, očito ju ne znamo iskoristiti. Primjerice, Tesla postaje sve popularniji u svijetu, ali ga se sve manje veže uz Hrvatsku, a sve više uz SAD. Prije tri godine prilično smo neinventivno proslavili 300. obljetnicu rođenja velikog Ruđera Boškovića iako je on naš najsvestraniji velikan svih vremena, koji je itekako zadužio Europu.
Filmske priče bez filma
Opjevani Nikola Šubić Zrinski, kojeg Mađari poštuju i kao svog velikana, čak nema ni spomenika u hrvatskom glavnom gradu, a kamoli film ili seriju. Marka Pola rado pripisujemo Talijanima iako je zamjenica kineskog premijera Liu Yandong tijekom službenog posjeta Hrvatskoj u svibnju ove godine baš zbog Marka Pola posjetila Korčulu i najavila otvaranje kineskog ureda u tom gradu. Splićanin Antun Lučić prvi je otkrio naftu u Teksasu i započeo njezinu masovnu eksploataciju, u Americi je uvršten među 200 najzaslužnijih Amerikanaca svih vremena, a u domovini većina za njega nije ni čula. Vinko Paletin bio je jedan od posljednjih svjedoka civilizacije Maja i njezin vrstan kroničar, Španjolci ga slave jer je doslovce prohodao njihovu zemlju kako bi napravio prvu pravu kartu Španjolske, a kod nas ga poznaje tek dio intelektualaca. Filip Vezdin pionir je europske indologije, a ne poznaju ga čak ni pojedini profesori književnosti. O Marku Maruliću smo toliko toga učili, ali rijetki znaju da su njegova djela bila među najčitanijom literaturom u europskim vladarskim krugovima tog doba.
Engleski kralj Henrik VIII. obožavao je djela našeg Marka i u njima je tražio rješenja i za svoje životne probleme. Naime, hrvatski latinizam, posebice u doba humanizma, imao je istinsko europsko značenje i Europa tog doba je nezamisliva bez doprinosa Hrvata. Mnogi talijanski gradovi koje godišnje posjećuju milijuni turista znatan dio svoje ljepote moraju zahvaliti hrvatskim graditeljima i umjetnicima. Sjaj stare Austrije i Ugarske nezamisliv je bez iznimnog doprinosa hrvatskih plemića, nadbiskupa, diplomata, vojskovođa, pjesnika i prosvjetitelja. Hrvatski narodni preporod i godine koje su mu prethodile izrodio je toliko vrsnih imena na svim područjima djelovanja te je mnoge naše velikane, podrijetlom iz drugih naroda i država, motivirao da se jasno i glasno izjašnjavaju Hrvatima te daju nemjerljiv obol stvaranju moderne nacije. U 20. stoljeću hrvatski književnici, umjetnici i znanstvenici ukorak su pratili suvremene globalne trendove, a mnogi od njih su kreirali i vlastite kreativne i inovativne doprinose koje je svijet oduševljeno prihvaćao. Mnogi od tih ljudi, koji su za života ostavili traga u Hrvatskoj i diljem svijeta, filmski su atraktivna imena, o kojima se mogu pisati romani i snimati igrani filmovi, ali će nažalost sve dublje padati u zaborav ako ne budemo imali osjećaja, kreativnosti i poštenja da njihova djela približimo novim naraštajima.
Koliko su Hrvatima važni pojedini velikani i kako su koga tijekom povijesti „tretirali“, otkrivaju nam mnoga zdanja, umjetnička djela, knjige, načini prezentacije i prvenstva na važnim nacionalnim događajima i sl. Samo treba pomno iščitavati. Dio tih nalaza objavio sam u knjizi „Hrvatski velikani“. Primjerice, nazivi ulica i trgova u hrvatskim gradovima mogu biti dobar pokazatelj. Kako bismo utvrdili koji su hrvatski velikani dobili najveća priznanja, istražili smo imena glavnih trgova, odnosno glavnih ulica ili obala (tamo gdje nema trgova) u svih 127 gradova (naglašavam, isključivo glavnih pozicija). Istraživanje je pokazalo da su najzastupljeniji: kralj Tomislav, Franjo Tuđman, ban Josip Jelačić i Ante Starčević. Kralj Tomislav ima 17 glavnih trgova i 1 glavnu ulicu, Franjo Tuđman – 6 glavnih trgova i 1 obalu, Ban Josip Jelačić – 6 glavnih trgova, Ante Starčević – 6 glavnih trgova, Stjepan Radić – 4 glavna trga, Zrinski – 4 glavna trga, Josip Broz Tito – 4 glavne pozicije u gradovima, od kojih su tri u Istri, a jedna u Opatiji, te Josip Juraj Strossmayer – 2 glavna trga i kralj Zvonimir – 1 glavni trg i 1 glavna ulica. O hrvatskim velikanima govore i nazivi naših državnih odličja, imena manifestacija i nagrada, poštanske marke, novčanice kune, spomenici u glavnom gradu i koješta drugo. A možemo pratiti i njihova rangiranja u različitim izdanjima, od onog prvog koje je napravio Ivan Kukuljević Sakcinski do naših dana. Upravo na temelju svih tih pozicioniranja i nacionalnih izbora nastojali smo sastaviti listu najzastupljenijih, odnosno najpopularnijih. Naime, nije teško uočiti neka imena koja traju i redovito se ponavljaju na različitim listama i u različitim izborima. Ako trgovi, ulice i institucije nose njihova imena, ako im naraštaji podižu spomenike, ako se o njima pišu knjige i pjevaju pjesme, ako se nalaze na ljestvicama najpopularnijih u kojekakvim medijskim izborima, očito je riječ o najvećima i najzaslužnijima. O njihovoj važnosti očito nema spora, ljudi ih prilično (pre)poznaju jer su o njima učili u školi, oni su dio opće kulture, poznavanja domovine i njezine povijesti, svečanije obilježavamo njihove obljetnice te su na emocionalnoj razini postali naši svjetionici, uz koje se vežemo i kojima se divimo… U grupu gdje vlada najveći konsenzus i najveća popularnost, odnosno poštovanje, nedvojbeno spadaju: kralj Tomislav, Nikola Šubić Zrinski, ban Josip Jelačić, Ante Starčević, Stjepan Radić, Nikola Tesla, Ruđer Bošković, Marko Marulić, Josip Juraj Strossmayer i Ivan Meštrović. Slijede oni s nešto manjom zastupljenošću, ali sličnom popularnošću i konsenzusom: Marko Polo, Ivan Gundulić, Marin Držić, Ivan Mažuranić, Ljudevit Gaj, Vlaho Bukovac, Alojzije Stepinac, August Šenoa, Antun Gustav Matoš, Ivana Brlić–Mažuranić, Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Julije Klović, Juraj Dalmatinac, Slavoljub Eduard Penkala i Faust Vrančić, te oni s visokom poznatošću i zastupljenošću, ali nižim konsenzusom: Franjo Tuđman i Josip Broz Tito, gdje je očita podjela – oni koji podržavaju jednoga uglavnom isključuju drugoga iako moramo priznati da posljednjih godina Tuđmanu raste popularnost, očito kad se usporedi njegovo djelo s potezima aktualnih lidera.
Često su mnogi od spomenutih tema popularne kulture te naše svakodnevice prožete medijima, što im daje besmrtnost i u ovim vremenima pretrpane i zaglušujuće komunikacijske ponude. Međutim, u tome se krije i ključni metodološki nedostatak različitih izbora najvećih nacionalnih velikana koji su sve popularniji u različitim europskim državama. Naime, uvijek su u prednosti oni o kojima su informacije dostupnije i čija se imena redovitije spominju u javnosti, jer masovni mediji uvelike mogu utjecati na popularizaciju određenog imena u javnosti, a time i njegovo pozicioniranje na listama najpopularnijih nacionalnih velikana bez obzira na njihov stvarni doprinos. Istodobno, za razliku od velikog broja onih koji su prisutni i popularni u javnosti, mnogi koji su po svojim djelima možda zaslužniji već su odavno nestali iz javnog života i njihova su se imena prigodničarski zadržala tek u stručnim kružocima poštovatelja njihova lika i djela. Njihove životopise, nažalost, stoljećima prekriva prašina u knjižnicama i arhivima te ih tek sporadično spomenu bolje upućeni. A neki se, zbog našeg nemara, slave uglavnom u nekim drugim državama i narodima, pod imenima prilagođenim nekim drugim jezicima, često i bez spominjanja njihova podrijetla. Nažalost, u našem je narodu previše onih koji su, zbog različitih razloga, nepravedno zapostavljeni ili njihovo djelo nije na pravi način vrednovano. Upravo jedna od temeljnih zadaća ove knjige jest našu javnost o njima informirati ili podsjetiti na njihova djela kako bi dobili jednake šanse za virtualnu utrku s ostalima.
Zaboravljeni velikani
Birajući hrvatske velikane koji su obuhvaćeni u ovoj knjizi, analizirali smo što su pojedinci stvarali i radili za stanovnike svoje zemlje, ali i sve što su Hrvati stvarali i radili diljem svijeta. Isto tako obuhvatili smo doprinose što su ljudi iz Hrvatske, bez obzira na nacionalnu pripadnost ili podrijetlo, stvorili bilo gdje u svijetu te sve što su stranci, slučajno rođeni ovdje ili se doselili ovamo, stvorili u Hrvatskoj. Svi oni zajedno pripadaju našoj nacionalnoj kulturi. Zato je među velikanima, primjerice, gradišćanski Hrvat, veliki jezikoslovac Filip Vezdin, koji je Europi približio Indiju, Ivan Vučetić, koji je izum daktiloskopije darovao Argentini kao novoj domovini, kipar i arhitekt Nikola Firentinac, koji možda jest rođen u Firenci, ali je svoja najbolja djela stvorio u Trogiru i Šibeniku, ali i slikari Maksimilijan Vanka, koji je freske o teškom životu hrvatskih iseljenika, po mnogima najljepše murale u Americi, ostavio Pittsburghu te Kristian Kreković, koji se ispod svojih slika redovito potpisivao pintor croata-peruano. Tu je i veliki bosanski prosvjetitelj fra Matija Divković, koji je objavio prvu knjigu na narodnom jeziku, ali i Niccolò Tommaseo, veliki talijanski i hrvatski lingvist i novelist, po kojem mnoge talijanske ulice i trgovi nose ime, a u rodnom Šibeniku ga tek rijetki poznaju.
Među hrvatskim velikanima ćete pronaći i Picassovu muzu, poznatu fotografkinju i jednu od najvažnijih žena europske avangarde Doru Maar, kćer hrvatskog iseljenika Josipa Markovića, ali i Ivana Ratkaya, jednog od prvih europskih misionara među američkim Indijancima te Dragutina Lermana, prvog europskog kolonijalnog namjesnika u Kongu, zahvaljujući kojem se jedan od slapova na rijeci Kwilu zove Zrinski Chutes. Među njima je mnoštvo katolika, ali i onih koji su poput Markantuna de Dominisa i Stjepana Konzula Istranina u znak protesta napuštali vjernost Rimu i širili protestantizam Europom. Među velikanima nisu samo katolici već i naši pravoslavci, protestanti, muslimani, ali i ateisti. Svoje mjesto našao je i Rustem-paša Hrvat Opuković, koji je od otetog dječarca iz Skradina dogurao do dužnosti velikog vezira Sulejmana Veličanstvenog, a pritom ga je cijelo tursko carstvo znalo po njegovu hrvatskom podrijetlu. Bogata i burna hrvatska povijest darovala je uistinu mnoštvo velikana na svim područjima rada i djelovanja. Doduše djela nekih od njih, pa ako hoćete i podrijetlo, nisu potpuno činjenično rasvijetljeni, ali hrvatski narod prema njima gaji izrazito poštovanje i stoljećima ih smatra svojim uzorima, pa su i oni uvršteni među vodeće hrvatske velikane.
Hrvatski velikani u novom, drukčijem svjetlu
Početkom rujna, u nakladi Večernjeg lista, na kioscima će se pojaviti knjiga „Hrvatski velikani“ našeg kolumnista prof. dr. sc. Bože Skoke, jednoga od najboljih poznavatelja identiteta i imidža Hrvatske, koji se godinama bavi istraživanjima vezanim uz znamenite sunarodnjake koji su zadužili, oplemenili i proslavili Hrvatsku. Prof. dr. Skoko analizira percepciju velikana tijekom povijesti, polemizira o tome koga se može smatrati hrvatskim velikanima te se bavi kriterijima izbora, a na temelju istraživanja, u koje je bilo uključeno i stotinjak vodećih hrvatskih intelektualaca, izabrao je 25 najpopularnijih, 100 najznamenitijih i najzaslužnijih te 300 najznačajnijih hrvatskih velikana. Posebna vrijednost knjige njihovi su kratki životopisi, koji nam pojedine velikane prikazuju u sasvim drukčijem svjetlu, a druge pak otimaju zaboravu. Autor ekskluzivno za Obzor otkriva neka zanimljiva saznanja, a prvi objavljujemo i listu 25 najpopularnijih hrvatskih velikana prema svim kriterijima.
Istraživanja javnog mnijenja o hrvatskim velikanima
Hrvatski mediji u nekoliko su navrata pokušali izabrati najveće među hrvatskim velikanima. Prvo takvo ozbiljnije istraživanje napravio je tjednik Hrvatski Obzor 1999., koji je proveo istraživanje o ličnosti tisućljeća. Prema tom istraživanju poredak deset vodećih je izgledao ovako: Nikola Tesla, Josip Broz Tito, Ruđer Bošković, Ante Starčević, Alojzije Stepinac, Josip Jelačić, Marko Marulić, Stjepan Radić, Miroslav Krleža i Matija Gubec.
Posljednje kvalitetno istraživanje proveli su agencija za komunikacijski menadžment Millenium promocija i Večernji list, u vrijeme ulaska Hrvatske u EU 2013. Najpopularniji među njima su bili Nikola Tesla i Ruđer Bošković. Uz njih su visoko bili rangirani književnici Miroslav Krleža, August Šenoa, Ivana Brlić–Mažuranić, Antun Gustav Matoš i Tin Ujević. Istraživanje je pokazalo kako u narodu živi i uspomena na hrvatskog blaženika Alojzija Stepinca. A među top 20 pozicionirani su i političari Stjepan Radić, Franjo Tuđman i Josip Broz Tito, s približnim rejtingom. Međutim, političari su općenito prošli lošije nego u ranijim istraživanjima, gdje su obično bili na vrhu ljestvice. Ban Jelačić, kralj Tomislav, Nikola Šubić Zrinski i Ante Starčević, kao i u brojnim drugim istraživanjima, i u ovom su bili visoko rangirani, baš kao i svjetski istraživač Marko Polo, slavni kipar Ivan Meštrović, slikar Julije Klović te izumitelji Faust Vrančić i Slavoljub Penkala.
Autor: Božo Skoko/vecernji.hr
