NIKOLA ŠTEDUL: Udbaši poput Jarnjaka i Mesića bi me spriječili da savjetujem Tuđmana
Na pitanje: Kako su udbaši držali Tuđmana u šaci? Je li prvi hrvatski predsjednik mogao nešto znati o njegovoj likvidaciji, Štedul odgovara: “Prije svega, on je u prošlosti bio jedan od njih. I to ne na nekom beznačajnom mjestu. Bio je kadrovik u generalštabu koji je navodno raspoređivao ljude u Ozni, KOS-u… Njegov odnos se tek 60-ih počeo mijenjati, kada je shvatio da je Beograd kroz Jugoslaviju usmjeren na Veliku Srbiju. Tada je počeo pokazivati sklonosti hrvatskim opcijama. Dakle, Tuđman je bio prisiljen igrati udbašku igru, vjerojatno računajući da će on izigrati njih, a ne oni njega. Na žalost, oni su imali daleko jače pozicije.
Teško je vjerovati da Udba 1990. nije imala točne informacije o namjerama i kretanjima Nikole Štedula
Nikad nisam ušao u HDZ jer bi me udbaši poput
Jarnjaka i Mesića spriječili da savjetujem Tuđmana.
Nikola Štedul
Nikola Štedul, politički emigrant, bivši član Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta, bivši član Otpora, bivši predsjednik Hrvatskoga državotvornog pokreta, preživjela žrtva Službe državne sigurnosti (Udbe), predstavio se na jednom portalu intervjuom objavljenim u tri nastavka. Zadnji nastavak objavljen je 25. srpnja ove godine. Šteta što je taj intervju objavljen tek sada nakon što su pomrli ljudi koji bi štošta mogli nadopuniti, korigirati i vjerojatno neke od Štedulovih tvrdnji odbaciti. Razumljivo je to što u relativno kratkom prikazu svog života i djelovanja nije mogao sve reći a ni svega se sjetiti pa su ga na neke podatke mogli podsjetiti i Hrvati koji ga poznaju dok je još živio u New South Walesu i dok mu je predsjednikom Otpora bio Srećko Rover.
Štedul priča da je Udba 1990. godine saznala da dolazi na Sabor HDP-a u Zagreb. “Postoji pismo u kojem Zdravko Mustač piše slovenskoj Udbi kako odobrava svotu od 30.000 maraka da me se dovede do slovenske granice, gdje će me Udba kidnapirati i poslati u nekakav zbirni centar. Ondje bi organizirali moj ‘bijeg’ ili ‘nestanak’ kako bi me se riješili. Ali pogrešno su procijenili. Mislili su da ću doputovati automobilom”, priča Nikola Štedul. Teško je vjerovati da Udba 1990. nije imala točne informacije o namjerama i kretanjima Nikole Štedula jer je glavnim urednikom Štedulova Hrvatskog tjednika u Europi bio suradnik Udbe Boris Lukšić (vidi impresum Hrvatskog tjednika od 8. 3. 1988.), a Povjerenstvo za Europu Štedulova Hrvatskog tjednika bio je Krunoslav Prates, suradnik Josipa Perkovića koji je bio i glavni urednik Jelićeve Hrvatske Države (vidi impresum Hrvatskog tjednika od 21. 11. 1989. i impresum Hrvatske države (20. 11. 1989.). Vrlo vjerojatno njih dvojica nisu bili jedini agenti i suradnici Udbe u Štedulovu okruženju što se može zaključiti iz sadržaja pristupnice za člana-dužnosnika HDP-a u kojem se na dvije stranice od člana i dužnosnika HDP-a traži iscrpan detaljan popis svih njegovih karakteristika a među ostalim čak i osobni opis: visina, boja kose, oblik lica, posebni znaci, ovjerena fotografija osobe… Komu su svi ti podatci bili potrebni i zašto HDP nije ništa naučio iz iskustva HRB-a čijeg se popisa članova bila domogla australska sigurnosna služba pa je HRB nakon toga morao na drugi način skrivati imena svojih članova?
Nisam nikad imao razloga posumnjati u domoljublje Nikole Štedula ali ima dosta pokazatelja da je često bio žrtvom svoje naivnosti, da se dao varati od pretpostavljeno svojih propagandista pa je tako prihvaćao kad su o njemu u njegovu glasilu pisali da ima članove svoje organizacije u Hrvatskoj pa čak i u zloglasnom mostarskom zatvoru “Ćelovini”. “Kada sam se vratio u Hrvatsku”, samouvjereno priča Štedul,” bivši udbaši su se našli u problemu zato što su odabrali drugu strategiju”. Štedul veli da je prigovorio Tuđmanu što ga prisiljava na suradnju s Josipom Perkovićem. „Zašto baš Perković koji nas je u izbjeglištvu proganjao, zar mi ne može pronaći neko drugo zaduženje?”, pitao je Štedul Tuđmana.
“Odgovorio mi je da ćemo o tome kasnije, kada završi rat. Tada sam shvatio da Tuđman nema toliko slobodne ruke kako se ljudima pričinjava. Naravno, u mojoj ‘suradnji’ s Perkovićem nisam mu se mogao povjeravati, ali sam kod njega morao ići svaki put kad bih išao u inozemstvo u potražnju za oružjem, da mi potpiše da idem na službeni put. Bio sam još u godinama kada nisam mogao za vrijeme ratnih okolnosti prelaziti granicu bez dozvole. To je bilo nezgodno jer me je na taj način mogao lakše pratiti.” Štedul ne zna da je svakom trebala dozvola za iznošenje deviza ako je netko sa sobom nosio tisuću ili više maraka.
Na pitanje: Kako su udbaši držali Tuđmana u šaci? Je li prvi hrvatski predsjednik mogao nešto znati o njegovoj likvidaciji, Štedul odgovara: “Prije svega, on je u prošlosti bio jedan od njih. I to ne na nekom beznačajnom mjestu. Bio je kadrovik u generalštabu koji je navodno raspoređivao ljude u Ozni, KOS-u… Njegov odnos se tek 60-ih počeo mijenjati, kada je shvatio da je Beograd kroz Jugoslaviju usmjeren na Veliku Srbiju. Tada je počeo pokazivati sklonosti hrvatskim opcijama. Dakle, Tuđman je bio prisiljen igrati udbašku igru, vjerojatno računajući da će on izigrati njih, a ne oni njega. Na žalost, oni su imali daleko jače pozicije. Uostalom, na početku je na najvažnije pozicije imenovao stare komunističke kadrove i udbaše – Boljkovca, Manolića, Perkovića, Mustača, Mesića… Pretpostavljam da to ne bi napravio da mu nije rečeno da drugačije ne će ići. Navodno postoji vrpca na kojoj ga je još 1988. zvao Mika Špiljak i obećao mu da će ga podržati, kako nema druge opcije, ali da Tuđman bivše vodeće kadrove i udbaše osigura od progona. Ne može se sasvim odbaciti ni mogućnost da je pristao na neku vrstu suradnje još 1987. kada su mu vratili oduzetu putovnicu…”
Nikola Štedul dodaje: “Ne smatram, niti želim vjerovati, da je Tuđman s njima surađivao na stvarima poput planiranja atentata na mene. Ali neke je stvari i tada mogao naslućivati i zaključivati. Kasnije su skoro svi iz hrvatske Udbe ostali u novostvorenim hrvatskim obavještajnim službama… Pitanje je, naravno, koliko je on o svemu tomu mogao stvarno odlučivati. Simptomatično je, na primjer, da ni danas njegov sin Miroslav ne govori ništa osobito negativno o Perkoviću. Dakle, ja ne znam koliko je i je li Tuđman unaprijed uopće mogao nešto znati o planiranju moje likvidacije, ali činjenica je da je 80-ih bio slobodan ići po takozvanim “ustaškim domovima” po inozemstvu, vratiti se kući, a da mu se ništa nije dogodilo…”
U novostvorenim hrvatskim obavještajnim službama bili su, ako ne svi, a ono većina pripadnika HDP-a. Jedan od njih mi je izričito rekao da je bio prisiljen surađivati s Josipom Perkovićem. Milan Buškain, glavni i odgovorni urednik Štedulova Hrvatskog tjednika za Europu, na kavi mi je rekao da je pukovnik. Čin je dobio kao SIS-ovac. Nisam čuo da su povratnici, pripadnici drugih političkih organizacija bili prisiljeni na suradnju s Josipom Perkovićem a bilo je daleko više nego povratnika, članova HDP-a. Dosta je povratnika bilo u postrojbama Zbora narodne garde, kasnije Hrvatske vojske a neki su se uključili u postrojbe Hrvatskog vijeća obrane. Neki povratnici su dobili i relativno visoke funkcije u Ministarstvu vanjskih poslova a bivše Ministarstvo useljeništva uglavom se sastojalo od povratnika iz iseljeništva. Nisam čuo da bi netko od tih službenika istovremeno bio djelatnik neke od sigurnosno-obavještanjih agencija.
Kad je ustrojen HIS, na čelo mu je postavljen dr. Miroslav Tuđman a, ako sam dobro informiran, kadrovik u HIS-u bila je Đurđa Šušak, supruga pok. Gojka Šuška. Povratnici koji su imali odgovarajuća znanja i sklonosti radu u sigurnosno-obavještajnoj službi, sigurno su mogli računati da će na njihovoj strani biti gospođa Đurđa Šušak. Poznato mi je da je u HIS-u radio Drago Sudar, Hrvat koji je rekorder u broju godina provedenih po zatvorima.
Bilo kako bilo, sve ako i jest točno da je predsjednik Tuđman prislio Nikolu Štedula na suradnju s Josipom Perkovićem, ostaje pitanje je li predsjednik Tuđman bio u pravu što Nikolu Štedula nije poslušao i uzeo ga sebi za savjetnika. Ako naime Nikola Štedul 1988. pa ni 1989. nije mogao vidjeti da su kao urednici i povjerenici njegova Hrvatskog tjednika ubačeni suradnici ili agenti Službe državne sigurnosti (Udbe), kako vjerovati da bi predsjednik Tuđman imao neke koristi od njegovih savjeta? Za pobjedu u obrani hrvatskog naroda nije bilo dostatno angažirati samo idealiste, samo dobroćudne ljude. U povijesti je poznata Dječja križarska vojna koja je završila velikom tragedijom a organizirana je s vjerom da samo nevina djeca mogu osloboditi Kristov grob od inovjeraca.
Da bi se na hrvatsku stranu privuklo Hrvate, pripadnike JNA, u Hrvatskom državnom saboru bio je predložen i usvojen poseban zakon kojim se pripadnicima JNA koji prijeđu na hrvatsku stranu jamče sva stečena prava (radni i mirovinski staž, čin, stambeno zbrinjavanje i dr). Tuđman je imao strpljenja i s onima koji nisu prešli u Hrvatsku vojsku prije nego su regulirali mirovinu a prava su zadržali čak i oni koji su napustili JNA a nisu se htjeli uključiti u postrojbe Hrvatske vojske. Neki su uspjeli manji vojni stan zamijeniti za veći stan nekog oficira koji je otišao u Srbiju ili neku drugu zemlju. Važno je bilo iz stroja agresora izbaciti što veći broj vojnika, podoficira i oficira.
Nikola Štedul nije jedini Hrvat iz isljeništva i domovine koji misli da je predsjednikTuđman baš njega trebao uzeti za savjetnika i slušati njegove savjete. Međutim, predsjednik Tuđman je znao da je na njemu glavni teret povijesnog trenutka i da ne smije prihvatiti nikakav savjet koji bi mogao za hrvatski narod imati dalekosežne loše posljedice. U hrvatskom iseljeništvu i danas kao i prije bilo je dosta požrtvovnih domoljuba ali uvijek je bilo i dosta naivnosti i nesnalaženja i nedovoljnog poznavanja stvarnosti i mogućnosti. Takav dojam sam dobio i ove godine kad sam bio nazočan na cjelotjednom zasjedanju Hrvatskoga svjetskog kongresa i na nekim događajima koje je ove godine u okviru Hrvatskih svjetskih igara organizirao Hrvatski svjetski kongres. Čuo sam opravdane i neopravdane prigovore pa i teže optužbe nekih pojedinaca da Hrvatska iseljeništvo ne razumije, da za njega ne mari itd. Vidio sam međutim da ni iseljenici nisu o Hrvatskoj informirani koliko oni misle da jesu. Tako sam bio svjedokom da se kao jedan od glavnih zahtjeva iseljeništva postavlja dopisno glasovanje. Pokušavao sam uzalud nekima prenijeti da samo dopisno glasovanje bez izmjene izbornog zakonodavstva ne će ništa promijeniti. Ako ostane odredba da cijelo hrvatsko iseljeništvo, Hrvati u BiH i hrvatske manjine u susjednim zemljama mogu dobiti najviše tri zastupnika, izašlo na glasovanje dvjesto tisuća ili samo dvjesto glasača, sasvim je svejedno.
Čuo sam od nekih iseljenika da neki u iseljeništvu kane skupiti novac da bi iz Beograda otkupili neke Udbine dokumente. Vele da se tu dokumentaciju može kupiti za malo novaca a navodno bi od toga Hrvatska trebala imati veliku korist. Vjerojatno se misli da bi ti dokumenti mogli otkriti mnogo toga o Udbi što do sada nismo mogli saznati. Ne znam jesu li inicijatori te trgovine dovoljno stručni za provjeru autentičnosti tih dokumenata i da im prodavatelj selekcijom ne će napraviti veliku podvalu. Vjerujem da hrvatske sigurnosno-obavještajne agencije u toj trgovini ne bi smjele ostati po strani.
Neki od odgovora Nikole Štedula
– Nikad nisam ušao u HDZ jer bi me udbaši poput Jarnjaka i Mesića spriječili da savjetujem Tuđmana’
• Je li to razlog što nikad niste bili članom HDZ-a?
– Tuđman mi je u čudu rekao da ću moći birati mjesto u strukturi vlasti za koje smatram da bi mi najbolje odgovaralo ako im se priključim te da ću biti u jačoj poziciji suprotstavljati se negativnim trendovima. Ja vjerujem da je on iskreno mislio kad je to govorio, ali bio sam siguran da nije do kraja shvaćao s kakvim se ljudima i do koje mjere okružio te da bi za bilo kakve ozbiljnije promjene trebalo napraviti tako radikalne zahvate kakvi vjerojatno ni njemu ne bi bili prihvatljivi. Stoga nisam prihvatio njegovu ponudu, ali obećao sam da mu stojim na raspolaganju ako smatra da mu mogu pomoći u nekom konkretnom poslu.
• Je li Vam nudio neko konkretno mjesto?
– Je, ali tek kasnije. Ponudio mi je mjesto veleposlanika u Albaniji. Znao sam da mi je to ponuđeno samo kako bi me se maknulo iz Hrvatske. Odbio sam, a Šušak me upitao – zašto, kad ću tamo imati zbrinuto primanje i stanovanje, a dobit ću stan i u Zagrebu? Osim toga dobit ću status veleposlanika. Rekao sam mu da mi barem daju posao na engleskom govornom području gdje mogu nešto i koristiti, ako me se već žele riješiti. Šušak mi je drugi dan rekao da Predsjednik ne može pristati na moje uvjete jer na njih nije pristao – Manolić! Upitao sam ga odabire li mu šef SZUP-a kadrove za diplomaciju? On je samo slegnuo ramenima i rekao – pa znaš i sam kako stvari stoje! To su te relacije u kojima je Tuđman bio prisiljen igrati ulogu za koju su mu dobrim dijelom scenarij pisali stari jugoslavenski i udbaški kadrovi. Teško je i zamisliti paradoksalniju situaciju. Predsjednik je bio biran od većine hrvatskoga naroda na temelju politike koja je zagovarala slobodnu, demokratsku i samostalnu hrvatsku državu, a bitne odluke je morao donositi po želji one opskurne manjine, koja se cijeloga svoga života borila da do te slobode, demokracije i samostalne Hrvatske ne dođe.
Pavao Blažević/hrvatski-fokus.hr
