DON MARINKO MLAKIĆ: Obesvećivanje svetoga
U odnosu ljudi prema temeljnim životnim vrijednostima gotovo kao pravilo može se iščitati da je vanjski kult neke vrijednosti tim veći što je njezin nutarnji sadržaj manje na cijeni. Događa se to primjerice s brakom i obitelji, s življenjem vjere i vjerskim obredima, s odnosom prema slobodi, prijateljstvu, ljubavi, žrtvi, pravednosti, domoljublju, toleranciji…
Pogledajmo to na primjeru braka i obitelji. Da je proces raspada braka (a s njim i obitelji) prisutan sasvim je očito po broju rastava, neformalnih veza, djece rođene izvan braka i sl. I sve to unatoč tolikom ”stručnjacima” za njegovo očuvanje i bračnu komunikaciju. S druge strane sve se više inzistira na kraljevskim vjenčanjima običnih ljudi, na teatralnim prošnjama, prenemagajućim izljevima ljubavi i vjernosti, godišnjicama… Sve mora biti glamurozno i raskošno, dojmljivo i neponovljivo. Skromnost i običnost nisu na cijeni. Štoviše, znak su nemoći i neuspjeha. I čovjek se pita kako je onda moguće da se takav ”zanos ljubavi”, tako ”snažni” iskazi vjernosti tako lako pretvore u očaj, u ruševinu, nerijetko u rat i mržnju u kojima – što je posebno tragično!? – najteže stradavaju djeca.
Gotovi isti procesi pretjerivanja vidljivi su u odnosu prema vjerskim obredima (sprovodi, vjenčanja u crkvi, prve pričesti, krizme, krštenja, blagoslovi…). Očito se praznina zbog neprihvaćanja (a i nepoznavanja) nutarnjeg sadržaja hoće prikriti pretjeranim naglašavanjem vanjštine (odjećom, raskošnošću, darovima, kićenom ili patetičnom retorikom, bukom, opijanjem…). I za to se novca uvijek nađe!? Što je manje življene vjere to slavlja vjerskih događaja moraju biti raskošnija. Što je manje zrele vjere, to se više traži zanos i čudotvorstvo. Što se manje pozna sadržaj vjerskog slavlja, to se više inzistira na pukom običaju.
Zašto se to događa? Kada sadržaj života izgubi svoje jasno i konačno (božansko) određenje, on se nužno pretvara u idolatriju. U ”torturi relativizma”, u agresivnom obezvrijeđivanju autoritetâ (tradicije, obitelji, Crkve…) kojima je zadaća da promoviraju i štite nutarnji sadržaj vrjednota, u naglašeno individualistički shvaćenoj afirmaciji čovjeka, pojedinac ostaje prepušten sam sebi. Uvjerava ga se da sam i u sebi može pronaći utemeljenje i prostor vlastite sreće. Servira mu se dobro prikriven mentalitet relativizacije autoritetom nametanih ideja i vrjednota, koje se proglašavaju dogmatizmom, krutim i konzervativnim moralom koji nije prikladan za naše vrijeme, dok se egoizam podmuklo podmeće kao jedini put do vlastitog samoispunjenja. Kobni korak kojim se remeti odnos prema istinskim vrjednotama zbiva se onda kada se podlegne iluziji da je ”zahtjevni” Bog zapreka u postizanju sreće, te se ”biti kao bogovi” može postići njegovom eliminacijom. Tada se smanjuje usredotočenost na stvarni sadržaj vjere te se pohlepno poseže za raskošnim i bogatim idolima. U ovom kontekstu biblijska zgoda o zlatnom teletu postaje sasvim realna. I kada se umjesto (ili nakon) kratkotrajne čarolije pojavi razočaranje, najčešće se ono opravdava nedostatkom dovoljne količine idolatrije. Pa se traži jača doza, čudotvorstvo ili magija kojima se (uzalud) hoće ispuniti prazninu.
Biblijski pojam svetosti u korijenu znači ‘odijeljenost’. Bog je svet, što će reći odijeljen od svijeta, drugačiji, uzvišen, nedodirljiv i nespoznatljiv. Priznati ga svetim i klanjati mu se znači dopustiti da takav i ostane. Posvetiti sebe znači ući u Božju svetost, u njegovu drugačijost i odijeljenost od svijeta te dopustiti da nas ona ispuni. Tek tu, u ozračju Božje svetosti, možemo otkriti pravi smisao našega života, a onda i svega onoga što ga ispunja: brak, obitelj, ljubav, prijateljstvo, vjerski obred, rad, žrtva, umiranje… Tada ga – i jedino tada! –možemo živjeti onako kako je to Bog u svom božanskom promislu odredio. Zato čovjekovo posvećivanje nužno znači i čovjekovo odjeljivanje od nesvetoga, a nikako nakaradno koketiranje s njim. Sada se ovdje neminovno nameće pitanje: je li posvećivanje gubitak ili dobitak za čovjeka? Ako se gleda samo kroz prizmu odjeljivanja, odnosno odricanja, zasigurno da proces posvećenja u ljudskim očima izgleda kao gubitak. Očito je da većina i ostaje na takvom viđenju. Zato tako uporno, a sve više i prilično agresivno, hoće spajati sveto i nesveto. Na uštrb svetoga, naravno.
Kako se posvećivati? Prvo što Bog posvećuje je vrijeme. On posvećuje i blagoslivlje subotu kao dan Gospodnji (za nas je to nedjelja, jer je dan Uskrsnuća) te ona postaje izvor blagoslova i posvećenja za sav čovjekov život. Vrijeme je najintimnije vezano uz čovjeka. Svoje vrijeme ne mogu pokloniti drugome a da mu ne poklonom sebe, niti ga mogu drugome oteti a da pri tome njega ne zarobim. I tu smo svi jednaki. Svi imamo isto vrijeme, a opet svatko svoje. Sam ga ne mogu povećati niti umanjiti. Posvetiti se znači darovati Bogu svoje vrijeme, moliti ga, slaviti, razmišljati o njemu… Sveto vrijeme tako postaje privilegirani prostor susreta čovjeka i Boga u kojem se događa čovjekovo posvećenje. Nije zato čudo da obesvećenje čovjeka ima svoj početak u napuštanju svetog vremena, odnosno u zanemarivanju molitve i slavljenja Boga. Nitko nas drugi ne može obesvetiti osim da nas uvjeri kako svoje vrijeme trebamo sami ispunjavati kako to nama odgovara i da nam u tome nije potreban Bog. Upravo se to čini s nedjeljom. Uvjerenje da je vrijeme darovano Bogu izgubljeno, najpogubnija je misao koja nas odvaja od Boga i čini da budemo, ne posvećeni (odijeljeni od nesvetoga), nego odijeljeni od Boga, pa zato obesvećeni.
Don Marinko Mlakić
