OLUJA – VELIČANSTVENA POBJEDA HRVATSKOG NARODA
ANDRIJA HEBRANG – Oluja je najveći pothvat u povijesti hrvatskog naroda; danas je tužno da Hrvatsku vode oni koji nisu sudjelovali u oslobađanju Hrvatske – od Josipovića preko Milanovića
Počasni predsjednik Udruge hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-1991. Andrija Hebrang komentirao je za narod.hr važnost Oluje te trenutan odnos vlasti i ljudi prema Danu pobjede i domovinske zahvalnosti, a kao liječnik dragovoljac, osvrnuo se i na važnost saniteta u Domovinskom ratu.
“Oluja je najveći pothvat u povijesti hrvatskog naroda kada je, u početku, slabašna hrvatska vojska dokazala da u četiri godine može pobijediti jednu srpsku agresorsku armiju koja se za taj zadatak , okupaciju Hrvatske, spremala desetljećima”, naglasio je Andrija Hebrang.
Hebrang, koji je bio ratni ministar zdravstva, za vrijeme trajanja vojno-redarstvene akcije “Oluja” bio je organizator sanitetske sintaktike i cijelu je Oluju proveo na ličkoj bojišnici koja je, kako ističe, bila jedna od najupitnijih u to vrijeme zbog strateškog okruženja Like.
“Za mene je to najsretniji dan u životu jer je to dan ostvarenja višestoljetnog sna hrvatskih ljudi, a ujedno i najtužniji dan jer današnja garnitura to želi pomesti pod tepih, minorizirajući branitelje pa ćemo na dan Oluje, nažalost, imati dva paralelna obilježavanja tog najvećeg dana hrvatske povijesti”, kaže Hebrang.
Ističe kako je sretna okolnost bila ta da su tada hrvatsku politiku vodili ljudi koji su doista željeli Hrvatsku.
“Samo ću podsjetiti na gospodina Stjepana Mesića, kasnije predsjednika Republike, koji je 1994. godine, godinu dana prije Oluje, pokušao napraviti parlamentarni udar i srušiti HDZ i Franju Tuđmana u parlamentu. Da je to uspjelo, nikada ne bi bilo Oluje, ni samostalne Hrvatske. Taj primjer ističem jer su se ipak oni koji nisu iskreno željeli Hrvatsku, tek kasnije dignuli u vrh politike i to je povijesna sreća za hrvatski narod”, naglasio je Hebrang.
“Ono što jest danas tužno je da Hrvatsku vode oni koji nisu sudjelovali u oslobađanju Hrvatske – od Josipovića preko Milanovića i većine njegovih ministara”, ističe Hebrang.
“To su ljudi koji nisu dragovoljno ušli u obranu Hrvatske – dio smo kasnije mobilizirali, a dio se nije ni dao mobilizirati. Pa se danas ne moramo čuditi kako smo onda mogli izvršiti onako veliki zadatak koji je apsolutno neusporediv s drugim narodima i drugim pothvatima u povijesti, a danas ne možemo izvršiti obične zadatke u gospodarstvu, u očuvanju hrvatskog dostojanstva i ostvarenju jedne normalne moralne zemlje”, smatra Hebrang.
Naglašava da su ljudi koji su tada vodili Hrvatsku danas “pometeni u povijest” i kako se danas više ne može čitati ili slušati pozitivne misli o predsjedniku Tuđmanu, o ratnom ministru Gojku Šušku te o svim herojima koji su dragovoljno branili Hrvatsku i omogućili da danas uopće slobodno razgovaramo.
Kao ratni ministar zdravstva i sada kao počasni predsjednik Udruge hrvatskih liječnika dragovoljaca, Andrija Hebrang osvrnuo se važnu ulogu saniteta u ratu, a pogotovo u Domovinskom u kojem je Hrvatska bila nesuporedivo slabija, manje naoružana i neiskusnija u ratovanju.
“U ratu liječnik spasi više života u jednom danu, nego u cijeloj karijeri”
“Mi smo spoznali što će se dogoditi još puno prije prave vojne agresije, još 17. kolovoza 1990., dakle, vrlo brzo nakon prvih demokratskih izbora kojima je HDZ svrgnuo komunističku partiju s vlasti. Toga dana se dogodilo nešto što se u civiliziranim zemljama odmah mora sankcionirati. Tzv. srpski pobunjenici su, kasnije agresori i okupatori, balvanima 17. kolovoza 1990. zapriječili puteve između sjevera i juga Hrvatske. Bili su naoružani, naravno, oružjem JNA i mi smo tada u vladi donijeli odluku da policija raščisti puteve. Policijski helikopteri su se digli i krenuli prema jugu, istog trenutka su poletjeli MIG-ovi s crvenim petokrakama, presreli su ih u zraku i prisilili ih na spuštanje. Svakom pametnom to je bilo dosta da zaključi – slijedi krvavi rat u kojem će na jednoj strani biti petokraka, odnosno cijela JNA, a s druge strane nenaoružana Hrvatska”, prisjetio se Hebrang.
“Neposredno nakon toga, 16. prosinca 1990., osnovali smo sanitetski stožer za krizna stanja i od tada je započela organizacija sanitetskog stožera koja je obuhvatila cijeli teritorij, a sastojala se isključivo samo od dragovoljaca”, istaknuo je.
Inače, rezultati saniteta objavljeni su u svim svjetskim časopisima osim, naravno, u hrvatskim jer Hrvatska za to nije zainteresirana, a mjere se s najboljima u svijetu. Naime, smrtnost ranjenika u cijelom ratu bila je 1,6 posto. Znači na 100 ranjenih, 1,6 posto je umrlo, rekao je Hebrang.
Najviše liječničkih dragovoljaca bilo je organizirano preko sanitetskog stožera i to njih 3000 od tada 13.500 liječnika u Hrvatskoj.
“Kasnije, kad je nastala hrvatska vojska, onda su direktno ulazili u sanitet brigada, neki su se organizirali samostalno kao npr. u Vukovaru, a mi smo im samo dostavljali nove liječnike, medicinske sestre i lijekove”, prisjetio se Hebrang.
“Ostali se iz raznih razloga nisu priključili dragovoljcima, neki su to učinili kasnije, a neki su naravno pobjegli preko granice kao npr. dr.Dragan Primorac ili dr.Milan Kujundžić – cijeli rat su proveli vani i pokazali kako liječnik ne treba postupati kad mu je narod ugrožen. Nažalost, obojica se danas i proteklih godina petljaju u politiku”, rekao je Hebrang te dodaje kako je tu u pitanju kadrovska inverzija koja se događa u hrvatskoj državi, a vidljiva je i na liječnikom segmentu.
“Od rezultata saniteta, najtragičniji podatak koji sam dokumentirao u svojoj nedavno izašloj knjizi, a čija je objava zabranjena u režimskim medijima, to je da su Srbi pobili 7263 civila plus 1000 nestalih. Znači, preko 8000 civila od čega je 47 posto starije od 60 godina, 45 posto su žene, a 5 posto djeca – podaci pokazuju da je srpska agresija bila usmjerena prema civilnim naseljima i da je to bio čisti genocid”, ističe Hebrang te dodaje kako se “u režimskim medijima to taji jer bi ugrozilo postupak isprike Srbije i plaćanje ratne odštete koje današnje rukovodstvo ne želi”.
“Sanitet i oni koji su se javili – medicinske sestre, tehničari, liječnici, izvršili su ogroman posao jer u ratu liječnik spasi više života u jednom danu, nego u cijeloj karijeri. Oni koji su to prepoznali, zaslužni su i okupljeni su u Udruzi liječnika dragovoljaca”, kazao je Hebrang.
Naglasio je kako Hrvatska tada nije imala stručnjake za ratni sanitet te kako se učilo iz udžbenika i od prijateljskih zemalja koje su imale razvijene vojske.
“Dakle, to smo stvarali iz ničega i samo zahvaljujući stručnosti i silnoj energiji domoljublja, mi smo uspjeli. Napravili smo čitav niz novosti organizacije saniteta koje se danas kopiraju čak i u NATO-u – to je strategija dislokacije liječnika na samu bojišnicu, to su mobilne kirurške ekipe… U tom civilno- vojnom integralnom sustavu, bili smo prisiljeni ići na novine gdje smo bili toliko inferiorni u opremi i kadrovima da smo tim novinama nadoknadili te nedostatke”, dodao je Hebrang.
Naravno, u Hrvatskoj nema interesa za to što su učinili liječnici, ali smo objavili preko 50 radova u svjetskim stručnim časopisima i pozvani smo u čitav niz zemalja, odnosno na 3 kontinenta održati predavanja, osim u Hrvatskoj u kojoj za to, naravno, nema interesa, rekao je Hebrang.
Hrvati ne pridaju dovoljno važnosti Oluji, potpuno okrenuta priča o pothvatima Hrvata u BiH
Andrija Hebrang smatra kako se danas ne pridaje dovoljno važnosti Danu pobjede i domovinske zahvalnosti, odnosno Oluji, a kako ističe, razlog su režimski mediji i generacija političara koja je došla nakon oslobađanja Hrvatske na vrh i želi pomesti pod tepih sve istine o herojskom obrambenom domovinskom ratu.
Ističe da su dokaz tome negativni tekstovi koji se odnose na branitelje.
“Kad branitelj napravi neki prijestup, odmah je na naslovnicama, a priča o herojstvima branitelja nema. Nema kultnog filma o Domovinskom ratu ili Vukovaru, nema kultnih romana, nema apsolutno ničega što drugi normalni narodi koji slave svoje vojno-političke pobjede rade”, naglasio je Hebrang te dodao pozitivan primjer SAD-a.
“Razlika je u tome što SAD vode domoljubi i na obiteljskim kućama imate američke barjake, a na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti nećete vidjeti hrvatske barjake gotovo ni na jednoj kući npr. u gradu Zagrebu”, rekao je Hebrang.
Dakle, pometena je povijest jer oni koji vode Hrvatsku žele u miru dobiti ono što su izgubili u ratu, a to je regija, ili preciznije rečeno, Jugoslavija. I to je tragedija hrvatske države, pogotovo generacija koje dolaze… Zato mi pišemo, objavljujemo, ostavljamo tragove jer će sutra doći generacija koja će to poučavati i naučiti istinu o Hrvatskoj, kazao je Hebrang.
Hebrang se osvrnuo i na odnos Hrvatske i Hrvata u BiH tijekom Domovinskog rata jer, kako ističe, ta je priča potpuno okrenuta naglavačke.
“Naravno, predsjednik Josipović se ispričava u sarajevskom parlamentu za politiku koju je Hrvatska vodila 90-ih, a znamo da je Hrvatska vojska oslobodila BiH, deblokirala Bihać, zbrinula 500.000 bošnjačkih izbjeglica i da bez Hrvata u BiH referendum o samostalnosti BiH ne bi prošao. Dakle, Hrvatska je obranila, a ne izvršila agresiju, a ne kao što kaže Pusić, Josipović i slični”, naglasio je Hebrang.
Objasnio je kako se tada morala organizirati jedinstvena južna bojišnica sa Hrvatima u BiH zbog granice koja nije dopuštala da s hrvatske strane npr. oslobodimo Knin. Naime, Knin je s jedne strane omeđen Velebitom preko kojeg se nije moglo doći topništvom iz prirodnih razloga, a s druge strane je Dinara koja dijeli Hrvatsku s BiH.
“Mi smo oslobodili Knin s artiljerijom koju smo doveli s područja BiH preko Dinare jer je to bio jedini put. Put koji je za tu namjenu izgradila u tim ekstremno nemogućim uvjetima na Dinari je 66. pukovnija kojom je zapovijedao general Ljubo Ćesić Rojs”, istaknuo je Hebrang te dodao kako su i general i pukovnija danas kriminalizirani.
“A oni su napravili put kojim smo mi došli s topovima i tenkovima i oslobodili Knin. Četiri dana prije Oluje, imao sam zadatak provjeriti stanje te ceste na Dinari. Četiri dana prije Oluje, točno 1. kolovoza 1995. gledao sam s Dinare Knin kao na dlanu nakon četiri godine i nisam mogao vjerovati – tada mi je bilo jasno da je rat završio i da ćemo oslobađanjem Knina lako riješiti sve ostalo”, prisjetio se Hebrang.
Danas je o tim pothvatima Hrvata iz BiH, smatra Hebrang, zabranjeno govoriti – oni su kriminalizirani, a 66. pukovnija koja je to napravila, čak nije dobila niti osnovna socijalna davanja od hrvatske države, odnosno mirovine. U budućnosti ćemo moći ispraviti laži, ali nepravde prema braniteljima ne jer oni to neće doživjeti, istaknuo je Hebrang.
Hebrang je dodao kako ne ide na proslavu u Knin jer nema službenu obavezu.
“A kao građanin ne idem zato jer će obilježavanje, neću to nazivati proslavom, rukovoditi ljudi koji su sve napravili da do tog dana 1995. uopće ne dođe – to su oni koji su izašli 25. lipnja 1991. iz sabornice kad smo glasali o odcjepljenju od Jugoslavije, to su oni koji su protiv Hrvatske lobirali u inozemstvu, koji su se kao miševi skrivali po rupama da ih se ne bi mobiliziralo, oni će na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti tamo govoriti, a što sam stariji, imam osjetljiviji želudac i ne bih ga htio pokvariti do kraja”, zaključio je Hebrang za narod.hr.
Izvor: narod.hr
