Pogubni britanski planovi za BiH
Atillin prijedlog
Dvije strategije za rješenje pitanja Bosne i Hercegovine, a što bi onda uključilo i političko stabiliziranje dijelova jugoistočne Europe te pripremilo njihov put za ulazak u Europsku uniju jasno su pokazale kako bez rješenja hrvatskoga pitanja u BiH nije moguće otvoriti vrata toj državi za ulazak u EU. Prva strategija sadržana je u proljetošnjoj Rezoluciji Europskoga parlamenta koja izrijekom preporuča uredenje BiH na federalnim načelima, a u sklopu toga ustrojstva i hrvatski bi narod imao svoju federalnu jedinicu, čime bi i stvarno postao konstitutivan narod te jednakopravan sa Srbima i Muslimanima.
Riječ je o europskom stajalištu, nastalu uglavnom radom hrvatskih europskih zastupnika, pa Rezolucija artikulira duh europskoga osjećaja za pravednošću i ljudskim pravima. Provedivost Rezolucije Europskoga parlamenta, zbog interesa pojedinih članica EU, vrlo je upitna pa hrvatskim političarima i onima koji se zalažu za rješavanje pitanja u konfliktnim društvima i dalje ostaje područje mukotrpnoga rada.
Svojevrsnu dimenziju ozbiljnosti europskoj Rezoluciji dalo je zadnje Izvješće Međunarodne krizne skupine, datirano 10. srpnja, a u kojoj se, zbog opstanka BiH, predlaže ustrojavanje hrvatskoga entiteta, čime bi ta država stvorila preduvjete za vlastiti opstanak, ali i omogućila jednakopravnost svim svojim narodima, što do sada nije bio slučaj, pa je BiH, upravo zbog toga miljama udaljena od svoje europske perspektive.
Doduše nisu svi narodi u BiH jednako zainteresirani za njezinu europsku budućnost. Primjerice, znatan dio muslimanskih političara rado bi BiH vidio u nekoj vrsti državnoga povezivanja sa sadašnjom Turskom, koja je skliznula sa sekularnoga puta Kemala paše Atatuerka i sve snažnije ulazi u islamističke vode.
Srpska pak politika u BiH zainteresirana je za ulazak u EU sve dok to ne bude narušavalo odnošaje Bruxelessa s Beogradom. Ne može se tvrditi kako u doglednoj budućnosti ne će doći do zamrzavanja tih odnošaja, jer je Srbija svojom politikom interesno vezano uz Rusiju, a sadašnja ju bruxelesska administracija, zbog ruske uloge u ukrajinskoj krizi, prisiljava na uvođenje sankcija Moskvi.
Srbijanski premijer Aleksandar Vučić nedavno je dao do znanja Europskoj uniji kako se ne želi odreći svojih tradicionalno dobrih odnosa s Moskvom, tim više što sadašnje okolnosti omogućuju Srbiji da postane jedan od glavnih izvoznika svoje poljoprivredne proizvodnje u Rusiju. Zato navedene dvije strategije, bez snažne političke potpore, mogu ostati samo prazno slovo na papiru.
Realizacija britanskih ratnih ciljeva
Nedavno se pak pojavila i treća strategija, koju je objelodanio Marko Attila Hoare, inače nekadašnji bliski suradnik kontroverzne tužiteljice Haaškoga suda Carle del Ponte pa mnogi u njegovu prijedlogu vide prste britanske politike, koja se u svojim stajalištima ne poklapa ni s europskom, ali ni s američkom politikom.
Attila predlaže da se broj županija u Federaciji smanji na pet, a onda bi se ustrojila etnički mješovita središnja županija u Mostaru, dok bi veća županija uključivala „Sarajevo, Tuzlu, Zenicu, Travnik i ostale gradove, koji bi mogli funkcionirati kao srce funkcionalne Bosne i Hercegovine, i centar nacionalne energije”.
U toj bi se županiji gradile „čvrste bosanske nacionalne institucije”. Tako velika središnja županija, tvrdi Attila, mogla bi pripremiti i mobilizirati učinkovit nacionalni pokret otpora ukoliko dođe do novog konflikta pri pokušaju secesije. Atilla poziva i građane Bosne da budu psihički spremni na borbu protiv Hrvata i Srba kako bi obranili jedinstvenu Bosnu. Nije teško zaključiti kako se Attilin prijedlog održavanja bosanskohercegovačke države temelji na potpori dominantne uloge uloge muslimanske sastavnice u državi.
Tu muslimansko komponentu trebalo kako smatra Attila osnažiti potpunim uništenjem hrvatskoga naroda u BiH, što bi se moglo realizirati pretvaranjem dosadašnjih hrvatskih županija u zajedničke. takvim ustrojstvom doista bi se stvorili preduvjeti za podjelu BiH između muslimanske i srpske strane, što bi bila svojevrsna realizacija ratnih britanskih planova, po kojima je iz bosanskoga zaleđa trebalo držati ucijenjenu hrvatsku obalu, a time i cjelokupnu Republiku Hrvatsku.
Kako na Attilin prijedlog još nitko do sad nije reagirao mogao bio se steći krivi dojam kako i službena hrvatska politika nema ništa protiv tog britanskoga plana. Naime, Dejan Jović, glavni analitičar predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića jedan je od britanskih ljudi na Pantovčaku, a svojedobni zaokret hrvatske politike prema Londonu, rezultat je i njegova neumornoga rada. Zato se valja pribojavati kako upravo iza Attilina plana o uništenja hrvatskoga naroda u BiH te podjele te države na srpski i muslimanski dio stoji i visoka hrvatska politika na Pantovčaku.
Bez strategije
Iz nedavno samoinicijatvno organiziranoga sastanka u Cavtatu hrvatskoga predsjednika Vlade Zorana Milanovića s bosanskohercegovačkim, crnogorskim i albanskim premijerima vidljivo je kako se preko zajedničke prometne strategije u povezivanje hrvatskoga juga sa sjeverom ponovno uključuje BiH, a time dovodi u pitanje i sigurnosna strategija EU izgradnjom Jadransko-jonske autoceste.
Dok je na političkoj razini zbog srbijanske potpore Rusiji sa sastanka isključena Srbija, istodobno se zbog rusko-američke ravnoteže smanjilo američku ulogu, pa na sastanak nije pozvao i premijer kosovske države. Organizacija cavtatskoga skupa pokazuje kako hrvatska politika još uvijek nema vlastite strategije pa se ravna prema interesima svojih vanjskopolitičkih sponzora, čiji su interesi dijametralno suprotni hrvatskim nacionalnim probitcima.
Predsjednik države Ivo Josipović kao sukreator hrvatske vanjske politike sigurno je najodgovornija osoba za katastrofalne promašaje u vanjskoj politici, kao i njegova ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, koja zajedno s njim dijeli tu neodgovornost. Upravo zbog takve politike teško je očekivati da će europska i američka strategija prevladati onu koju je nedavno prezentirao Marko Attila Hoare.
U protivnom, ako jedna od od Hrvatima sklonih strategija i prevlada unatoč protivljenju sadašnje vlade i Ive Josipovića, Hrvatska će u njezinoj provedbi igrati drugorazrednu ulogu, čije će političke nastranosti morati ispravljati novoizabrani šef države i vlada koja će bolje razumjeti vlastite nacionalne probitke.
Mate Kovačević/Hrvatsko slovo/hkv.hr
