SLAVEN LETICA: Agresivan i neuk pokušaj predsjednika Republike
Agresivan, nesnošljiv i posve neuk pokušaj predsjednika Republike i njegovih medijskih ortaka i jataka da „začepe usta” sudcu Ivanu Turudiću ili da ga prognaju iz hrvatskog pravosuđa na kraju krajeva je osuđen na potpuni fijasko.
Da ipak još jednom podsjetim. Najpoznatiji hrvatski sudac (dr. Ivu Sanadera osudio je na kao zasad jedinog osuđenog ratnog profitera u Hrvatskoj, a Hrvoja Petrača kao otmičara sina generala Vladimira Zagorca) u spomenutom je intervjuu pokazao puno razumijevanje za salve zvižduka i uvredljivih povika kojima su u Kninu „nagrađena” tri vodeća hrvatska politička „tenora”: na nedavnoj proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja u Kninu, izrazivši mišljenje kako osobno nije tamo otišao kako ne bi došao u iskušenje da i sam, kao hrvatski branitelj, zviždi.
Opravdanje za protestno ogorčenje i ponašanje branitelja i naroda pronašao je u postupcima trenutnih, demokratski izabranih, hrvatskih vlastodržaca: predsjednika vlade Zorana Milanovića proglasio je boljševikom i monarhom koji sustavno napada pravosuđe, a sam “pluta bespućima svog neznanja i bahatosti”; predsjedniku Republike dr. Ivi Josipoviću implicite je zamjerio to što djeluje kao politički zaštitnik i mecena optuženih (zasad ne i osuđenih) udbaških ubojica, a javno mu je poručio i da „mora razmisliti treba li mu Saša Perković ostati savjetnik za nacionalnu sigurnost”. Kritički se osvrnuo i na dopredsjednika SDSS-a Milorada Pupovca, nazvavši ga „etnički pristranim”.
Nakon što su ga kritičari, pozivajući se na pogrešno shvaćena načela o podjeli vlasti i neovisnom pravosuđu, javno pozvali da podnese ostavku i da se tek onda politički angažira (Josipović) ili javno zatražili da ga nadležni „organi” stegovno kazne i smijene (Olujić, Nobilo), prozvani sudac trezveno je odgovorio samo najvažnijem „neprijatelju”, predsjedniku Josipoviću: „Ako mi prigovara da sam rekao nešto o Oluji, ja sam, za razliku od njega, branitelj i imam pravo komentirati, jer je Dan hrvatskih branitelja moj praznik. I to mi pravo nitko ne može oduzeti. Taj me je Dan (hrvatskih branitelja) ogorčio, jer se sveo na praznik tri predsjednika, a ne branitelja. Uvijek ću to govoriti, čak i po cijenu da me Josipović makne sa sudačke dužnosti. Danas je rekao da bi se to trebalo učiniti, a nakon riječi dolaze djela. Nije to rekao bilo tko, to je rekao predsjednik države.”
I dok predsjednik Republike i dalje uporno kritizira i na ostavku poziva politički mu nepodobnog, pa i mrskoga sudca, znatno mudriju reakciju pokazali su i pokazuju predsjednik VRH-a Zoran Milanović (odlučio se za šutnju), njegov ministar pravosuđa Orsat Miljenić (izjavio je da nema baš nikakve zakonske mogućnosti za reakciju, jer o imenovanju, napredovanju, premještaju, razrješenju i stegovnoj odgovornosti sudaca i predsjednika sudova odluke donose sami – sudci) i predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin (novinarki Večernjeg lista Ivanki Tomi smireno je kazao kako će nakon povratka s godišnjeg odmora pročitati što je rekao Turudić i da će tek nakon toga procijeniti treba li i kako reagirati).
Suzdržanost „trojca” Milanović-Miljanić-Hrvatin znatno je mudrija od uzavrele žudnje dr. Ive Josipovića i njegovih javnih epigona za osvetom, očito je, njima omraženom, drskom, ali i odvažnom sudcu koji je s jednakim porivom otišao dragovoljno braniti narod i Domovinu, kao što godinama pokušava suditi zakonito i po svom uvjerenju pravedno i moralno.
Naime, sve ono što je u konkretnom slučaju javno izgovorio sudac Ivan Turudić nema baš nikakve veze – kao što si umišljaju i javno tvrde njegovi „neprijatelji” – s načelom o podjeli vlasti i neovisnosti pravosuđa, već sa njegovim NEOTUĐIVIM ustavnim (članak 38. Ustava RH), zakonskim i najvažnijim međunarodnim poveljama zajamčenim pravom na slobodno mišljenje i slobodno izražavanje svakoga, pa i političkoga, mišljenja i uvjerenja.
Nema doslovce niti jedne ustavne, zakonske ili deontologijske (sudačko-etičke) odredbe koja bi hrvatskom ili europskom sudcu pojedincu ili sudcima kao profesiji ograničila korištenje tog, jednog od najvažnijih univerzalnih ljudskih prava.
Da je tome tako mogli bi naučiti i „učeni” progonitelji sudca Turudića koji bi njemu osobno i svim sudcima – koji imaju politička i ina uvjerenja različita od njihovog i njihova političkog plemena/sekte/stranke – začepiti gubicu.
Hrvatski Zakon o sudovima sudcima zabranjuje članstvo u političkim strankama i profesionalno bavljenje političkom djelatnošću (Članak 90., Stavak 1.: „Sudac ne smije biti član političke stranke niti se baviti političkom djelatnošću.”), ali im ne zabranjuje i ne može zabraniti ili ograničiti (zbog pravne stečevine Europske unije) slobodu mišljenja i slobodu izražavanja osobnih mišljenja i uvjerenja o bilo kome ili bilo čemu, pa i o trojici hrvatskih političkih vrhovnika, vezira ili voždova – Josipoviću, Milanovići i Pupovcu.
Pravo sudaca na slobodno izražavanja mišljenja i uvjerenja (propisana ustavom i zakonima) u tom je smislu jednako važna za pravnu državu, načelo o podjeli vlasti i načela o neovisnom pravosuđu kao i sama ta načela. Jer sudac ili sudci kojima bi bila oduzeta ili bitno ograničena pravo na slobodno izražavanje mišljenja i uvjerenja (za što se zapravo zalažu sudionici udruženog „zločinačkog” poduhvata: Josipović, Kregar, Olujić, Antičević-Marinović, Škare-Ožbolt) ne bi mogao niti donositi neovisne sudačke odluke, kao što je to i bio slučaj u doba komunističkog jednoumlja.
A da sudci doista imaju pravo na slobodno izražavanje misli i uvjerenja potvrdio je i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu u poznatom procesu „Kudeškina protiv Rusije”. Sedmočlano sudsko vijeće – u kojem je bila i Hrvatica Nina Vajić (Josipovićeva kolegica) – presudilo je 2009. godine da je Vrhovni sud Ruske Federacije protuzakonito opozvao/smijenio sutkinju moskovskog suda Olgu Borisovnu Kudeškinu zbog toga što je, tijekom predizborne kampanje za Državnu dumu (skupštinu) 2003., dala jedan novinski intervjuu u kojem je iznijela niz kritičkih prosudbi o ruskoj politici i pravosuđu.
Europski sud je presudio da spomenuta sutkinja, ali i sudci općenito, na temelju Članka 10. Europske konvencije o ljudskim pravima, imaju pravo na slobodno izražavanje koje uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Sud je također presudio da je sloboda političkog govora (koju bi navodni zagovornici neovisnog pravosuđa rado uskratili sudcu Ivanu Turudiću) tužiteljice Olge Borisovne Kudeškine posebno zaštićena Člankom 10.
Konačno, sud je presudio da je kazna izrečena moskovskoj sutkinji neodrživa i zbog „učinka zastrašivanja”koje bi mogla imati za sve sudce koji sudjeluju u javnim raspravama o pravu, zakonima i pravosuđu.
Zaključiti mi je. Agresivan, nesnošljiv i posve neuki pokušaj predsjednika Republike i njegovih medijskih ortaka i jataka da „začepe usta” sudcu Ivanu Turudiću ili da ga prognaju iz hrvatskog pravosuđa na kraju krajeva je osuđen na potpuni fijasko. U Zagrebu i Hrvatskoj danas ili u Strasbourgu kroz nekoliko godina.
Autor: Slaven Letica/glasbrotnja.net
