PETA KOLONA NAPROSTO JE POMAHNITALA: Osjećaju li da im vrijeme izmiče?
PRIZNAT ĆE TE DA JE OVAJ NIZ IMPRESIVAN: Udar na biskupa Ivasa, na liječnicu i humanitarku Nelu Sršen, na suca Turudića, udar na Ustav, manipulacije vezane uz ubojstvo i sjećanje na Stjepana Radića, monetizacija autocesta, Jadransko-jonska epopeja… SVE OVO DOGODILO U SAMO NEKOLIKO ZADNJIH DANA?!
H. Hitrec: Pristaše monetizacije žele uništiti budućnost Hrvatske
Kiša uporno pada, uporno pada BDP, uporno ne pada najgora Vlada u povijesti čovječanstva, uporno govore besmislice balavi klatežnici iz aktualne vlasti, pa se čak i njihovi medijski poltroni sve teže dovijaju kako da narodu protumače što se objasniti ne može bez postrojbe vrhunskih psihijatara. Ovoga ljeta u stvari i nije bilo sezone kiselih krastavaca, osim kiselih lica na Pantovčaku s kojega se počeo javljati i do sada šutljivi, u sebe, London i Beograd do sada uvjereni Dejan Jović – a to znači da je panika totalna.
Jadransko-jonska epopeja
Jedan od junaka našega vremena svakako je drčni Hajdaš, vitez od Pelješkoga mosta. Nakon što se kao protivnik Pelješkoga mosta potpuno izblesavio, sada se blesavi u pitanju ” monetizacije” hrvatskih autocesta za koju se svesrdno zalaže upravo u trenutku kada je Europa (Njemačka) potegnula pitanje Jadransko-jonskoga pravca koji će Hrvatskoj donijeti i promet i novac nezavisno od turističke sezone.
Pristaše monetizacijske zamisli mogu biti samo oni koji žele uništiti ne samo sadašnjost nego i budućnost Hrvatske i posve sam uvjeren da se (i) u ovom slučaju ne radi isključivo o gluposti nego i dobroj nagradi za monetizacijsku ekipu u obliku astronomskih provizija prema kojima su one do sada otkrivene sitniš za kavu i novine.
A kako INFO-HTV prati ta nastojanja, pokušavajući zamutiti stvari, bilo je vidljivo iz središnjega Dnevnika (Alfier) u nedjelju navečer. Prvo je pušten instruktivni zemljovid, da narod vidi kamo to ide ta jadransko-jonska autocesta, a tonski su nabrojane države kroz koje prolazi ili će prolaziti, među njima i Srbija. Naš narod koji je imao dvojke iz zemljopisa ipak je zapazio da jad-jon autocesta ni po kojoj ruti ne može kroz Srbiju, ali se bojao glasno primijetiti da ne dobije jedinicu.
Onda je puštena Angela Merkel koja je – ako se izdvoje njezina u biti humana, ali na jugoistoku preromantična razmišljanja – vrlo jasno navijala za jadransko-jonski koridor (a Hrvatska je svoj dio već u stvari dovršila) i vrlo diskretno ali i opet jasno poručila Hrvatskoj da ne nasjeda na koncesijske floskule pa makar u kako teškoj situaciji bila.
Hajdaš je tu ipak nešto pohvatao, pa reče u istom Dnevniku da je i dalje za koncesiju (na koliko ono, pedeset godina?), ali se crv sumnje uvukao i u crva pa sada govori o podjeli naplate cestarine s koncesionarom.
U tom trenutku Dnevnika na velika vrata ulazi Poltronstvo u misiji spašavanja monetizacijske ideje, pa se publici guraju pod nos neprovjerene, posve izmišljene brojke, to jest godine kada će jad-jon biti završen. Kako prva brojka nije zabljesnula pretplatnički narod, u drugom je pokušaju izvučen broj 2050. Te će godine, poantiraju poltroni, biti završena Jadransko-jonska autocesta. Tako je bačen konopac idiotizaciji (oprostite, monetizaciji), ne da se klatež objesi nego da se uhvati za nj.
Podtekst te diverzije je sljedeći: nama na vlasti treba novac odmah jer su sljedeće godine izbori, trebamo kupiti štošta i mnogo koga, trebamo još malo zamazati i podmazati, još malo preživjeti – malo, ali dobro. Pa ako sada damo nekomu koncesiju na četrdeset godina, taman će isteći kada bude dovršena jad-jona i Hrvatska će profitirati.
Na pitanje kako se došlo do brojke 2050. – nema odgovora, jer se Dnevnik INFO HTV-a ne pita, samo se sluša i gleda. Ako je Hrvatskoj bilo potrebno desetak godina da se od Karlovca stušti prema Neretvi (kroz zahtjevne predjele, brda i planine), zašto bi ostatak jad-jona puzao još trideset i šest godina, to više što smo mi siromašni Hrvati (i Hrvatice) sami financirali svoje autoceste, a gđa Merkel je dala do znanja da od Neretve do Grčke mogu poteći europski taliri jer će na kraju najveću korist imati Europa u cjelini – putujući najlogičnijim i najkraćim pravcem do prednje Azije.
Eto, dao sam samo jedan, maleni primjer kako se se s hrvatske javne televizije manipulira gledateljstvom, i ne sumnjam da ću u orjunaškom tisku čitati slične čarolije. A kad sam već spomenuo Alfiera – večer prije reče on općinstvu da je “upravnik zatvora dao ostavku”. Koliko znam, u Hrvatskoj imamo upravitelje (ne samo zatvora). Upravnike ima ona zemlja preko Drine u kojoj drže zatočenoga Veljka Marića, hrvatskog branitelja, o kojemu na HTV- nema ni riječi. A da svaka ptica svome jatu leti, poznato je. Posebno je vidljivo u jezičnoj sferi.
Radić
Kako izbjeći “politizaciju” dana sjećanja, doznali smo iz slučaja prisjećanja na Stjepana Radića. Kada bi se taj dan obilježavao 20. lipnja, bilo bi narušeno bratstvo i jedinstvo te pogođeni topli osjećaji ove priglupe vlasti prema Srbiji i Srbijancima koji su nam donijeli toliko dobra u bližoj povijesti. Milanović i ekipa predlažu 8. kolovoza kada je Stjepan Radić umro od rana u Zagrebu.
Na taj način vajni jugofili dobivaju sljedeće: mediji će svakoga 8. kolovoza ukratko podsjetiti da je toga dana umro S. Radić. Mlađi i neuki naraštaji ne će doznati zašto je umro, a ne će ni pitati. Onaj “kontroverzni” datum 20. lipnja kada je u dosluhu s Aleksandrom Karađorđevićem i popom Korošcem crnorukaš i tajkun Puniša Račić ispalio metke u hrvatske zastupnike – taj datum je opasan jer podsjeća publiku na srbijanske običaje i karakter južnoslavenskoga zajedništa pod srbijanskom dominacijom.
Takvo svakogodišnje prisjećanje potpuno je u neskladu s regionalnom, dotično jugoslavenskom politikom sadašnje vlasti uključujući i Josipovića. Podsjećam (i ja) da rukopis moje televizijske drame o atentatu na Hrvate već skoro desetak godina čami u ladici HTV-a. Na ladici je nalijepljena ceduljica: Ne talasaj.
Još jedno sjećanje
Kad smo već kod sjećanja – ove se godine podsjećalo na Prvi svjetski rat koji je počeo atentatom u Sarajevu također u srbijanskoj režiji, a sljedeće se godine komemorira stota obljetnica turskoga genocida nad Armencima. Poubijano ih je više od jednoga milijuna i to planski – mladoturci su imali program za istrjebljenje Armenaca koji se nikako nisu uklapali u njihove planove, niti su bili njihove vjere.
Pa dok u našim danima islamistička tzv. država (koju hrvatski mediji doista nazivaju državom premda to nije niti će biti) i njezini džihadisti kolju sve što nije njihove vjere, pa i muslimane koji nisu suniti, treba se i u Hrvatskoj kreativno podsjetiti na turske pokolje ne samo nad Armencima, nego i nad narodima koji su od turske sablje stradali mnogo prije Armenaca, recimo Hrvati.
A to je u izravnoj svezi (i opet) s našim vremenom u kojemu sve militantniji vehabistički elementi prijete Hrvatima u Bosni i Hercegovini, pa već i u samoj Hrvatskoj u koju se vehabije iz Cazinske krajine vrlo brzo mogu preliti preko granice, ako već mnogi i nisu. Od maskiranja u repere, zabavljače i humanitarce do masakriranja i terorizma ne prolazi mnogo godina.
Udar na Nelu
Ti isti o kojima govorim, u Bosni su od vremena srpske agresije, u Bosnu su ulazili kao humanitarci preko hrvatskog teritorija, a onda vadili sablje pa ubijali Hrvate u srednjoj Bosni, u dosluhu s Englezima koji su potaknuli muslimane na rat s Hrvatima, između ostalog i režiranim sukobom u Ahmićima.
Ovih je dana i jedna istinska humanitarka, liječnica Nela Sršen, postala kolateralnom žrtvom protuhrvatske medijske histerije koja u Hrvatskoj traje od ratnih vremena, jer je na lijep način govorila o Dariju Kordiću, a zašto i ne bi. Da ponovimo što je već stotinu puta rečeno, a nikada nije demantirano: Kordić je suđen po zapovjednoj odgovornosti, premda zapovjednu odgovornost nije imao, a jedini koji je za nju znao je A. Nobilo. Kordić nije ništa priznao jer nije imao što priznati. Kordiću nije ništa dokazano jer mu se ništa nije moglo dokazati. Kordića je tužio engleski tužitelj, a sudio mu je engleski sudac. Mnogi od svjedoka bili u engleski obavještajci koji su po srednjoj Bosni ubijali Hrvate.
Pa kad počasna konzulica RH u Italiji govori dobre riječi o Kordiću, onda govori ne samo emotivno nego i racionalno, u skladu s činjenicama. A sva ta histerična piskarala koja su se obrušila na Nelu Sršen u stvari su oni nepovratno zakinuti plačidruzi koji su oštrili pera na osudi Gotovine i Markača, pa kad im je glavni trofej izbio iz ruke dični Meron – svu su bespomoćnu žuč izlili na Kordića i njegove simpatizere te s velikom sladostrašću ističu da je Kordić “osuđeni ratni zločinac” što im navodno daje za pravo da o njemu mogu pisati svakovrsne laži i častiti ga uvrjedama. Isti ti dečki (i cure) uvijek lijepo pišu o Josipu Brozu Titu, a vade se na to da on nije osuđeni ratni zločinac, pa ni poratni.
Unionist o Ukrajini
Visokopostavljeni birokrat Europske unije govorio je prošloga tjedna o događajima u Ukrajini i strategiji EU prema toj zemlji koja se našla u središtu svjetske pozornosti. Između ostaloga izvolio je izjaviti kako slijedi: “To je prvi put nakon Drugoga svjetskog rata da je u Europi jedna zemlja silom prisvojila teritorij druge zemlje.” Za Hrvatsku, čiji je veliki dio teritorija 1991. oružanom silom prisvojila druga zemlja, dotično Srbija, birokrat nije čuo. Ili su i njemu prodali priču o građanskom ratu, ili je sjedio na ušima dok je Hrvatska krvarila ili slušao predavanja o plemenskim sukobima u Jugoslaviji.
Dobri i loši dečki
Čim netko malo glasnije zine, te kaže što nije u skladu s ustaljenom partijskom linijom i medijskom promidžbenom mašinerijom (baš kao u olovno doba), specijalna postrojba novinarskog protuhrvatskog polusvijeta koja s novinarstvom ima veze koliko ja s atomskom fizikom – biva puštena s lanca da rastrgne disidenta i objasni javnosti koji su dečki dobri, a koji loši (i cure).
Tako je u “slučaju Turudić” branitelj hrvatskoga branitelja i suca Turudića, staloženi Slaven Letica, u partijskom tisku proglašen gotovo neprijateljem naroda, a slavitelji Josipovića, Milanovića i Mesića oduševljeno pljeskali dobrom dečku Nobilu, bivšem jugoslavenskom tužitelju i poznatom uličnom i kućnom nasilniku, branitelju udbaša. Još malo pa će dnevne novine objavljivati liste srama na kojima će se naći svi protivnici aktualne vlasti, no to je velik posao i bit će potrebna objava u nastavcima, na povećanom broju stranica jer nije lako tiskati četiri i pol milijuna imena, a ako im se pridruže iseljenici bit će i sedam milijuna.
Medijski plaćeni ubojice odšutili su, međutim, tešku uvrjedu koju je Milorad Pupovac uputio Ustavnom sudu, rekavši da je riječ o amaterskoj skupini. Štoviše, u “građanskom” dnevnom listu opazio sam da ga hvale. Znači da je dobar dečko.
Ne radi se u Pupovčevom slučaju o komentiranju presude, što je svakom dopušteno. Ne, tu se radi o granati ispaljenoj u sam vrh pravosudne (i ne samo pravosudne) zgrade hrvatske države i hrvatske demokracije, granati ispaljenoj iz minobacača prononsiranog lažova i provokatora čiji trgovački posao u zadnje vrijeme ne cvjeta, a i srpska mu manjina otkazuje poslušnost osim u hrvatskom Podunavlju.
A glede presude Ustavnoga suda o ćirilici: nisam komentirao jer nisam stigao, ali sam naknadno začuđen pratio razinu nepismenosti onih koji su pročitali presudu, a nisu ju razumjeli. Znam da u Hrvatskoj ljudi imaju teškoća s čitanjem (na latinici) pa navodno i djeca izlaze iz osnovne škole, a ne čitaju glatko. Uglavnom, bit presude jest upravo u članku 8. Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina, onome na kojemu je oproba uporno inzistirala: da se ne može silom nametati ono što lokalna hrvatska zajednica osjeća kao nasilje.
U presudi je to lijepo sročeno na način da se Vukovarcima ( i ne samo njima) prepušta odlučiti kako oni žele, a država (vlast) ima tu želju poštovati. Pa makar se Peđa napije od očaja. Milorad Pupovac, odgojen u vremenima srpskoga nasilja nad Hrvatima u komunističkoj Jugoslaviji, nikako ne može razumjeti presudu Ustavnoga suda RH koja je po njemu amaterska i protivna njegovu istančanom profesionalizmu u srpskim poslima.
Promjena Ustava
Svake godine u ovo vrijeme netko potegne promjenu Ustava: lani Milanović, sada Josipović. Milanovićeva promjena doživjela je krah i više je se ne sjeća ni Milanović, Josipovićeva je javnosti nepoznata, a tako će i ostati.
No svakako bi trebalo biti promjena u svezi s referendumom.
Prvo: referendum može biti održan, ali nakon što bude učinjeno ama baš sve da ne bude održan. Drugo: na referendumu se može glasovati samo u prostorijama lokalne vlasti ili u policijskoj postaji, gdje će glasači biti zadržani preko noći. Treće: ako referendumsko pitanje nije Partiji po volji, bit će dopušteno tiskanje samo onih listića na kojima piše PROTIV. Na dnu takvih listića pisat će “U ime naroda”. Četvrto: Ukoliko u navedenom slučaju tko pokuša ilegalno tiskati listiće na kojima piše ZA, bit će strijeljan iza štaglja. Peto: iseljenici s hrvatskim državljanstvom moraju glasovati u Hrvatskoj, u policijskoj postaji ili drugdje gdje bude određeno. Vlast će ih besplatno prevoziti zrakoplovima Malesia Airwaysa.
Buka
Moja stalna (pod)rubrika, sada ima novu hranu u šibenskom slučaju. Policija intervenirala protiv grozne buke iz lokala podno katedrale sv. Jakova, što je klatež dovela u vezu s propovijedi biskupa Ivasa na Veliku Gospu. Tko je biskup Ivas? Onaj časni čovjek koji se uz nas pojavio na tribini Jelačićeva placa u Zagrebu nakon što su generali Gotovina i Markač nepravomoćno osuđeni na tisućljetni zatvor i govorio u korist generala, a protiv nepravde. I bio je u pravu.
Tako je i sada u pravu, i opet nastupa kao građanin, a ne samo biskup, građanin koji ima privilegiju da kao biskup kaže gradu i svijetu sve što treba reći, i što mu je na kraju krajeva dužnost, posebno ako država ne funkcionira. A država ne funkcionira. Država treba zaštititi svoje građane, sve svoje građane, a ona to ne čini. Treba ih zaštititi od vanjske ugroze (na sreću takve trenutačno nema, ali da je ima tko zna kako bi to bilo…), treba ih zaštititi od rovarenja pete kolone, a to ne radi nego je ova vlast s njom u jugoslavenskom dosluhu, treba ih zaštititi od kriminalaca, od raznovrsnog smeća, smrada i – buke.
Svima je posve jasno da neodgovorni ugostitelji (ima i drugih) primitivci po sebi, ali vrlo moderni u nabavi zastrašujućih zvučnika – već desetljećima djeluju po jadranskoj obali i otocima, a ponegdje i na kopnu, udruženi u zajednički zločinački pothvat protiv svojih sugrađana i najvećega broja turista kojima doslovce uništavaju život užasnom bukom pod krinkom glazbe. Incidenti su česti, ali ih država (Ministarstvo turizma, Ministarstvo zdravstva, pa i lokalni moćnici koji imaju pinku) stavlja pod tepih u blesavom uvjerenju da gosti vole buku, da su iz svojih bučnih gradova došli na hrvatsko more kako bi uživali u buci, teturali neispavani i padali s rive.
Hvar, Brač, Dubrovnik, sada eto i Šibenik – da je takva buka bila u vrijeme Jurja Dalmatinca, gradski oci bi bukačima poskidali glave i stavili ih na obod katedrale, ali ne, sada su “moderna vremena” i bukačka mafija uzrokuje jednu od većih ekoloških katastrofa s kojima smo suočeni. Svijest o tome ne postoji, državni inspektorati ne djeluju, posebno od kada su razbijeni po ministarstvima i za taj sanitarni fenomen ne pokazuju zanimanje (“Nabavite mi inspektora”, rekao je znancu očajni načelnik općine u primorskom gradiću, nemoćan da se opre buci, bez ovlasti).
Valjda je tako i u Šibeniku, pa kad ne rade posao oni koji bi trebali, zašto se čuditi biskupu Ivasu koji je glasno rekao što tišti njegove sugrađane, sve a ne samo vjernike, sve koji imaju uši da čuju i oči da vide. Pa kad je rekao i kad je odjeknulo, kada se i država našla pogođenom i poslala napokon policiju, eto blesana koji govore da se sada Crkva miješa čak i u bučni rad ugostiteljskih lokala, a ne samo u školstvo i drugdje. Eto i medija koji govore isto, s nešto licemjernoga ublažavanja, ali – isto.
Da država pod ovom vlasti ne funkcionira, znaju i ptice na grani. Posebno one ptice koje su napustile područja zagađena bukom. Ja sam to pratio u uvali omanjega grada na Braču i mogu posvjedočiti kako se “biološka raznovrsnost” naglo smanjila, pa su se ne samo ptice nego i životinje iselile, a ljudi nisu mogli jer mnogi ondje žive, ljeti iznajmljuju apartmane, a apartmani zjape prazni jer na “ljetnoj terasi” u uvali ugostitelj proizvodi doista potresnu buku od koje se njišu zidovi kuća. Lokal (terasa ili što već, noćni klub ili kako već) se zove “Modrulj”. Ptice i životinje ne znaju govoriti , pa čak ni pisati, a ljudi koji znaju obraćali su se svima koji ih po slovu zakona trebaju zaštititi, no – ništa se nije dogodilo. Možda i tu treba progovoriti biskup pa da se nešto pokrene.
Jezik hrvatski
Budući da stalno pada kiša, na mojoj dionici autoceste sada se i ljeti često signalizira vozačima da je kolnik klizav. Čitatelji koji prate ovu rubriku znaju da se već godinama navlačim s Hrvatskim autocestama i uvjeravam ih da su kolnici skliski (kad jesu), da čak i polupismeni mediji ne će napisati da su kolnici “klizavi”, ali iz HAC-a ni glasa, netko stao na zadnje noge i ne da svoj klizavi jezik koji može biti svakakav, ali hrvatski nije. Valjda regionalni. No kako sam i ja uporan, vrlo brzo će netko letjeti iz HAC-a.
Bilježim (bez štovanja) i ostale riječi koje se pokušavaju uvući (vratiti) iz jugosfere. Riječ odgajatelj viđam često, premda je hrvatski standard – odgojitelj. Viđam i riječi poput arhanđeo, melanholičan umjesto arkanđeo i melankoličan. Viđam sačekuše, posvuduše i plavuše, a još štošta na uša i uše – sve su to doista “sačekuše” za hrvatski jezik, zamke i prepadi na hrvatski jezik, kao i ubojstva povratnih glagola pa je “brinuti” postalo gotovo normalna zamjena za “brinuti se”, “odmoriti” za “odmoriti se”, itd.
Ekavizacija hrvatskoga jezika, potaknuta i Jovanovićevim pravopisom, vidljiva je sada i na velikim cestovnim oglasima na kojima piše da će biti to i to ako pređete na švedski model ili slično, samo da ne prijeđete. Da ne govorim o riječi prijevara koju udruženi zločinački pothvat uporno piše prevara i pisat će dok ne donesemo zakon o uporabi hrvatskoga standardnog jezika, s visokim kaznama za provokatore.
Nego, spomenuh Željka Jovanovića kojega se javnost (i HTV) prisjetila sada kada roditelji moraju kupiti nove udžbenike, premda su isti kao stari – samo pisani Jovanovićevim pravopisom. Ohrabrili se eto i mediji, pa govore o tome, a kada su se svinjarije sa školstvom događale – šutjeli su uglavnom i kadili jugosfernom ministru. Loše sluge loših gospodara. I što sada? Govore s ekrana javne televizije da đaci u stvari ne moraju kupovati udžbenike jer su udžbenici samo jedan od izvora. Toga se ne bi dosjetio ni profesor Baltazar.
