Strossmayer kao najžešći protivnik masonerije u Hrvatskoj
Poslije neuspjele težnje k ujedinjenju Crkava, Strossmayer do kraja svog života ostaje najodlučniji borac u Hrvatskoj protiv sve jačeg organiziranog masonstva. Zanimljivo da Starčević, kojemu se politička borba za isključivo suverenu Hrvatsku usredotočila na carsku Austriju i Strossmayerovo južnoslavenstvo, opasnost od masonstva uopće nije spoznao. Upravo po toj borbi je biskup Strossmayer bio i te kako prepoznatljiv, a o kojoj danas vlada „zavjet šutnje“.
Bilo je to doba kada je masonstvo sve više postajalo velevlast u Hrvatskoj. Naime, krajem 19. stoljeća se u režiji masonske braće počela vršiti radikalna sekularizacija tradicionalnih institucija koje su do tada bile pod pokroviteljstvom Katoličke crkve, poglavito laiciranje bračnog prava i školskog sustava. U takvom ozračju ulaska masonstva u sve pore hrvatskog društva, gotovo jedini koji su se odupirali nadirućem masonstvu bili su oni, okupljeni oko đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Dekan Pravnog fakulteta Aleksandar Bresztyenszky 1895. godine je među prvima javno objavio niz članaka protiv masonstva u Katoličkom listu. Ti članci su uz Strossmayerovu potporu tiskani u nakladi njegove dioničke tiskare kao posebna knjižica pod naslovom Bi li išli u framasone?
Hrvatski oporbeni političari i publicisti Šime Mazzura i Dinko Politeo u dogovoru s biskupom Strossmayerom počeli su 1896. godine u listu Obzor veliku akciju protiv masonstva. Hrvatsku javnost su uzbudile informacije izašle u Obzoru o članovima masonima u ložama Hrvatska vila, Ljubav bližnjega i Jutarnja zvijezda. U tim osvrtima je posebice naglašeno da su masoni neprijatelji kršćanstva i da su glavni među njima Židovi. O hrvatskim ložama je rečeno da su one samo filijale velike mađarske lože koja zastupa interese Mađara i pomađarenih Židova.
Među crkvenim ljudima osobito su se angažirali protiv masonstva svećenik dr. Kerubin Šegvić, kateheta Stjepan Hartmann i sveučilišni profesor na Bogoslovnom fakultetu Mirko Marchetti. Šegvić (zločinačke komunističke vlasti su ga 1945. godine osudili na smrt vješanjem samo zato što je zastupao tezu o neslavenskom podrijetlu Hrvata, a ista teorija je bila omražena masonskoslavenskim komunističkim ideolozima) je 1896. godine u svom jednom tekstu iznio kako masoni na višim stupnjevima hijerarhije imaju i fizički doticaj s đavlom. Marchetti u svojoj knjizi iz 1898. godine pod imenom Slobodna zidarija jasno daje do znanja da u Katoličkoj crkvi i za hrvatske masonske lože vrijedi načelo ekskomunikacije, ali isto i za masonske pomagače. Naime, Marchetti navodi kako se sa „izopćenim“ nije slobodno niti družiti, niti razgovarati, niti mu pisati, niti s njime stanovati. Slobodna je samo komunikacija između roditelja i djece, odnosno između supružnika, i podložnika sa svojim glavarima. Osim toga „izopćeni“, uz to što ne smiju primati nikakve Svete sakramente, ne smiju se ni pokapati na kršćanskom groblju. (Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 40.-42.).
Najveći borac protiv uplitanja masonsko-židovske elite u sve sfere javnog života u Hrvatskoj zasigurno je bio biskup Josip Juraj Strossmayer. U svojoj bespoštednoj borbi protiv masonstva, kao i protestantizma uvezenog iz Mađarske, često je dolazio u sukob, ne samo s mađarskim vlastima, već i sa Židovima. Razlog tomu je što je Židovima zamjerao izravno uplitanje u Katoličku crkvu putem masonstva, kao i njihovu sljubljenost s hegemonističkim mađarskim vlastodršcima. Zbog toga su svakojaki podanici „Velikog oka“ Strossmayera često proglašavali antisemitom, a posebice ga je mrzio Veliki majstor dr. Adolf Mihalić koji je unio svijetlo u nekoliko hrvatskih masonskih loža.
Nakon što je papa Lav XIII. 20. travnja 1884. godine izdao encikliku Humanum genus protiv nadirućeg masonstva, prvi ju je u Hrvatskoj objavio upravo biskup Strossmayer u Glasniku biskupija bosanske i srijemske.
Na korizmenoj poslanici 1885. godine Strossmayer je žestoko za oltarom osudio slobodne zidare, njihovo okultno djelovanje, čvrstu spregu sa Židovima te naglasio da je njihov zajednički krajnji cilj uništenje katoličanstva i uspostava svoje vlasti u amoralnom svijetu. Osim toga Strossnayer je u svojim službenim spisima, poglavito u izvješćima o crkvenopolitičkim prilikama u Hrvatskoj upućenih Svetoj Stolici ili bečkom nunciju, upozoravao na štetne posljedice što ih slobodni zidari imaju na javni život u Hrvatskoj u vjerskom i ćudorednom pogledu.
Među mnogim svojim pismima biskup upozorava na tadašnje starješinstvo u bogoslovnom sjemeništu koje se ne smije zamijeniti jer izvrsno odgaja mladi kler, a ukoliko dođe do smjene bio bi to trijumf bezbožne sekte slobodnih zidara. On nadalje kritizira novi školski sustav koji je donesen po mjeri Židova i framasona te izborni zakon prema kojemu samo 2% stanovništva ima pravo izbora pa se manipulacijama izabiru samo oni koji su po volji vlade. Stoga je uopće nedolično i nepošteno, skoro zločinački, ići na izbore, na koje ionako idu samo zavisni državni činovnici, a od slobodnih građana samo Židovi i slobodni zidari.
Biskup je učestalo osuđivao masonstvo i u korespondenciji s privatnim osobama, osobito sa svojim prijateljem dr. Franjom Račkim. Tu korespondenciju je prigodom stote obljetnice smrti dr. Račkog uredio sveučilišni profesor i član JAZU Ferdo Šišić.
U pismu od 20.rujna 1886. godine Strossmayer govori o brakovima sa žudijama i ateizmu na hrvatskim sveučilištima i pita se: “Zar je cijela Mađarska išta drugo, nego kalvinizam, čifutizam i framasonizam?“
Na Svetu Stolicu tuži se u pismu od 24. kolovoza 1888. godine: „Što se nikad dost požaliti ne može, jest, da se Sveta Stolica po židi i framasoni najgore vrsti ili bolje rekući po onih, koji za židih i framasonih stoje, daje zavađati.“
Pismom od 16. listopada 1889. godine dodaje: „Nunciju sam u Beč javio, kako naši svećenici na komandu glasuju za framasone.“
Dana 9. listopada 1889. godine upozorava bana Khuena Hedervaryja na neke odluke podžupana Cuvlaja, a Račkom šalje kopiju tog priopćenja:
„…očevidno da židi i framasoni, koji u javnoj štampi toliku premoć imaju, a u Osijeku skoro isključivo gospodare, u savezu… prevelika je doista u javnoj štampi i u javnom mnijenju premoć žudija i framasona, koju oni toliko za zator kršćanstva i kršćanskih naroda upotrebljavaju… Ja znam da židi i framasoni osobito mene mrze, jer sa ljubavlju prema Bogu i svetomu zvanju svomu spajam ujedno ljubav prema narodu svomu i domovini svojoj.“
Krajem 1893. godine piše: „Glede zagrebačke nadbiskupije Slobodni zidari i neprijatelji crkve ostaju, a ne vidim, da bi dosadašnjim putem Sveti Otac papa pobijediti mogao.“ (Ivan Mužić: 25. O sekti masona, Matica Hrvatska Split, Split, 1999., str. 108.-111.)
Iz ovog malog izvatka Strossmayerovih pisama vidljivo je da je toliko osporavani biskup bio najveći bastion protiv izgradnje kraljevstva sotone u Hrvatskoj, jedna rijetka svjetla luč koja je još svjetlila iznad cijele Hrvatske. Međutim, tu biskupovu narav ne spominje gotovo nitko. Niti jedni, niti drugi. Ni oni koji se groze njegove zablude južnoslavenstva, niti oni koji se njome diče i koriste je za razna slavjanska bratimljenja s bizantskim susjedima. Ne spominju tu borbu ni oni koji ga slave kao velikog mecenu i graditelja, niti Crkva kao uzvišenog katoličkog dušobrižnika. Zašto?
Upitajmo se što bi bilo danas s onim katoličkim svećenikom ili biskupom koji bi, kao nekad Strossmayer za oltarom Đakovačke katedrale, žustro kritizirao masonsko-židovsku kliku (žide i framasone) koja danas apsolutno gospodari svim segmentima društva na Zemlji, mnogo više nego u Strossmayerovo vrijeme? Zar to nije dokaz straha ili bar konformizma pred pomahnitalim svjetskim grabežljivcima, dokaz vladavine globalističkog despotizma, masonske jednosvjetske strahovlade, koja na lucidan način svim segmentima društva određuje graničnik u kojim okvirima smije kliziti njihova kvazidemokracija.
Na kraju, kako i dolikuje najvećim hrvatskim umovima, Josip Juraj Strossmayer i dr. Ante Starčević pred kraj života su se izmirili, Strossmayer svjestan svojeg utopijskog glavinjanja s južnoslavenstvom, a Starčević ogorčen na malodušnost i nagodbenjaštvo Hrvata. Za ta dva hrvatska velikana najveći hrvatski pjesnik Antun Gustav Matoš je rekao: „Najveći moderni narodi nemaju većih ljudi umom i poštenjem od Starčevića i Strossmayera“, ali je i dodao da „ mi imamo više izdajica od cijele Europe“.
Korišteni dijelovi iz knjiga Kletva kralja Zvonimira i Masoni protiv Hrvatske
