Deset savjeta gospođi Kolindi Grabar Kitarović
Komu trebaju savjetnici i savjeti? Nikomu. Pametan čovjek sam zna što treba činiti, a budala savjete ne sluša. Tako mudruje savjetnička doskočica. No ima i druga: Čovjek i magarac znaju više nego čovjek sam. Obje su doskočice nezgodne. Prva je ohola. Ona zapravo reve: Tko sluša moje savjete, sâm ne zna što treba činiti; tko ih ne sluša, sigurno je budala. Druga je doskočica podlo preponizna, to jest – lukava. Zna se naime kakvu čovjeku treba i magareći savjet, a nije teško proniknuti ni u značaj čovjeka koji sâm sebe prispodobljuje kenjcu.
No, pustimo doskočice. Čitatelja više zanimaju druga pitanja. Na primjer: Traži li to pisac kakvo savjetničko mjesto u politici? Zašto savjete upućuje upravo Kolindi Grabar Kitarović, a ne komu drugomu? Zašto gospođu Grabar Kitarović oslovljava prisno, samo imenom? Hoće li gospođi Grabar Kitarović zamjeriti ako ne posluša njegove savjete?
Treba dakle razjasniti okolnosti ovoga članka. Nikakvo savjetničko mjesto ne tražim. Savjete upućujem gospođi Grabar Kitarović samo stoga što se po istraživanju javnoga mnijenja od svih dosad spominjanih kandidata na predsjedničkim izborima samo gospođa Grabar Kitarović može uspješno suprotstaviti neprispodobivomu sadašnjem predsjedniku Republike Ivi Josipoviću. Iste bih savjete uputio svakomu drugom predsjedničkom kandidatu. Gospođu Grabar Kitarović površno sam upoznao davno, u Ministarstvu vanjskih poslova, za Tuđmanova života. Otada se nismo sreli. Zašto je onda javno oslovljavam imenom? Ni zbog prisnosti ni zbog nepristojnosti. Samo stoga što želim da njezino ime, u kojemu je – uzgred budi rečeno – etimološki zapretana pobjeda, postane pobjedničkim simbolom centripetalnoga obrata u hrvatskoj državnoj politici.
To se može očekivati samo ako Kolinda jasno, bez uvijanja u diplomatski celofan, pokaže da stavotvoritelji iz protivničkog tabora svrhovito lažu kada tvrde da se ona i Josipović razlikuju samo u „nebitnim“ nijansama – po ishodišnim strankama i vjerskoj pripadnosti. Istina, zadnjih su godina Josipović i njegovi opet navalili („nalegli“) na javni „jazik hrvatski“ i gotovo ga posve osvojili, ali unatoč tomu ne će moći skriti bitne političke razlike među kandidatima. Ako Kolinda u predizbornoj kampanji, osobito u televizijskom sučeljavanju kandidata, nabroji samo desetak „bisera“ iz bogate riznice Josipovićevih političkih sramota i zauzme suprotna stajališta, kampanja će dobiti poželjnu dinamiku i povećati izlaznost njezinih birača na birališta.
Ne treba tu ništa spektakularno. Čak ni Josipovićevo ime. Dostatno je reći:
-Ne ću ni slogom ni sadržajem nastaviti državnu politiku drugoga i trećega hrvatskog predsjednika. Sadržajno ću suvremenim slogom nastaviti državnu politiku prvoga hrvatskog predsjednika.
-Ne ću klevetati hrvatsku naciju i njezinu državu lažnim optužbama da su izvršile oružanu agresiju na Bosnu i Hercegovinu ili tvrdnjama da u suvremenom hrvatskom društvu žive glasovite jugoslavenske ideološke „zmije“ iz pretprošloga rata. Upravo suprotno, ponašat ću se kako se ponašaju državni poglavari našega kulturnog kruga.
-Ne ću na Pantovčaku zbrinjavati ucviljene gojence propale jugoslavenske države. Neka idu u ubožnicu.
-Ne ću dijeliti državna odličja osobama koje – poput Vesne Teršelič – posežu za isključivim ovlastima državne vlasti.
-Ne ću propagirati „novu pravednost“. Držat ću se svojih ustavnih i zakonskih ovlasti i stare pravednosti: prema jednakima jednako, prema nejednakima nejednako –uvijek s osobitom obzirom na nacionalni i državni probitak.
-Ne ću se, radi društvene promocije, gurati tamo gdje mi nije mjesto – na primjer, na agnostičke mise, ako takve postoje; na muslimanske molitve; na pravoslavna bogoslužja. Umjesto takve nasrtljivosti promicat ću snošljivost i uzajamno poštovanje različitih skupina hrvatskoga društva.
-Ne ću zanemarivati predsjedničke ustavne i zakonske obveze. Umjesto da se bavim smišljanjem novoga ustava i poticanjem nekakvih građanskih inicijativa, pomno ću bdjeti nad skladnim djelovanjem svih grana vlasti i razvojem Oružanih snaga.
-Neću se ljubiti s političkim šegrtima Vojislava Šešelja – Tomislavom Nikolićem, koji je čin četničkoga vojvode stekao zločinom u Slavoniji, i Aleksandrom Vučićem, koji je po Kordunu raspirivao zločinački moral. Umjesto toga nastojat ću da se Srbiji ispostavi pošten račun za počinjena zlodjela.
-Ne ću „iskakati iz paštete“. Za one koji ne znaju što taj umjetnički izričaj znači: Oslobodit ću državljane totalitarne sveprisutnosti državnoga poglavara, tj. poglavarice u medijima.
-Ne ću povećavati troškove Pantovčaka. Dapače smanjit ću ih. A svesrdno ću se zauzeti da se zatvore postojeće nametničke niše i ne otvore nove – prije svega uredi „doživotnih bivših Predsjednika Republike“.
Eto. Ah, da! Nisam odgovorio što ću ako me Kolinda ne posluša. Hoću li joj zamjeriti? Tko sam ja da joj zamjerim? Ako pobijedi, bit će mi drago. Ako izgubi, bit će mi žao. To je sve.
