Memoari Zvonka Bušića
Bio sam jedan od posljednjih ljudi sa kojima je Zvonko komunicirao prije nego li nas je napustio, nazvao me noć prije odlaska i tema je bila ista kao i uvijek. Hrvatska i samo Hrvatska, ima li izlaza, ima li nade, što će sa Hrvatskom sutra biti
Točno negdje na prvu godišnjicu smrti Zvonka Bušića, Posedarje je jednu ulicu nazvalo po njegovom imenu, a u ovom trenutku još nekoliko mjesta planira napraviti isto. Ovih dana na kioscima širom Hrvatske pojaviti će se Memoari Zvonka Bušića pod naslovom ”Zdravo oko sjećanja”, a do kraja jeseni sa radom bi trebala početi početi Zaklada ”Zvonko Bušić Taik”.
O memoarima se ne zna puno, Zvonko ih je pisao polako i dosta teško, a na koncu ih je morala završiti njegova supruga Julie Bušić. Damir Pešorda u uvodu otkriva da memoari nisu pisani kao rekonstrukcija njegovog života, nego kao niz fragmenata iz života zaokruženih stanovitim filozofskim i iskustvenim uvidima. Zvonko Bušić je uistinu bio sklon dubokoj kontemplaciji i uvodničar memoara Damir Pešorda sjajno je poentirao napisavši o Zvonkovim strastvenim raspravama o brojnim filozofskim temama i ovo: “Zato oni koji su imali sreće družiti se s njim i razgovarati o tim stvarima mogu biti zahvalni sudbini na toj časti i na tom daru”.
Pešorda je doista u pravu, spadao sam u red ljudi koji su imali sreće družiti se s njim i uistinu sam ”zahvalan sudbini na toj časti”.
Bio sam jedan od posljednjih ljudi sa kojima je Zvonko komunicirao prije nego li nas je napustio, nazvao me noć prije odlaska i tema je bila ista kao i uvijek. Hrvatska i samo Hrvatska, ima li izlaza, ima li nade, što će sa Hrvatskom sutra biti. Varirali smo jednu opciju, pa drugu, vrtili razne mogućnosti, tražeći spas za domovinu od koje su mnogi dignuli ruke i okrenuli se sami sebi. Pričao mi je o Udbini i što je tamo vidio, bio je vidno revoltiran činjenicom da je u crkvi mučenika on jedini bio istinski mučenik, a da je biskup toplo pozdravio Milana Bandića, koji se koji dan ranije pred tv kamerama šetao sa Titovim bedžom na reveru. To ga je uistinu iziritiralo, ali baš ništa nije govorilo da je ovo naš zadnji razgovor. Na moje pitanje kad se vidimo, posve precizno mi je rekao ne ovaj vikend, nego onaj drugi se vraćamo u Zagreb pa se onda možemo vidjeti. Zato me je vijest koja je stigla drugo jutro zgromila. Taj dan me je zvala novinarka Hrvatskog radija i zamolila me za komentar tragičnog događaja pitajući me dva pitanja u jednom: kako ja gledam na njegov kraj i hoće li biti upisan u povijesti kao domoljub i idealist ili kao terorist.
Odgovorio sam joj kako ga je činjenica da su hrvatski mediji dvojili o tome da li je Zvonko bio terorist ili borac za Hrvatsku zapravo ubila. Činjenica da je to i vama dilema, ta ga je činjenica otjerala u smrt, tako sam joj odgovorio. Hrvati su nezahvalan narod i jedva da su nekoga zapamtili tko se za njih žrtvovao, ali Zvonko Bušić je nosio tako težak križ da u njegovom slučaju naša nezahvalnost prelazi svaku granicu. Teroristi su ljudi koji ne samo da kontinuirano za svoje ideje provode nasilje, teroristi su ljudi koji zagovaraju nasilje kao svoj credo, kao koncept. Zvonko Bušić je bio sve samo ne terorist. Terorist je bio Mandela pa je na kraju dobio Nobelovu nagradu, terorist je bio Arafat pa je dobio Nobelovu nagradu, Tito je u bombaškom procesu bio istinski terorist jer je pozivao na nasilje terorističkim akcijama kako bi se ostvario njegov politički program. KPJ je do drugog svjetskog rata bila u nizu akcija klasična teroristička organizacija, ali Zvonko Bušić nije bio terorist. I nije uspio hrvatskoj javnosti u hrvatskoj državi to objasniti! Oteo je zrakoplov da bi kriknuo o Hrvatskoj muci i to nakon pada hrvatskog proljeća kad je sve djelovalo tako beznadno i nije tražio ništa drugo negoli da svjetski mediji objave informacije o teškom položaju Hrvatske u Jugoslaviji. Samo i jedino to! Dogodila se tragedija, poginuo je policajac pod uvjetima koji su bili više negoli suspektni. Policajac koji uopće nije bio u smjeni, policajac koji uopće nije bio obučen za deaktiviranje bombe, policajac koji uopće nije poštivao striktna policijska pravila kod deaktiviranja bombe poginuo je kršeći čitav niz zakonskih propisa na tu temu!
Policajac koji je na radiju čuo da je pronađena bomba na kolodvoru i otišao je izvan grada na mjesto deaktiviranja. Spustio se neovlašten u tu jamu, ušao u te prostorije posve nepozvan i odjednom je bomba eksplodirala! Da toga nije bilo, da je deaktiviranje napravljeno uz adekvatne mjere opreza nikome se ništa u toj akciji ne bi dogodilo. Bušića je toliko žderala situacija u Hrvatskoj da je putnicima u zrakoplovu jednom po jednom objašnjavao Titov i srpski teror u Jugoslaviji, tako da se kasnije dogodilo da je niz putnika iz zrakoplova svjedočio na sudu njemu u korist. Kad ste čuli da putnici otetog zrakoplova na sudu svjedoče u korist otmičara? Sudac koji ga je osudio, naveo je tri godine nakon presude da ni Zvonko ni Julie po njemu nisu teroristi, da je odlučio izmijeniti prvobitnu kaznu i da 31. prosinca 1979 ”svi optuženi mogu biti uvjetno otpušteni”. I onda je počeo horor sa Povjerenstvom za uvjetni otpust, horor koji je trajao faktički do 2008. godine. Dakle, sudac koji ga je prvobitno osudio nakon tri godine izdržane kazne je tražio puštanje Bušića na slobodu! Znade li netko u ovoj gluhoj neokomunističkoj Hrvatskoj bilo što od ovih činjenica? Znade li da mu je u presudi stajalo da nije terorist nego idealist koji se služio nedopuštenim sredstvima! U samoj presudi stoji da nije bio terorist! Ali, što to vrijedi našim medijima! Naime, Bušić nikad nije zagovarao nasilje, Bušić se nikad prije i nikad kasnije nije bavio nasiljem i terorizmom, u njegovom slučaju nije postojala niti mrvica namjere da se nekome nanese zlo.
Pa ipak za hrvatske medije on je ostao terorist. I šefa istočnonjemačke obavještajne službe (Stasi) kad je bio ovdje mediji su dočekali s biranim riječima, i za Baden Mainhoff kad su neki njihovi članovi bili ovdje, mediji su našli pažnje i simpatija, ali za nekoga tko je sanjao hrvatsku državu razumijevanja nema. Imate čitav niz terorističkih akcija u kojima je sudjelovao Mandela, akcija koje su za cilj imale uništenje, razbijanje, zazivanje smrti. Godine 1964. Mandela je osuđen i proglašen krivim za ravno 221 čin sabotaže i terorizma, a u sklopu toga i za dizanja u zrak javnih i vladinih zgrada! Mandela je na sudu rekao: “Ne poričem da sam planirao sabotaže. Nisam ih planirao bezobzirno, niti volim nasilje, ali…osjećali smo da bez nasilja nema drugog načina…mi smo se našli u poziciji u kojoj smo mogli prihvatiti trajno stanje inferiornosti ili se suprotstaviti Vladi. Mi smo se odlučili suprotstaviti zakonu……dolazi vrijeme u životu svake nacije kada preostaju samo dva izbora-pokoriti se ili se boriti!”. Nelson Mandela je za sve te sabotaže za brojne žrtve i brojne ranjene, dobio doživotnu zatvorsku kaznu, a odslužio je 27 godina. Pet manje od Zvonka Bušića! Nakon toga je dobio Nobelovu nagradu! Bez obzira na 221 akciju koja je odnijela niz života! Usporedite ove istine te Mandelin medijski, politički i društveni status sa statusom Zvonka Bušića u ovom našem medijskom logoru! O Jaseru Arafatu da ne govorimo! A tek prava istina o legendarnom Che Gevaru! Che je prvi put ubio 1957., i to svog suborca za kojeg je posumnjao da je špijun.
Tada je napisao: “Problem sam riješio pištoljem kalibra 32 mm u lijevu stranu njegovog mozga…”.U svojem dnevniku bi nakon egzekucija zapisivao:” Bio je dovoljno kriv da zasluži smrt…morao je platiti…” i slično. Nakon iskrcavanja na Kubi svojoj ženi je napisao: “Evo me u džungli, živ i žedan krvi… Tijekom gerilske borbe osobno je nadgledao egzekucije nad ”klasnim neprijateljima”. Iza Che Gevare je ostalo preko dvije tisuće žrtava! To je bio pravi Che! Zna li bilo koji balavac koji nosu njegovu majicu bilo što od ovih fakata? Baden Mainhoff su likvidirali na desetke bankara, direktora, viđenijih moćnih ljudi tadašnjeg kapitalizma, oni su čak imali svojih deset zapovijedi od kojih je jedna bila izričita: ubij! To su teroristi i zato jer se tako drže pravi teroristi, Zvonko Bušić nije bio terorist. Ali, zbog čega su ga mediji tako proklinjali? Zašto su objavljivali dirljive intervjue sa šefom Stasija koji je naredio najgroznije likvidacije i mučenja ljudi, zašto su nastup Baden Mainhoff prije par godina u zagrebačkom KIC-u tretirali kao nastup velikih idealista koji su odustali od terora, pa je nostalgija za tim velikanima curila iz svih tekstova koji su o tome pisali? Zašto nikad nisu istražili terorističke akcije velikog Mandele, a Bušić im je čak i kad su im bile na raspolaganju sve informacije o tragičnom događaju bio samo i jedino – terorist.
Znate zašto? Zato jer svaki cilj po medijima ima opravdanja osim bilo kakve, a pogotovo fanatične borbe za hrvatsku državu. Zato je drugima sve medijski bilo oprošteno, a Bušiću nije niti će biti! Tito i bombaški proces-pa to je vrijedno medijskog divljena i panegirika i dan danas jer su po mišljenju medija Titovi ciljevi opravdani. Mandela, pa mogao je dignuti u zrak pet hotela nikad mu niti jedan ovdašnji higijeničar ne bi napisao da je terorist! Jer, ciljevi su opravdani! A hrvatski mediji 1976. kao i danas za hrvatsku državu ne bi ništa napravili jer je njima onda jedino Jugoslavija bila vrijedna svakog terora, a danas je na tom pijedestalu regija! Ali, neće se uspjeti sakriti istina o Zvonku Bušiću! Neće se uspjeti lagati do vijeka! Ona ulica u Posedarju koju je dobio i sve ulice koje će sutra nositi njegovo ime znak su, svjetionik su, da će istina preživjeti i jednog dana će postati neupitna. Neopisivo mi je žao da on taj dan neće dočekati.
Tihomir Dujmović/dnevno.hr
