Protukatolička mržnja
Veći dio hrvatske javnosti po inerciji, ravnodušnosti ili uvjerenju, prihvatio je prešutno pravilo da se katolike u politici i medijima može izrugivati, podcjenjivati, vrijeđati, napadati, prikazivati kao licemjerne, da se pojam katolika može uporabiti u pogrdnom sociološkom, psihološkom i ideološkom kontekstu – reklo bi se da bon-ton političke korektnosti za katolike ne vrijedi.
Ako nešto prigovorite, kazat će vam vrla djeca anti-teističkog poretka, da su katolici u ovom društvu većina, da je ionako njihov svjetonazor vladajući. To nije samo privid i zabluda, to je svjesna laž. Činjenica je da je katolički svjetonazor pod latentnim udarom, da se potiskuje i omalovažava, a da je vladajući i dominantan, to je samo jedna od mnogih iluzija. Katolici u Hrvatskoj jesu većina, ali nominalna i statistička, koliko su to po stvarnoj vjeri, uvjerenju i svjetonazoru dovoljno govori činjenica da se ta navodna većina nimalo ne buni na latentnu diskriminaciju koja se očituje u medijskom i političkom tretmanu događaja i osoba katoličke provencijencije. Na ovim stranicama proteklih godina u nekoliko navrata sam navodio i komentirao aktualne primjere kojima sam potkrjepljivao ova svoja zapažanja. Komentirao sam nevjerojatne uvrede koje su na stranicama visokotiražnih novina od poznatih autora izricane na račun katolika i katolicizma, i nije mi poznato da je itko ikada bio tužen ili odgovarao po osnovi širenja vjerske mržnje protiv osoba katoličke vjeroispovijesti – jer, mi smo „većina”, pa po morbidnoj logici anti-teista i ekstremnih udruga, može nas se izrugivati, premlaćivati, sutra i ubijati. Jedan katolik manje-više…
Prije nekoliko dana pročitao sam jednu vijest u „Jutarnjem listu” koja mi je privukla pozornost senzacionalističkom porukom: da je „turbokatolik” razbio glavu svom cimeru zato što je gay. Iako me više ne iznenađuju tako upakirane poruke s propagandnim psihološkim učinkom na čitatelje, nisam mogao vjerovati da su upotrijebili jednu kovanicu iz žargona koja ne samo da je ispod razine dnevne novine koja pretendira biti ozbiljna, nego sa svojom stilističkom nijansom i agresivnom semantikom u korelaciji sa eksplozivnim kontekstom sublimira poruku koja je huškačka, koja odiše mržnjom prema katolicima i koja u svom podtekstu kaže: vidite, jedan katolički ultraš, jedan turbo-katolik je običan patološki tip i nasilnik, homofob koji je svog cimera brutalno premlatio, gotovo zatukao, zato što je gay. Konkluzija je vrlo prosta: turbokatolik je homofobni patološki nasilnik zato jer su svi (turbo)katolici homofobi i nasilnici. Ista formula se prevodi i na katoličku većinu kod nas: svi su katolici, nazadni, glupi, nasilni, zatucani…Pročitao sam tekst da bih otkrio na temelju čega je autor zaključio kako je nasilnik turbokatolik. I otkriće je bilo zaista epohalno: ističe se da je rođen i odgojen u katoličkoj obitelji! Eto vraga! To je, dakle, izvor patologije! Razumljivo je ako netko u uličnom žargonu kaže da je netko turbo ovo ili ono, ali u novinama izricati jednu kovanicu poput „turbokatolik” s namjerom da se istakne katolicizam kao nasilna ortodoksija i kao uzrok nasilne reakcije jednog čovjeka, zloćudan je kretenizam koji se ne smije tek tako odšutjeti bez javnih reakcija i distinkcija, ali i zahtjeva, ako treba i sudskih, da se takvi izrazi više ne upotrebljavaju kao uvredljivi ili u kontekstu koji je inkriminirajući generalno za sve katolike! Uostalom, što uopće znači „turbokatolik”? Da je netko stavio u naslov turbožidov ubio čovjeka, ili turbomusliman, nastao bi skandal. Ista pravila moraju vrijediti za sve. Potreban je minimum poštovanja za ljude različitih vjerskih pripadnosti. Ako se poštuju manjinske vjerske zajednice onda se mora poštovati i većinska koja ne smije biti vreća za udaranje zato što je većinska. To je soroševska logika da su manjine uvijek u pravu i da ih treba štititi od većine, a da većina štiti samu sebe. Povijest je pokazala da manjina itekako može terorizirati većinu.
Udri katolika!
Drugi primjer kojeg ovdje ističem je puno drastičniji, štoviše, žalostan i skandalozan. Prije nekoliko dana u Zagrebu je napadnuta i ozlijeđena katolička aktivistica gospođa Ružica Ćavar na skupu ateističkih udruga. Dok je pokušavala zalijepiti plakatić sa svojom porukom, prišao joj je jedan nasilnik, udario je i oborio na pod. Mogli smo vidjeti snimke jedne šokantne i mučne situacije: gospođa Ćavar je ležala na podu, žena od 77 godina, okrvavljena nosa i košulje. Nasilnik ju je mogao tako i ubiti da je pri padu udarila glavom o neki rub ili u pod! Napasti iz čista mira i ozlijediti jednu postariju ženu može samo patološki nasilnik! Policija ga je odvela, mogli smo vidjeti tu bahatu, sirovu fizionomiju punu mržnje, a mediji, osim suzdržanih izvješća, tomu više nisu dali nikakvu pozornost! Niti znamo tko je taj nasilnik, niti koga predstavlja i koji su mu motivi! Novinari ne istražuju pozadinu priče, njezine društvene i moralne implikacije, na naslovnicama nema ni slika ni naslova koji potresaju savjest javnosti – ništa. Nije ju valjda trebao ubiti pa da se javnost pokrene! Pretpostavimo da je neki „turbokatolik” napao neku lijevu ili LGBT aktivistikinju! Kako bi reagirali, mediji, pravosuđe i politika? Danima bi se o tomu raspravljalo, lustriralo bi se na sve strane, moraliziralo, možda bi i specijalci intervenirali, a napadač bi došao pod udar antidiskriminacijskog zakona! Je li to u redu? Je li takva razlika u tretmanu diskriminirajuća? Nije li cinična i amoralna šutnja medija i politike o takvom jednom zločinačkom činu protiv slabe i bespomoćne starije žene? Imamo li pravo znati tko je taj nasilnik? I postavljam pitanje institucijama ove države i medijima: šturo izvješće govori da je napadač prekršajno prijavljen – nije li njegovo nasilje podložno kaznenom progonu i to po anti-diskriminacijskom zakonu? Može li se njegov napad okarakterizirati kao napad iz mržnje? Ako se tako može karakterizirati napad na, primjerice, gay osobu, zašto se ne može i napad na katoličku aktivistikinju? I sad neka netko iz lijevih i ateističkih krugova još kaže da živimo u zemlji kojom vladaju Crkva i katolicizam!? Ta nema raspuštenije i anarhičnije zemlje u Europi od Hrvatske, u kojoj nema nikakvih moralnih kriterija, a sve je manje i obične, najobičnije ljudskosti!
Autor: Zoran Vukman/velecasnisudac.com
