Treba reći da je ovo afera svih afera. Jer je Ivo Josipović, sveučilišni profesor, zastupnik Hrvatskoga sabora i još k tome član državnoga tima za izradbu tužbe za genocid, postao predsjednik države unatoč tome što je dostavljao povjerljive dokumente veleposlaniku Srbije protiv koje je Hrvatska digla tužbu pred Međunarodnim sudom pravde.

Polazim od nedvojbenih činjenica da se aktualni hrvatski predsjednik Ivo Josipović, 2007. i 2008. godine, dok je bio dio hrvatskoga državnog tima za tužbu za genocid protiv Srbije redovito sastajao sa srbijanskim veleposlanikom Radivojem Cvetićaninom te mu po njegovim dnevničkim zapisima od 2005. do 2009. (Zagreb indoors’) na tim susretima predao čitav niz povjerljivih podataka.

Kao admiral koji je vodio obavještajnu službu tijekom Domovinskoga rata to mogu okvalificirati kao svjesnu suradnju s diplomatskim predstavnikom države protiv koje radiš, odnosno radiš na tužbi za genocid. To nije ništa drugo nego obavještajna suradnja s glavnim protivnikom. Usporedbe radi, recimo da se predsjednik SAD-a Barack Obama, prije nego će postati kandidat Demokratske stranke, sastaje s ruskim veleposlanikom u Washingtonu i daje mu povjerljive informacije, koje onda logikom službe završavaju u FSB-u, nasljedniku KGB-a, krovnoj organizaciji koja je služila kao sigurnosna agencija, tajna policija i obavještajna agencija od 1954. do 1991. Naravno, tako nešto je nezamislivo. Još manje je, međutim, zamislivo kad iziđe u javnost iz usta srbijanskoga veleposlanika da Ivo Josipović može biti kandidat za drugi mandat za predsjednika Republike Hrvatske. Takva situacija, inače nezamisliva u demokratskim zemljama, u Hrvatskoj je moguća, jer je od 2000. Hrvatska postala zemlja mogućih nemogućnosti. Loša povijest se samo u Hrvatskoj ponavlja, jer je, u razgovoru za beogradski NIN početkom devedesetih, šef KOS-a Aleksandar Vasiljević izjavio: ‘Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao hadezeovski insajder i informator. Mnogo su nam koristile tih dana informacije i podatci koje sam dobivao od Mesića’.

U slučaju aktualnoga predsjednika Ive Josipovića jedina bi ispravna i moralna odluka bila da dade neopozivu ostavku na dužnost predsjednika i bezuvjetno odustane od kandidature za drugi mandat. Nažalost, na takvu jednu činjenicu, koju je iznio srpski veleposlanik, nema reakcije, a trebalo bi je biti, poglavito od HDZ-a, budući da ima kandidata za predsjednicu države. To oglušivanje vrha HDZ-a može se protumačiti da im nije odveć stalo da njihova kandidatkinja pobjedi na predsjedničkim izborima. Stoga se može s pravom postaviti i pitanje: pušu li oni u isti rog?

IAKO JE SRBIJA IZGUBILA RAT – HRVATSKU I DALJE KONTROLIRA

Čitava bi ta afera trebala biti predmetom Saborskoga odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Tim više što je tim činom ugrožena sigurnost hrvatske države. Prije svega, iz razloga što nitko ne može jamčiti da aktualni predsjednik ne će u eventualnom drugom mandatu biti predmetom mogućih ucjena, ne samo od strane srbijanske politike, nego i obavještajnih službi zemalja koje nisu sklone hrvatskoj državi, kao na primjer Velika Britanija. Nadalje što je ovdje bitno istaći jest to da je cjelokupni mandat Ive Josipovića bio u funkciji srpske politike. Podsjetio bih na njegov susret sa srbijanskim predsjednikom Tadićem u Vukovaru, kada su im vukovarske majke okrenule leđa, zatim na veliku ljubav s Miloradom Dodikom. Svojim posjetom Republici Srpskoj na početku svojega mandata Josipović gotovo da nije doprinio povratku izbjeglih Hrvata, ali je zato dao legitimitet tvorevini koja je nastala na genocidu. Svojom izjavom u izraelskom Knessetu o ustaškoj zmiji samo je potvrdio ono što je drago čuti velikosrpskim ušima, da je samostalna država Hrvatska članica UN-a, NATO-a i EU ideološki slijednik NDH.

Budući da su u Hrvatskoj ključni mediji, a prije svega HTV, pod izravnim nadzorom Ive Josipovića, nije začuđujuće što se njegova ‘suradnja’ sa srbijanskim veleposlanikom uopće ne otvara i ne tematizira. Smiješno je gledati ankete koje se iz mjeseca u mjesec fabriciraju u svrhu dizanja u javnosti popularnosti aktualnoga predsjednika. Poruka svih tih anketa je jedna: Josipović će ostvariti svoj drugi mandat, ako ne u prvom, sasvim sigurno u drugom krugu. A to znači da će nastupati i dalje još žešće na valovima prosrpske politike.

Iz zapisa srbijanskoga veleposlanika može se zaključiti da oni imaju još materijala o Josipoviću, pa mu šalju poruku, i ne samo njemu, nego i hrvatskoj javnosti, da iako je Srbija izgubila rat – Hrvatsku ipak kontroliraju.

Zaključno treba reći da je ova afera s kojom se suočila Hrvatska jedinstven slučaj u povijesti. To je afera svih afera. Jer je Ivo Josipović, sveučilišni profesor, zastupnik Hrvatskoga sabora i još k tome član državnoga tima za izradbu tužbe za genocid, postao predsjednik države unatoč tome što je dostavljao povjerljive dokumente veleposlaniku države protiv koje je Hrvatska digla tužbu pred Međunarodnim sudom pravde. Možda bi se čitav ovaj slučaj moglo usporediti s aferom pomoćnika njemačkoga kancelara Guentera Guillaumea koji je 1973. otkriven kao špijun NjDR, zbog čega je Willy Brandt 1974. podnio ostavku. Slučaj Ive Josipovića je kudikamo teži jer tamo je bila riječ o kancelarovu tajniku, a ovdje je riječ o čovjeku koji je postao predsjednik Hrvatske i bezobzirno se kani kandidirati za drugi mandat.

Piše: admiral Davor Domazet Lošo/Hrvatski tjednik/glasbrotnja.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save