Don Kaćunko: ‘Seve je prodala dušu đavlu’
Devedesete godine bile su vrijeme kad je sotona u Hrvatskoj radio i prekovremeno. Iako to nisam mogao sa sigurnošću tvrditi, čini mi se da mu je “glavni ministrant” bio planetarni mešetar George Soros; u to sam postao dodatno uvjeren kad je on vrlo bogohulno ustvrdio da se često osjeća “kao sam Bog”. Neke od njegovih službenika u okolišu koji sam poznavao izbliza pratio sam do danas: sotona im je stalno bio na ustima, a nerijetko ih je pratio i na djelu
“Ova Crkva i ovaj vjernički narod s nevjericom gledaju kako se olako pogubnim metodama demonov zadah širi različitim strukturama, vidljivima i onima oku skrivenima, i ne dopušta ozdravljenje hrvatskoga bića”, rekao je na proslavi blagdana svetog Mihovila 26. rujna, zagrebački nadbiskup Josip Bozanić.
Ovaj spomen demona i njegova, obično se kaže “sumpornog” zadaha, svakako je – makar i paradoksalno – dobro došao u današnjoj hrvatskoj svakodnevici. Hoće li ova zvonka i živahna kovanica doživjeti slavu one Bozanićeve stare (“grijeh struktura”) ovisi, avaj, opet o samom sotoni, budući da je on zakupnikom većeg dijela medijskog prostora u Hrvatskoj. Bilo kako bilo, dobro bi bilo da i ova odzvoni.
Pisac ovih redaka, iako nije ni izbliza VKV-demonolog, ali nekakav uvid u ove stvari, posebno u oblasti popularne kulture i medija ipak ima, pa mi se čini zgodnim da ih podijelim s drugima. Na internetu i u pop-kulturi ovakve građe – nerijetko i smeća – ima na tone, ali nas bi trebao zanimati samo ozbiljan razgovor o ovome.
Sotonska stranka i u Hrvatskoj
I meni je, naravno, makar tek na podsvjesnoj razini, bila utisnuta slika sotone kakvu sam vidio na jednoj slici (pedagoškom pomagalu) moga splitskog vjeroučitelja fra Leonarda Buljana – inače brata partizanskog “narodnog heroja” Vice Buljana, obojice Sinjana – u drugoj polovici pedesetih godina prošlog stoljeća. Iskreno, u zreloj dobi ja sam uvijek đavla poistovjećivao sa zloduhom ili zlim duhom, ni manje, ali ni više od toga. Stoga mi je bilo tim zanimljivije kad sam čuo da jedan čovjek, koji je u najvažnijim godinama bitno utjecao na me, Ivan Martinac (1938.-2005.), učen čovjek, filmski autor, pjesnik, arhitekt i veliki vjernik, govori o sotoni kao o nečem gotovo “opipljivom” – kao o stvarnoj osobi. Čak bi, s punom ozbiljnošću, govorio o tome kako se ta osoba ponaša na (zlo)djelu; njemu je, rekao mi je jednom, razorila neke od najdragocjenijih stvari u životu.
Martinac je u drugoj polovici osamdesetih o tome i javno govorio u tadašnjoj Nedjeljnoj Dalmaciji. Na drugoj strani bili su neki od onih, uglavnom budućih feralovaca, koji su o sotoni govorili s karakterističnom praznoglavom i zadrtom bahatošću (iako se knjiga Denisa de Rougemonta “O udjelu đavla” pojavila upravo u izdanju Ferala). To mi je pomoglo da shvatim barem neke ključne činjenice: jedna je velika vrijednost one izreke – “najveće umijeće đavla je uvjeriti svijet da ne postoji”. Druga je pak da, ako i nisam uspio sotonu doživjeti “kao osobu” – iako ima situacija u životu kad je čovjek tome blizu tako da s godinama postaje sve svjesniji čudesnih mogućnosti doživljaja vlastitog svijeta – barem sam shvatio da i u Hrvatskoj i izvan nje sasvim sigurno postoji Sotonska stranka te da je, baš kao što kaže nadbiskup Bozanić, i amo i tamo trenutno na vlasti.
Sljedećih prijelomnih devedesetih godina i kasnije posebno me u mom najbližem splitskom okolišu – ali i posvuda drugdje – zaintrigirao čest spomen ili čak poigravanje sa sotoninim imenom, upravo onih za koje sam danas gotovo siguran da duhovno, ako ne već i formacijski, pripadaju toj sljedbi ili čak stranci. Nemojmo, naime, zaboraviti da je BBC, 24. listopada 2004. godine objavio kako je Britanska mornarica prvi put priznala stanovitog 24-godišnjeg Chrisa Cranmera, pomorskog tehničara kao sotonista, koji je to postao u svojoj 15. godini kad je naletio na “đavolju bibliju” osnivača sotonizma Antona Szandora LaVeya i kojemu je dopušteno da na “brodu Njezinog visočanstva” nesmetano provodi svoje sotonske rituale, čime je i ta “religija” u toj možda i najomiljenijoj sotoninoj zemlji, postala i službeno priznata.
Lukić, Soros, Smoje i Lepa Smoje
Tek nešto prije nego što je sotonizam službeno priznat u britanskoj vojsci, 11. studenog 2002. godine zagrebačka glazbeno-izdavačka kuća Menart izdala je album poznatog splitskog glazbenika Dragana Lukića Lukyja pod naslovom “Ararita”, koji je čak bio nagrađen i “Porinom” 2003. godine. Nije se uopće radilo o slučajnom naslovu: “Ararita” je, naime, poglavlje “svete knjige” vodećeg britanskog sotonista i masona Alastaira Crowleya, o kome sam ovih dana gledao dojmljiv BBC-jev dokumentarac.
Vratimo se na devedesete: bilo je to vrijeme kad je sotona u Hrvatskoj radio i prekovremeno. Iako to nisam mogao sa sigurnošću tvrditi, čini mi se da mu je “glavni ministrant” bio planetarni mešetar George Soros; u to sam postao dodatno uvjeren kad je on vrlo bogohulno ustvrdio da se često osjeća “kao sam Bog”. I upravo u tadašnjem Sorosevom glasilu “Star(t) nove generacije” glavnog urednika Zvonimira Krstulovića od 15. srpnja 1994. godine, pročitao sam intervju Mladena Krnića s Miljenkom Smojom u kojemu mu on kaže da će se nakon svoje smrti “javjat iz pakla”, jer je tamo puno više “interesantnoga svita” (to je varijacija na one sitne folklorne sotonizme kakva je i ona – “dobre djevojke idu u raj baš sve, loše djevojke idu kud god zažele”).
Poznato je da su spolne orgije jedna od najvažnijih sastavnica sotonističkih rituala u kojima se s posebnom strašću obeščašćuju simboli i sakramenti kršćanske vjere. Smoje je i tu dao svoj zapažen doprinos – naime, on je 1980. godine objavio svoju “Molitvu za gole” u zagrebačkom Startu, koji je jedan od novodobnih začetnika sotonističkog duha, a koji, kaže Bozanić, danas trijumfira. U njoj Smoje najslinavijim pornografskim stilom tka svoj prizemni bludopis, čija je žrtva upravo jedna (narodski) “švora” i (službeno) časna sestra.
Posebno je zanimljivo kako se ovaj i ovakav duh širio na Smojine najbliže i priznate sljedbenike. Veliko je pitanje, istina, je li on u tome splitskom krugu uopće i bio glavni – čini se da bi u tome još važnija mogla biti njegova gospođa Leposava, koja je mitski lik cijelog tog kruga koji će nam se “javjat iz pakla”. Ona je, naime, još 9. prosinca 1998. godine tadašnjem Nacionalovu novinaru Željku Rogošiću, direktoru splitskog Marksističkog centra iz komunizma, potom kumu današnjeg glavnog HRT-ovca Radmana i autoru nedavne frizirane četverostavačne serije o Smoji, rekla: “Voljela bih da se nisam rodila”.
Don Kaćunko: “Seve je prodala dušu đavlu”
Ne mogu se sjetiti ijedne i ičije izjave koja me na tako neobičan način iznenadila: na prvi pogled, učinilo mi se da to može reći samo netko beskrajno nesretan ili umoran od života, pa sam pomislio da ja tu ne mogu ništa dodavati niti osporavati; mogu samo zašutjeti i to smjerno (jer, Bog zna u kakvo stanje može doći i moja vlastita duša, pa nije dobro da se, iz svoje tadašnje pameti, junačim). Ali, onda sam pomislio da je to najradikalnija moguća bezbožna izjava, za koju sam znao da je ona sposobna. Sjetio sam se, recimo, početaka ljudske civilizacije, konkretno “Epa o Gilgamešu”, u kojem stoji da je Bog stvorio svijet snagom svoje beskrajne ljubavi i ova njena izjava učinila mi se izravnim nijekanjem Njegova djela – a zna se čiji je to posao.
Idemo dalje, u istom krugu: gospođa Lepa je nešto kao “duhovna majka” pjevačice Severine Vučković, o čijem liku i djelu ne treba ništa govoriti jer je stalno pred očima javnosti. Ona je u proljeće 2008. godine izdala album s naslovom “Zdravo Marijo”, predstavljajući se čak kao nekakva vjernica. S grotesknim crvenim “cvjetnjakom” na glavi, kao aureolom, te Gospinom slikom na majici iznad bijelih vrućih hlačica, promovirala ga je točno na blagdan Srca Isusova i Marijina. Don Anđelko Kaćunko, kao jedan od rjeđih crkvenih ljudi koji pažljivo i znalački prati zbivanja u pop-kulturi, na to je rekao: “Seve je prodala dušu đavlu”.
Vodeća balkanska pop-“ikona”, istina, još nije dosegla sotonističko-iluminatsku razinu jedne Madonne ili Lady Gage, ali se – ona i mnoge druge njihove ovdašnje sljedbenice – nepogrješivo kreću u tome smjeru. Nedavno sam, kupujući u nekadašnjoj Kerumovoj prodavaonici koja je u blizini splitskog Spaladiuma gdje je Severina imala koncert, gledao tisuće i tisuće curica u dobi od 12 do 18 godina kako hrle na njeno “ukazanje” i neveselo pomislio: “Gle, tisuće i tisuće sve novih i novih Severina!”
Ipak, najviše sam pomislio da je ovaj, kako se često pisalo, “Smojin krug” dijelom – makar ne nužno i učlanjenim – svjetskog sotonističkog pokreta otprilike tih dana kad je novinarka Maja Hrgović u riječkom Novom listu od 18. travnja 2008. godine izvještavala s predstavljanja knjige “Ugovor s đavlom” Borisa Dežulovića i izdavača VBZ (atezala) u zagrebačkom Novinarskom domu. “Vražja mati, kraljice Hrvata”, glasio je naslov izvješća, što je sotonistička parafraza poznate katoličke himne “Rajska djevo, kraljice Hrvata” patra Perice, kojeg su jugokomunisti ubili na Daksi.
Dežulovićeva “Vražja mati, kraljice Hrvata”
Na predstavljanju knjige Igor Mandić je zabavljao publiku “ciničnim traktatom o demonima”. Posebno je istaknuo tekst “Vražja mati, kraljice Hrvata” kao “kolumnu – kičmu cijele knjige”. Nju, pisala je Slobodna Dalmacija od 18. travnja iste godine, “nije mogao napisati nitko doli jedan demon” i u njoj se “Dežulović poput pravog demona pokazuje kao majstor jezika”. Sam Dežulović je pak govorio o “porijeklu vraga u hrvatskom novinarstvu”, a kao krunski dokaz o sotoninim zavidnim metafizičkim mogućnostima istaknuo je činjenicu da su “i Mandić i Feral i on rođeni na isti dan, 20. studenoga”.
Nakon svega ovoga čovjek pomisli: “Kad je ovoliko sotone na ovako malom prostoru – dakle, ljudi koje poznam izbliza – koliko ga je tek u velikom i širokom svijetu!?” A kad sam vidio čemu smijenjeni ministar, a sadašnji saborski zastupnik Željko Jovanović želi u okviru svoga “zdravstvenog odgoja” učiti djecu u dječjim vrtićima, shvatio sam otprve: “Evo, sotona je dobio i svoju stranku u ‘ovoj zemlji'”.
U svijetu, kojem glavnu boju i (sumporni) miris daje nekad kršćanski Zapad, stvar je još raznovrsnija i “naprednija”. I sam bih ponekad reagirao tekstovima kao što je bio upad tzv. glazbene skupine “Pussy Riots”, koji sam ja preveo kao “Vaginasilnice”, u moskovsku katedralu Krista Kralja. Takvih dojmova i slika je mnogo: jednom sam, recimo, u okviru jedne duge tv-serije o rock-glazbi vidio, gotovo jedne za drugim, kadrove velikog američkog crnačkog pjevača Louisa Armstronga zvanog Satchmo i britanskog rokera Micka Jaggera (spot mu se, sasvim prikladno i samosvjesno, zvao “Nećete od mene napraviti sveca”). Iako je ton bio potpuno isključen, već na prvi pogled, po izrazu lica, koje je slika duše, bilo je jasno da prvi pripada Božjoj, a drugi sotoninoj stranci.
Ipak, kad mislim o sotoni i, još više, sotonistima najčešće su mi pred očima ledeno jezivi kadrovi filma “Oči širom zatvorene” jednog od najvećih svjetskih filmaša svih vremena Stanleya Kubricka, a čija je poruka: oni trenutno vladaju svijetom! Koji dan nakon završetka tog filma Kubrick je bio mrtav, a brak njegovih protagonista Nicole Kidman i Toma Cruisea se raspao, ali dovođenje toga u vezu s filmom je, naravno, puka “teorija urote”.
“Ovo se širi kao poplava…”
Sjećam se i izjave vodećeg egzorcista Rufusa Pereire koji je jednom izjavio lakonski: “Ja đavla vidim posvuda”. Čovjek tada – prelazeći daljinskim upravljačem s jednog televizijskog kanala na drugi – jamačno pomisli: “čovjek pretjeruje” ili “ma, to je profesionalna deformacija – toliko se sotone nagleda na poslu, da mu se počne priviđati posvuda”. Ali, istog trenutka u kadar mu uleti reklama sa stotinu malih sotonica u obličju nekakvih ninja-žabica, čega li, tupog izgleda i prijetećih praznih očiju, koje oduševljavaju našu dječicu. Ili pak naiđe reportaža s festivala tetoviranja, na kojima se nekada meka i nježna koža na ljudskom tijelu – koje je, nota bene, “hram Duha Svetoga” – sustavno unakazuje najčešće zmijolikim i zubatim zmajevima koji rigaju vatru. Nekad lijepi, mladi muškarci i žene nakon toga tretmana čine se nepovratno onečišćenim i obilježenim.
“Posao nam ide kao nikad dosad”, hvali se važni tetovažni poduzetnik. “Ovo se širi kao poplava…”
Autor: 7Dnevno/Joško Čelan
l
