DON MARINKO MLAKIĆ: Strpljen – spašen
Potrošački mentalitet usmjeruje gotovo potpuno našu pažnju na stvarnost koju sada živimo. To nije nužno samo sadašnji trenutak, nego cijela životna stvarnost koju naziremo i vlastitim je snagama možemo oblikovati. Transcendentalna stvarnost (ona koja nadilazi naše spoznajne mogućnosti) naprosto se zanemaruje i uklanja iz fokusa interesa koliko je god to moguće.
Okrenutost vremenitom promijenilo je mentalitet čovjeka i društva. Dovelo je do toga da je naša kultura izgubila jasne ciljeve i temeljne vrijednosne orijentacije. Pojedinac postaje sam sebi jedini prostor za samoostvarenje. Zaokupljen je isključivo sobom i onim što ga kao takvog sad i ovdje određuje. Sve drugo oko njega, sva druga životna iskustva imaju smisao i vrijednost samo onoliko koliko ih on sam takvima ocijeni. Odbačena je tradicionalna ljestvica vrijednosti i ustaljenih modela ponašanja koje pojedincu netko drugi nameće, jer mu ”ograničavaju slobodu i mogućnost opredjeljenja”. Teži se za slobodom koja ne obvezuje, a pri tome ima što širu mogućnost izbora. Kriterij po kojem se vrednuje što je dobro i istinito sveden je na osobno iskustvo i uvid. Pri tome veliku ulogu imaju emocije i osobni interesi. Dojam je da ljudi danas tako lako žrtvuju nesigurnu i daleku budućnost za račun ”bolje sadašnjosti”. U takvom odnosu prema životu važno je što više ovdje i sada doživjeti, posjedovati, konzumirati… Čekanje, planiranje, odricanje, disciplina, sve to ima samo onda smisla kada u nekom doglednom vremenu može proizvesti više novca, užitka ili moći, nego li možemo imati bez toga. A sve ono što na bilo koji način ometa takav pristup životu – bolest, siromaštvo, nemoć, anonimnost – postaje usud ili prokletstvo koje se po svaku cijenu nastoji izbjeći.
Autoriteti, napose moralni koji su oblikovali tradicionalni vrijednosni sustav – Crkva i obitelj – sve manje imaju mjerodavnu ulogu. Prostor djelovanja u javnosti im se sužava, dok Crkva sve više zadobiva tretman uljeza koji, u ekstremnim stavovima, ne zaslužuje više niti toleranciju.
Potrošački mentalitet zahvatio je, naravno, i odnos današnjeg čovjeka prema vjeri, odnosno prema Bogu. S jedne strane stvorio je prazninu u duhovnom biću, a s druge strane čovjeka je prilično onesposobio za istinske duhovne izazove.U nasušnoj potrebi za duhovnom utjehom traže se zato ”lako dostupna” i ”učinkovita” rješenja, po mogućnosti sa što manje vlastitog angažmana. Sadržaji vjere se pojednostavljuju i selektiraju po vlastitom izboru. Najčešće se samovoljno odbacuju teže shvatljivi i zahtjevni dijelovi, a biraju se oni koji su pojedincu na temelju njegovih osobnih procjena zanimljivi i prihvatljivi. Vjera sa svojim sadržajem postala je kao kakva trgovina u kojoj svatko uzima za sebe onoliko koliko hoće, ili može platiti, i kada to hoće. Posebno su na cijeni čudesa, iscjeljenja, izvanredna iskustva, čuvstvena uzbuđenja, prosvjetljenja, posebni darovi… Zahvaljujući tome veliki prostor i popularnost kod ljudi imaju osobe koje nude posredovanje takvog iskustva: (samoprozvani) karizmatici, iscjelitelji, vidovnjaci, čudotvorci…
Ovakav pristup redovito stvara u nama krivu sliku o Bogu i njegovu djelovanju. Nismo ni svjesni koliko zapravo tražimo ”boga” kojim mi hoćemo manipulirati, prisiliti ga da djeluje prema mojim očekivanjima, ”boga” koji će poput kakvog duha iz boce ispunjavati moje želje te moju sadašnjost učiniti ispunjenom, zdravom, lijepom i ugodnom. Vjera se pretvorila u psihoterapiju. Kriterij vrednovanja vjere i duhovnog iskustva sveo se na korisnost koju ima za sadašnji trenutak: može li me izliječiti, ukloniti muke, podići raspoloženje, učiniti da se bolje osjećam… Ima ih kojima su duhovni seminari i slični događaji postali kao odlazak na iduću dozu duhovne terapije kada prethodna prestane djelovati. Drugi će tražiti ”čudotvornu molitvu”, pa kada jedna molitva ili jedan molitelj-iscjelitelj ne donese željeni učinak traži se drugog. Drugi će opet ići do takvog apsurda da će prisutnost određene patnje, bolesti ili neke druge muke izravno povezivati sa slabom vjerom, ili pak sa zlom i opsjednućem te će od svega tražiti izlaz u egzorcizmu.
U takvom ozračju do ušiju ljudi teško dopire govor o cjelovitom pristupu vjeri, o marljivom i nadasve strpljivom upoznavanju sadržaja vjere, o procesu obraćenja koji traži od nas ustrajnu molitvu i brigu za dušu. Posebno se rađa otpor govoru o uzimanju i nošenju svoga križa, o ”patnjama sadašnjeg vremena” koje, kako kaže sv. Pavao,”nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama”. A jedino takva vjera, vjera koja strpljivo raste i cjelovito se živi, zbilja može život u njegovoj biti ispuniti i osmisliti. I može pomoći čovjeku da prihvati i osmisli svaku patnju, da ispuni svaku prazninu i nedostatak, da se suoči sa svakim životnim izazovom koji nadilazi naše ljudske sile.
Poneseni čudesima koja je činio i snagom riječi koje je govorio, mnogi su od Isusa očekivali drugačije ”kraljevstvo nebesko”, više zemaljsko, čovjeku bliže i shvatljivije. Mnogi su ga razočarani napustili. A i oni koji su ustrajali uz njega puno puta su ostali jako zbunjeni onim što je govorio i nagovještavao. Isus je toga jako svjestan. Zato je rekao: „Blago onom koji se ne sablazni o mene!“
„Bog ne plaća svake subote“, kaže naš narod. On ima svoj način postupanja, koji je vrlo često drugačiji od naših očekivanja. I nije nam ga moguće svaki put razumjeti. Tada nam se čini da je daleko i da ne mari za nas. Nameće se pitanje: Jesam li ja na pravome putu? Jesu li moja očekivanja smislena? Razočaranje nad vlastitim iščekivanjima jedno je od najtežih iskustava i izvor najdubljih frustracija. Toliko je onih koji vjeru odbacuju, jer misle da bi Bog, ako ga ima, morao drugačije postupati. Ne bi smio dopuštati toliko zla i stradanja nevinih. ”Sablazniti se o Krista” – to je gotovo nužno iskustvo kroz koje prolazi iskreni vjernik na putu rasta i sazrijevanja u vjeri. Nestrpljivost, začuđenost, nerazumijevanje, pa i sablazan – sve su to izazovi s kojima se vjera suočava.
„Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje kako ga neki sporim smatraju“, piše sv. Petar,„nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.“ Zato treba biti strpljiv, silno strpljiv i sa sobom i s Bogom. U strpljivosti je snaga i mudrost vjere koja nam pomaže da osmislimo neželjenu sadašnjost – patnju, progone, poniženja, nemoć, neznanje, siromaštvo i dr. – radi dobra u koje vjerujemo da će doći. Strpljen – spašen!
Don Marinko Mlakić
