DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu
DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU
Iz 25, 6-10; Fil 4, 12-14. 19-20; Mt 22, 1-14
„Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu
sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu“
(Mt 22, 2-3).
Slavimo dvadeset i osmu nedjelju kroz crkvenu godinu. Središnja tema misnih čitanja je gozba, odnosno poziv na gozbu. U prvom misnom čitanju, iz proroka Izaije, čuli smo kako će Gospodin nad Vojskama spremit svim narodima na gori ovoj gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena. Na ovoj gori on će raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sve pogane pokrivaše i uništit će smrt zasvagda (Iz 25, 6-7). Gora o kojoj se govori jest gora Sion, gora na kojoj je sagrađen sveti grad, Jeruzalem i u njemu hram, mjesto Božjeg prebivališta. Zastor koji zastire sve narode i pokrivač koji prekriva pogane, jest zastor nepoznavanja istinskog Boga. Prorok najavljuje da će taj zastor raskinuti sam Bog, odnosno da će na gori Sionu Bog očitovati svoje istinsko lice svim narodima na zemlji. To će se dogoditi zajedno s gozbom koju će sam Bog pripraviti za sve narode.
Za stare Izraelce uzimanje jela, blagovanje nikada nije običan ljudski čin. Blagovanje znači susret s drugima, znači otvorenost i gostoljubivost. Nije čudno što su mudraci Staroga zavjeta, kako čitamo u Izrekama i kod mudrog Siraha, donijeli brojne propise o blagovanju, upozoravajući na umjerenost, razboritost te strogo poštivanje zakona gostoljubivosti. Osobitu važnost za Izraelce pa i za druge stare istočne narode imale su svete gozbe po kojima se je nastojalo doći u zajedništvo s božanstvom kojem su se prinosile žrtve. Za Izraelce sveta gozba, osobito povezana sa životinjama žrtvovanim u jeruzalemskom hramu, služile su kao potvrda saveza koji je Bog sklopio sa svojim narodom. Postupno je kod židova sazrijevala svijest kako je uistinu sveta gozba ona koja sjedinjuje sav narod na mjestu koje je Bog odabrao za svoju nazočnost. To je gozba kojom narod sa zahvalnošću slavi spomen na Božja dobročinstva učinjena na njihovu korist. To je gozba kojom se Boga slavi i hvali. Tako je postupno u prvi plan dolazilo duhovno poimanje žrtve, odnosno hvalbena žrtva, a ne materijalno poimanje žrtve u obliku prinošenja žrtvovanih životinja.
Gospodin Isus preuzima ideju gozbe te kroz nju prispodobljuje kraljevstvo nebesko. Veli kako je kraljevstvo nebesko kao kad kralj pripremni svadbu svomu sinu te posla sluge da pozovu uzvanike. Oni se ispričaše, jedni radom na njivi, drugi trgovinom, a treći pograbiše sluge te ih istukoše i pogubiše. Gnjevan kralj ubojice pogubi te posla druge sluge da odu na raskršća te pozovu na svadbu sve koje susretnu. I napuni se svadbena dvorana. Kad kralj uđe pogledati goste opazi jednog bez svadbenog ruha te naredi da ga izbace van.
Isus priča prispodobu glavarima svećeničkim i starješinama narodnim, onima koji su dobro upoznati sa sadržajem staroga Božjega saveza s Izabranim narodom i kojima je bilo jasno značenje pojma svete gozbe. Poslani sluge koji su pozivali na gozbu su proroci i drugi Božji poslanici koje su Židovi sve odreda pogubili. Ipak kralj ne odustaje od svadbe. On šalje sluge da iziđu te da pozovu sve koje susretnu. Svadbena je dvorana sada otvorena svim ljudima. Tu se ispunja Gospodnja riječ po proroku Izaiji kako će Bog sam pripremiti gozbu na gori, da će dignuti zastor i pokrivač koji je prekrivao pogane. U trenutku Isusove smrti na križu, kako čitamo u evanđeljima, raskinuo se je zastor u hramu koji je zaklanjao Svetinju nad svetinjama. Isusova smrt otkriva blisko Božje, upravo očinsko lice prema ljudima, s kojima Bog uspostavlja novi, vječan savez u krvi svoga Sina.
Gozba koju kralj, nebeski Otac, priprema nije bilo kakvo žrtvovano jelo i piće po kojem bi trebalo stupiti u zajedništvo s njime, nego je Tijelo i Krv Sina Božjega. On sam je pashalni Jaganjac koji se žrtvuje za spasenje svijeta te predaje svoje tijelo kao jelo i svoju krv kao piće. Po blagovanju njegova presvetoga Tijela i Krvi stupamo u istinsko životno zajedništvo s Bogom, postajemo dionici života koji je Bogu naravan i vlastit, a nama je darovan. Gospodin Isus reče: Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv ima život vječni, tj. postaje istinski dionik božanskog života koji je u njemu, jer je on život. Naša nedjeljna euharistijska slavlja na kojima sam Gospodin pripravlja gozbu svoga Tijela i Krvi po kojima nas poziva u zajedništvo svoga božanskog života, slika su i predokus eshatološke kraljevske svadbene gozbe u nebu koja nikad ne će završiti, nego će biti vječna radost i sreća. U Božjoj svadbenoj dvorani gledat ćemo Boga licem u lice i to je prema teolozima najdublji izričaj onoga što nazivamo „život vječni“.
No, nešto nas zbunjuje. Naime, zbunjuje nas onaj koji je ušao u svadbenu dvoranu bez svadbenog ruha te je stoga izbačen van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi, kako reče Gospodin (Mt 22, 13). U starini su domaćini gozbe, svadbene ili kakve druge, pripremali za svoje goste kupke i čiste svadbene haljine koje su gosti trebali obući prije ulaska na gozbu. Onaj bez svadbenog ruha iskazao je duboko nepoštovanje prema domaćinu, jer se nije potrudio obući svadbeno ruho koje mu je ponuđeno. Stoga je izbačen van. Mi, kršćani, po krštenju smo obučeni u bijele haljine, u svadbeno ruho koje nas čini prikladnima za božansku svadbenu dvoranu. No, iskustvo nam kaže kako je teško, gotovo nemoguće krsnu haljinu očuvati neokaljanu te u bijeloj haljini pristupiti gozbi. No, Bog je u svojoj ljubavi i tome doskočio, na način da je ustanovio sakrament pomirenja i pokore u kojem se naše zaprljano svadbeno ruho uvijek iznova može izbijeliti te nas učiniti prikladnima za božansku svadbenu gozbu, za onu euharistijsku ovdje na zemlji i za onu vječnu u nebu.
Na dan Gospodnji došli smo u svoje župne Crkve na susret s božanskim Domaćinom koji je za nas, koje toliko ljubi, pripremio najvrsniju i najuzvišeniju gozbu; gozbu svoga Presvetoga Tijela i svoje Predragocjene Krvi. Ako se tkogod osjeća nedostojnim, neka ne brine. Ta nitko nije dostojan, nego nas Bog čini dostojnima svoje gozbe. Onima koji se nedostojnima osjećaju na raspolaganju stoji božansko milosrđe koje Bog želi izliti na nas u sakramentu svete ispovijedi, po rukama svojih svećenika. Rado pođimo u tu kupku božanske ljubavi da nas očisti te učini dostojnima Kristove gozbe.
Don Mladen Parlov
