DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Trideseta nedjelja kroz godinu
TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU
Izl 22, 20-26; 1 Sol 1, 5-10; Mt 22, 34-40
„Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu? A on mu reče:
‘Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom,
i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed’“
(Mt 22, 36-37).
Misna čitanja tridesete nedjelje kroz godinu upućuju nas na ono bitno, najbitnije u kršćanskom životu, upućuju nas na veliku zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ta je zapovijed, ali u dva dijela, bila poznata i u Starom zavjetu. Novost koju donosi Gospodin Isus jest u tome što te dvije zapovijedi stavlja jednu uz drugu te veli kako o tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci (Mt 22, 40). Daljnja novost koju donosi Gospodin Isus jest u tumačenju tko je bližnji. Dok je za njegove suvremenike bližnji bio pripadnih obitelji ili, u najboljem slučaju, pripadnik naroda, Gospodin Isus veli da je bližnji svatko tko se nalazi u potrebi, a nađe se na našem životnom putu. Isus s pravom tumači kako se mnoštvo starozavjetnih propisa sažima u zapovijed ljubavi, jer se to veoma lako zaboravi.
Lako je naglasiti nešto drugo, nešto što u određenom trenutku više odgovara osobnim sklonostima ili interesima, osobito kad je riječ o velikom broju propisa koje valja obdržavati. I to nije opasnost kojoj su bili izloženi samo Gospodinovi suvremenici i sunarodnjaci. Istoj opasnosti smo izloženi i mi suvremeni vjernici kršćani. I mi lako zaboravimo na ono bitno u našem kršćanskom životu pa nam se dogodi da ono manje bitno ili čak nebitno postane veoma važno. Tako, primjerice, postane nam veoma važno u vrijeme korizme nečega se odreći te se time ponosimo čak i hvalimo kao dokazom svoga kršćanskog života. A u biti riječ je o manje bitnom vidu kršćanskog života. Ovakvih je primjera bezbroj u našim životima. Zato je veoma važno uvijek iznova podsjećati na ono najbitnije, najvažnije u kršćanskom životu, a to je Gospodinova zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Mi suvremeni kršćani nemamo toliko problema s drugim dijelom zapovijedi ljubavi koliko s prvim. Naime, i Crkva i društvo toliko govore o solidarnosti da se gotovo spontano razvija osjećaj solidarnosti, a to je drugo ime za ljubav prema bližnjima. Rado i često ćemo sudjelovati u prikupljanju pomoći za potrebite, kako one iz vlastitog naroda tako i za one daleke koji su pogođeni nekom prirodnom katastrofom. U tom pogledu možemo biti ponosni što rado i često sudjelujemo u raznim humanitarnim akcijama. No, opasnost je da tako kršćanstvo svedemo na više ili manje organizirani humanizam, opasnost je da nam se Crkva izjednači s Crvenim križem. Naime, samo davanje materijalne pomoći ugroženima nije ujedno i ispunjenje kršćanske zapovijedi ljubavi prema bližnjima. Netko može dati manje ili više novca, a da se uopće osobno ne osjeća ni pogođen tuđom tragedijom ni osobno povezan s osobama koje trpe. Kršćanska zapovijed ljubavi ide puno dalje od čisto materijalne pomoći. Ona jest pomaganje, ali je prije svega suosjećanje, proživljavanje onoga što unesrećeni proživljavaju i trpe. I tu nastaje problem. Takvu vrst ljubavi nije moguće doživjeti ni živjeti na čisto ljudskoj razini. Ona pretpostavlja još dublju, još sveobuhvatniju ljubav, onu prema Gospodinu Bogu. Srce koje ljubi Boga, svoga Stvoritelja, želi ljubiti i stvarno ljubi sve što je Bog stvorio, a posebno čovjeka, posebno čovjeka patnika. Eto zašto je silno važno uvijek iznova podsjećati na prvu zapovijed: zapovijed ljubavi prema Gospodinu Bogu.
Gospodin Isus veli da je prva zapovijed: Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim (Mt 22, 37). To je okosnica, stožina ljudskog života. To je potporanj na kojemu stoji i na kojemu se gradi vjernički život. Ljubiti Boga je prva i najveća zadaća i poziv svih kršćana, svih vjernika i svih ljudi. No, kako se Boga ljubi, kako se živi ljubav prema Bogu? Ljubiti Boga svim srcem, svom dušom i svim umom znači potpuno ljudsku otvorenost i raspoloživost u vršenju onoga što Bog od nas traži i očekuje. U konačnici to je vršenje njegovih Deset zapovijedi, a koje se opet sažimlju u zapovijed ljubavi. Ljubav prema Bogu se izražava željom da se s Bogom bude povezani molitvom, slušanjem njegove riječi, slavljenjem svetih tajni te osobito ljubavlju prema potrebitima. No ta se ljubav rađa iz duboke povezanosti s Bogom, rađa se iz ljubavi prema Bogu. Jesmo li mi slabi i grješni ljudi sposobni za takvu ljubav, za ljubav koja se uspinje na nebo, a istodobno grli zemlju? Nažalost, nismo. Je li to znači da uopće nismo u stanju izvršiti Gospodinovu zapovijed ljubavi? Ne, jer Bog ne može zapovijedati ni tražiti od nas nešto što ne možemo učiniti. Kako dakle možemo izvršiti zapovijed ljubavi? Gospodin Isus je praktično pokazao kako se žive te dvije zapovijedi ljubavi. Njegov život je bio živi dokaz istinske ljubavi prema Bogu, a istodobno je vlastitu ljubav prema ljudima živio do okrutne smrti na križu. No, on ne samo da nam je pokazao, nego nam je i omogućio da možemo živjeti zapovijed ljubavi. Ponajprije, on nas je prvi ljubio, a ništa ne izaziva ljubav kao sama ljubav. Isus, pravi Bog i pravi čovjek, prvi nas je ljubio i sebe predao za nas; umro je iz ljubavi prema nama. Ljubeći njega, mi ljubimo Boga te tako ispunjamo zapovijed ljubavi prema Bogu. I to uzvraćanje ljubavi opet je njegovo djelo u nama. Naime, u naša je srca izlio svoju ljubav, po Duhu Svetomu koji nam je darovan. Dakle, Bog traži ljubav, a kako bismo mu ljubavlju mogli uzvratiti u naša srca izlijeva Duha svoje ljubavi, Duha Svetoga koji nam pomaže ljubiti Boga iznad svega, a bližnje kao sebe same. Eto najdublje tajne i najveće jednostavnosti kršćanskog života. Ljubiti Boga znači posjedovati ga. I da Kristovi sljedbenici ne bi otišli u krivi spiritualizam, u kojem bi bila jedino važna kriva ili pogrješno shvaćena ljubav prema Bogu, Krist upozorava da se njega, tj. Boga ne može ispravno ljubiti ako se istodobno ne ljubi i bližnji, onaj u kome se on na otajstven način krije. Zato njegova riječ kako je sve što učinimo onim malenima, najmanjima njemu učinjeno. Molimo Gospodina za milost da u današnjem nedjeljnom susretu s euharistijskim Isusom dopustimo Božjoj ljubavi da nas dotakne kako bismo postali prijenosnici i širitelji te ljubavi koja spašava čovjeka i sav svijet.
Don Mladen Parlov
