H. Hitrec: Milanović među Croatan Indijancima
Vrijeme se stabiliziralo, ali su vremena i dalje teška, sve teža.
Milanović među Croatan Indijancima
Premijer i svita uputili se bili u Sjedinjene Države, gdje su otkrili Hrvate za koje nisu znali da postoje. Između ostalih, susreli su se i s Croatan Indijancima koji žive oko rijeke Potomac, odnosno s njihovim potomcima. Razgovor je tekao ovako:
– Vi Hrvati ili Indijanci? – pitao je Milanović.
– Mi Hrvati Indijanci – rekao je njihov poglavica.
– A kada se vi biti doseliti, poslije četrdeset pete ili prije?
– Nešto prije, u šesnaestom stoljeću. Mi porijeklom iz Dubrovačke republike.
– Ali preko čega ste tu došli kad nije bilo Pelješkog mosta?
– Preko velikog mora. Lađa se razbila, a mi ostali… Evo, kušajte ovo za dobrodošlicu.
– Hvala, ukusno je. Izgleda kao pita. Kako vi to zovete ?
– Pita.
– Tko pita? Ma ja vas pitam…aha, i vi kažete za pitu pita.
Zanimljivo. Idem ja sada – veli premijer – vidjeli ste me prvi i zadnji put. Moram u sicilijsku dolinu.
– Mislite na silicijsku.
– Ma baš me briga kako se zove. Sicilijska, silicijska, silikonska, glavno da je to centar pameti.
– Da. A naš vrač kaže da Vaša Vlada biti centar gluposti.
(Razgovor se prekida, intervenira osiguranje.)
Neizliječivi jugoslaven Dejan Jović
Idemo na lakše teme. Josipovićev glavni analitičar Dejan Jović objavio komentar na škotski referendum, sav razdragan što nije uspio. A nije uspio, veli, jer se odigrao u demokratskoj atmosferi za razliku od hrvatskog na kojemu se ljudi nisu mogli slobodno opredjeljivati, to jest – pobornici ostanka u Jugoslaviji nisu mogli doći do riječi. Nisu mogli jer je vladalo nasilje i agresivnost, ne samo u hrvatskom slučaju nego u svima na području bivše voljene mu Jugoslavije (minus Crna Gora).
Glede Hrvatske, Josipovićev DJ je u pravu. Tuđmanovi bojovnici stajali su oko referendumskih kutija s kalašnjikovima, a hadezeovi agenti pregledavali svaki listić prije no što je bio ubačen – ako na njemu nije bilo zaokruženo ZA, odvodili su ga iza kuće i strijeljali. Ja to znam jer sam bio zadužen za promidžbu referenduma na državnoj takoreći razini, premda nije bila ni potrebna, pa mi je opisana situacija poznata.
No, pustimo viceve. Nema te idiotske konstrukcije koju ne će potegnuti “ugledni Srbin” Dejan Jović da bi prolio još koju suzu za neprežaljenom velikosrpskom Jugoslavijom i nema tih bajrušijevskih novinara koji mu ne će dati prostora u obliku “prenošenja” njegove petokolonaške analize, bez jasnoga stajališta ili zaključka da se radi o ordinarnoj četničkoj svinjariji od koje se oštro ograđuju i traže pakrački dekret – no ovaj su put baš ti i takvi novinari pridonijeli da se Jovićeva politička misao probije u širu javnost, namjerno ili ne.
Nije bilo mogućnosti izražavanja za one koji su bili za Jugoslaviju, piše profesor na Fakultetu političkih znanosti i Josipovićev alter ego, D. Jović. Ma bilo je, naravno – oni koji nisu bili ZA nisu trebali zaokružiti ZA, pa su neki to i učinili a bilo je takvih koliko ono? Šest posto? Je li D. Jović bio među njima, ne znam, ne znam ni gdje je tada bio, ali da je bio, zaokružio bi za Jugoslaviju. Pa što? Zrnce prljave prašine u najznačajnijem referendumu u novijoj hrvatskoj povijesti, u plebisticu koji je Savu okrenuo uzvodno.
Doista posve nevažno zrnce. Ali je taj i takav tip bivao godinama na mjestu Josipovićeva savjetnika i zajedno s njim pokušavao pronaći način da se vrati što je bilo, čineći to javno, otvoreno i pakosno, što je u najmanju ruku štetno i opasno a strancima (osim Englezima) i nevjerojatno. Ni u jednom trenutku takva već podugog zaplotnjačkog djelovanja svoga savjetnika, Josipović nije pokazao ni najmanju namjeru da ga smijeni ili se od njegovih jugoslavenskih snova ogradi, štoviše.
Jer su se dvije srodne duše našle i dogovorile da što jedan piše drugi misli. Tu veličanstvenu Jugoslaviju za kojom opet teže, razbio je – po Joviću – “separatizam i ideje o tisućljetnom snu”. Isto misli i Rašeta koji bi se rado vratio u Zagreb, ali je toliko oprezan da o novim Jugoslavijama ne razmišlja glasno, te bi bio bolji savjetnik od D. Jovića. Osjećam neodoljivu potrebu da kažem: dajte Rašeti hrvatsko državljanstvo pa ma kakav zlikovac bio, neka za kaznu nakon dostojne kazne umre u slobodnoj Hrvatskoj, a uzmite ga Dejanu Joviću.
Kako ostvariti “liberalna”nastojanja da se Hrvatsku ipak nekako uvuče u novu, treću Jugoslaviju? Dvojcu s Pantovčaka je prilično jasno da smo mi još živi i da izravnim nasiljem ništa ne mogu postići jer će izgubiti. Ali imaju ideju koja je starija od tisućljeća, a ta je kako se jednu zemlju može razmrviti iznutra, a narod baciti u bespomoćni očaj. Prvi potez u toj radionici jest destrukcija hrvatskoga teritorija i zamjena županija regijama koje će, ako Bog dade – misle oni – jednoga dana organizirati referendume za odcjepljenje od te Hrvatske nastale na zabludama tisućljetnoga sna. To je pravi cilj ustavnih promjena dvojca JJ.
Drugi potez oko očaja i malodušnosti hrvatskoga naroda već je odavno povučen, razaranjem gospodarstva – koji je posao prepušten jugoslavenski orijentiranom SDP-u i HNS-u, razaranjem hrvatske poduzetnosti, volje i pameti, udarima na hrvatske institucije, na obrazovanje i ponajviše na kulturu, te posebno na hrvatski jezik.
Predsjednički izbori bit će najbolji lakmus i odgovor na pitanje je li onima koji su na referendumu 1991. (94 posto) dali do znanja da su za samostalnu hrvatsku državu, sada posve jasno da imamo posla s jugoslavenskim gmazovima koji rade o glavi Hrvatskoj. Ili im nije jasno pa u zabuni gledaju dnevnike HRT-a i ne mogu se opredijeliti, kao ovce koje hipnotizirano stoje i bleje dok se približava vuk. U svemu, ovi predsjednički izbori vrlo vjerojatno odlučuju o sudbini hrvatske države. Glas za Josipovića glas je za destrukciju Hrvatske i novi krvavi san o jugoslavenskoj sintezi.
Činjenica da se Josipović nakon pet godina Jovićeva beogradskolondonskog mešetarenja preko volje odrekao svoga glavnog analitičara, ne znači ništa. Ostali njegovi savjetnici procijenili su da mu je bolje žrtvovati u ovom trenutku laufera jer su se pobojali i za svoje pozicije, te ih je šahist poslušao, ali i javno zahvalio prijanu Joviću na svemu što je učinio (!), rugajući se tako hrvatskom narodu, a usput i muslimanima-bošnjacima čije je mrtve u Srebrenici i drugdje Jović relativizirao upravo na karadžićevski način. A Karadžić je u svoju obranu na sudu upravo u vrijeme dok je javnost saznala za političku misao Jovićevu – hrvatsku vlast iz devedesetih proglasio sljedbenicima Hitlera, a sebe dobročiniteljem.
I što sada? Ma još ćemo se do predsjedničkih izbora nagledati žrtvovanja pješaka i topova, sve u slavu žuđene drugostupanjske pobjede tanke crvene, jugoslavenske linije, još će Josipović ići ne samo u Mariju Bistricu nego i u Međugorje, a možda i sjedne za glasovir na Thompsonovu koncertu, još će govoriti neistine kao onu da je Jović bio ili trebao biti savjetnik Kolinde Grabar Kitarović.
A što je s Jovićem, to jest Dejanom? Hoće li se posvetiti isključivo profesuri na Fakultetu političkih znanosti, hoće li ondje i nadalje trovati hrvatske studente, hrvatsku djecu, svojom Političkom misli dostojnom Stojadinovića i Micića u paketu? I hoćemo li mi, na kraju krajeva smoći snage da napokon načinimo reda i na sveučilištima koja obiluju raznim jovićima? Jer koliko bi dugo na nekoj katedri u Sjedinjenim Državama ostao profesor koji iz dna duše mrzi te sjedinjene države i puše u isti rog s njihovim neprijateljima? I bi li američki predsjednik uzeo za savjetnika nekoga od vođa “kalifata”?
Bio je utorak
Sjećam se da je bio utorak jer sam ga pribilježio. U Dnevniku HTV-a koji je slabo gledan premda ne znam zašto, napokon je ostvaren Radmanov i Alfierov (nije vodio) san o Josipovićevom Dnevniku. U prvom prilogu posvećenom unutarnjim vijestima, vidimo nalickanog, friziranog Josipovića u skupom odijelu kako pjevucka o siromašnoj djeci u Hrvatskoj, čitajući nečiji tekst. Još je samo falila klavirska pratnja. Te djeca nemaju za hranu, za knjige, za igračke, roditelji nemaju za vrtić, kuće prokišnjavaju, djeca nemaju svoju krevet a nekmoli svoju sobu.
Rezultati su to istraživanja UNICEF-a, kako je poslije rečeno, a čitani su u Uredu predsjednika kako bi se našli u Dnevniku, to jest kako bi se Josipović našao u Dnevniku. Oni koji nisu znali da postoji neko njegovo socijalno vijeće, sada su saznali, a koji su znali prisjetili su se da tako nešto postoji, ali zašto postoji ne znaju ni jedni ni drugi, i je li koje siromašno dijete u ovih pet godina imalo što od njegova postojanja.
No, tematska predsjednička kandidatura nastavlja se novim otkrićima, ovaj put o siromaštvu, prije toga o Bologni, a bit će još. Nego, o popunjavanju Dnevnika Josipovićem u rečeni utorak: eto njega na otvaranja rugla od zgrade Muzičke akademije (koja je valjda iznutra ipak funkcionalna i više je nego lijepo da su mladi glazbenici napokon na istom mjestu). To pojavljivanje naravno ima smisla jer predsjednik nije samo ljubitelj jugoslavenstva nego i glazbenik, te bi se (da je jedini) taj prilog moglo prožvakati.
Dnevnik HTV-a uspijeva, međutim, prikazati Josipovića i kada ga nema, to jest dočarati njegovu očekivanu prezentnost – iste je večeri, naime, otvorena izložba velikoga katalonskog slikara u Umjetničkom paviljonu ali u tako kasnom terminu da prilog nije mogao stići u Dnevnik, no zato je rečeno da će Josipović biti nazočan, samo što nije. (Savjet: u takvim situacijama treba pustiti arhivske snimke s neke izložbe na kojoj je J. bio, da gledatelji ne ostanu uskraćeni za vizualni doživljaj.)
Bozanić i sotona
Analizu Bozanićeva šibenskoga govora navlastita je klatež naručila od vatikanologa enciklopedijskoga formata, Inoslava B. koji stoluje u Rimu. Katoličku crkvu ljubi iznad svega, a mrzi samo njezin provincijski, nacionalistički ogranak nazvan Crkvom u Hrvata. Orjunaški borbeno Bešker secira kardinalove riječi, zgrožen i gotovo privatno vrlo uzbuđen dijagnozom stanja u Hrvatskoj u kojoj “vjernički narod s nevjericom gleda kako se olako pogubnim metodama demonov zadah širi različitim strukturama.”
IB-u treba priznati da je izbjegao navadi sebi duhovno sličnih kolumnista da napadaju i komentiraju ono što čitatelj nije mogao (barem u cijelosti) pročitati, pa korektno citira Bozanića i na to troši pola svoga prostora. U nastavku je podosta slabiji jer piše što sam misli ili što mu je naručeno da misli. A misli da je zagrebački nadbiskup trebao imenom i prezimenom navesti na koga to misli kada govori o sotonskom zadahu, o iscrpljivanju hrvatskoga čovjeka, o serviranju ideoloških obroka po medijima.
Kao da svega toga nema u golemim količinama, kao da sva imena i prezimena nisu poznata iscrpljenim Hrvatima, kao da je, znači, Bozanić izmislio pojave, a da ih izmišlja dokaz je što (u govoru) nema nositelja. Naravno da se od kardinala ne očekuje telefonski imenik hrvatskih političkih i medijskih sotonista, no ako je potrebno, svaki će upućeni Hrvat iz rukava izvući dvadesetak ključnih a vrlo upućeni pedesetak do stotinu perjanica koje šire sotonski zadah etičkih nakaradnosti i protuhrvatstva, a o potonjemu i jest prvenstveno riječ.
Nad Hrvatima se vrši političko i medijsko nasilje, nema sumnje, i o tome sam izrijekom mnogo puta pisao (jedan od mnogih) rabeći i riječ agresija. Isto govori i Bozanić, s tim da ima veću težinu već i zbog dužnosti koju obavlja, budući da ja u crkvenim strukturama nisam dogurao dalje od ministranta – govori o nasilju nad životom, radom, školskom djecom, nad hrvatskom povijesti, nad demokracijom, govori o natjecanju struktura različitih predznaka u osiromašenju, materijalnom i duhovnom, hrvatskoga nacionalnog bića.
Dokle ćemo to podnositi, pita se Bozanić kao i hrvatski narod u cjelini, a Bešker mu imputira proudbaškom izmišljotinom da na nasilje namjerava odgovoriti nasiljem i to ni manje ni više nego u ustaškom stilu (na ljutu ranu ljutu travu). S tom dionicom analize IB ulazi bez ikakve ograde u područje staljinističkih napada na Katoličku crkvu, onih koji su rezultirali ubojstvima 666 hrvatskih svećenika i mnoštvom zatočenih u komunističkim kazamatima, uključujući zagrebačkoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca.
Na takvu IB-ovu analizu odmahnuo bih rukom, no ima tu još podmetanja koja se ne mogu prešutjeti. Bozanićev govor je, začinje IB, odjeknuo i u “njegovoj i Porfirijevoj metropoli hrvatskoj”, čime daje do znanja da u Zagrebu stoluju dva metropolita valjda s ravnomjerno raspoređenim vjernicima, što neodoljivo podsjeća na Pupovčevo cmizdrenje o izgubljenoj konstitutivnosti, pa IB barem na taj način liže njegove rane – hajdmo, veli on u podtekstu, izjednačiti Bozanića i Porfirija na hrvatski ili srpski način u zemlji Hrvatskoj i pomoći da se izmišljena vjerska ravnomjernost podigne na političku, nacionalnu, to jest ustavnu razinu.
I na kraju, IB spominje stanovitoga Jerolima. Tko je taj Jerolim? Hrvati znaju za sv. Jeronima iz Stridona u Dalmaciji na prijelazu četvrtoga u peto stoljeće, a znaju i za drugoga Jeronima iz Boke, no o njemu nije riječ nego o starom Jeronimu koji je preveo Sveto pismo na latinski, a pretpostavljalo se nekad da je i autor glagoljice. Pa otkuda Beškeru Jerolim?
Malo sam razbijao glavu, a onda uzeo uvijek pouzdanog Klaića iz hrvatske ili srpske 1972. koji doista navodi Jerolima, ali upućuje na Jeronima. Riječ prije rečene u Klaiću je jeroglif, a upućuje na hijeroglif, kao što ima Jermenija, a odmah objašnjava da je isto što i Armenija. Znači, IB se drži srpskog oblika (ili što već) za Jeronima pa ga piše Jerolim.
I (posve na kraju) IB prigovara što Bozanić naziva Nikolu Tavelića (Tavilića) prvim hrvatskim kanoniziranim svecem, a zaboravlja na “Jerolima”. Jeronim nije hrvatski svetac, nego svetac iz krajeva koji će tek potom postati hrvatski, te mu povijesno gledano ne bi bilo korektno davati hrvatsko ime, premda su Hrvati vrlo ponosni što je autor Vulgate rođen u ondašnjoj Dalmaciji.
S tim u svezi IB izgovara najstupidnije svoje rečenice koje glase: “Ako je povijest Hrvatske počela dolaskom Hrvata – razdajmo sve ono kamenje iz arheoloških muzeja… Ali ako Hrvati nisu zatrli živalj koji im je u Hrvatskoj prethodio, ako su i ti prethodnici konstituirali amalgam koji se naziva hrvatskim narodom…” Te rečenice sugeriraju valjda povijesnu genocidnost hrvatskoga naroda, a amalgam ima zadah Marksova naučavanja o Hrvatima kao otpacima naroda.
Pa da i jesu Hrvati uzeli pod svoje one koje su zatekli u novoj postojbini (s kojom nikako ne započinje povijest Hrvatske jer je ona u drugim dijelovima Euroazije postojala mnogo prije), nikako nisu mogli obuhvatiti i Jeronima iz Stridona, budući da odavno više nije bio živ. A da ga Hrvati slave i poštuju, dovoljno je Beškeru da – kad je već u Rimu – prošeće pokraj Zavoda sv. Jeronima, ali sumnjam da će ga pronaći ako se bude raspitivao za Jerolima.
Nego, posve posve na kraju vraćam se bitnom. Nije Beškerove nalogodovce uzbudilo ništa od rečenoga, jer je sve već rečeno (kao što je rečeno). Uzbudila ih je i duboko uznemirala jedna jedina riječ – struktura. Sjećaju se naime, nostalgično, da je Bozanićeva sintagma o “grijehu struktura” značajno pridonijela njihovu izbornom uspjehu početkom stoljeća. Zato im je jasno da će aktualna šibenska molitva zagrebačkog nadbiskupa značajno pridonijeti njihovu neuspjehu na predsjedničkim i parlamentarnim izborima. A lijepo je i pravedno da se Bozanić iskupio za nehotični svoj grijeh svršetkom devedesetih. Tada je još bio mlad i nije mu bilo lako procijeniti težinu riječi zagrebačkog nadbiskupa… Vidite li, poštovani čitatelji, u kojoj sam mjeri obdaren kršćanskim milosrđem?
Zlatko Bourek
Bez njega bi ovaj sivi i dosadni svijet bio još sivlji i dosadniji. Ja toga umjetnika jednostavno volim, njegove slike u kojima je nadrealno tako slavonski realno, njegove lutke s hipertrofiranim dijelovima tijela, njegove scenografske posle i njegov duh. Izložba slika Zlatka Boureka u Modernoj galeriji jest značajan hrvatski kulturni događaj, a otkriće je samo za one koji otkrivaju Ameriku stotinama godina nakon Kolumba.
Sir Oliver
Moj ljubimac Oliver Frljić koji je u stvari Dejan Jović u pozorišnom smislu, dobio je nagradu u Srbiji za komad o obitelji Zec. Tako se vratio u Srbiju da izazove simpatije nakon što je iz te zemlje najuren kada je postavio “dramu” u kojoj vrijeđa Srbijance i njihovu zastavu. Sve su mu oprostili jer je sada pokajnički došao s protuhrvatskim komadom, pa ga dabome i nagradili. Još se od njega očekuje da i službeno preimenuje Hrvatsko narodno kazalište pl. Ivana Zajca u Narodno pozorište Ivana pl. Zeca.
Da podsjetim: više od četiri stotine hrvatske djece ubijeno je u srpskoj agresiji na Hrvatsku. Dramskih autora ponešto i imamo, pa kako to da baš nitko od njih nije napisao dramu o pobijenoj djeci u Vukovaru, Brodu i drugdje? Pa tako to – znaju da im nitko ne će postaviti komad jer bi, kako navodno trijezno razmišlja ministrica, nepotrebno oživjeli prijepore.
Još o Croatanima
Vraćam se na uvodnu temu o Croatan Indijancima, bez Milanovića. Dobio sam, naime, poštom vrlo preglednu i ozbiljnu knjigu Božidara Ručevića o Croatanima, te mu se ovim putem zahvaljujem. Ti su hrvato-indijanci, piše autor, bilježeni od druge polovice 17. stoljeća kao Croatan Indijanci, a tek 1913. službeno mijenjaju ime u “Cherokee Indians of Robeson Country”, a 1959. u” Lumbee”.
Prema Johnu Reedu Swantonu, američkom antropologu i lingvistu, potomci Hatteras Indijanaca, prethodnih Algonquian i Roanoke, pomiješali su se djelomice s bijelcima među kojima su prvi bili Hrvati (Croati) te je tako nastalo pleme Croatan.
Croatani su jedini Indijanci u Americi koji su uzgajali vinovu lozu od stoljeća šesnaestog.
I na kraju samo nekoliko croatan-indijanskih riječi: za barbara kažu – barbar, za lane vele lane, za dar – dare, nause znači naše, powhatan – pohvatan, riba-kon – ribarenje, wissakae – visok, yonoke – junak. A kako kažu za vrijeme? Sat. I da se vratimo na Cherokee – dolazi od riječi široki.
