Majka Terezija: Osjećam da je danas najveći rušitelj mira pobačaj
Govor Majke Terezije na National Prayer Breakfastu
National Prayer Breakfast je godišnji događaj koji se održava u Washingtonu svakog prvog četvrtka u veljači u organizaciji američkog kongresa. Na njemu sudjeluju vodeći ljudi iz društvenog, političkog i poslovnog svijeta. Uz redoviti govor američkog predsjednika svake godine se poziva i jednog gostujućeg govornika. Majka Terezije je bila pozvana kao govornik i održala govor 3. veljače 1994.
Isus je došao na svijet noseći radosnu vijest o tome kako nas Bog ljubi i želi da i mi ljubimo jedni druge kao što On ljubi svakog od nas. I da nam pomogne u tome, Isus je rekao: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! … Ako pružite čašu vode, pružili ste je Meni, ako primite malo dijete u Moje ime, Mene ste primili.“ Gdje takva ljubav započinje – u obitelji. A kako započinje – zajedničkom molitvom. Obitelj koja moli zajedno, ostaje zajedno Ako ostaje zajedno, mi učimo ljubiti jedni druge kao što nas Bog ljubi. Učite djecu moliti, molite zajedno s njima i uživat ćete u radosti, miru i zajedništvu Kristovu.
I Bog je ljubio svijet toliko da je dao Svoga Sina – to je davanje. Bog je dao svoga Sina Djevici Mariji, i što je ona učinila? Čim je Isus došao u Marijin život, ona je otišla prenijeti tu radosnu vijest. I čim je došla u kuću svoje rođakinje Elizabete, Pismo nam govori da je nerođeno dijete – dijete u utrobi Elizabete – zaigralo od radosti. Dok je još bio u utrobi Marije – Isus je donio mir Ivanu Krstitelju koji je skočio od radosti u Elizabetinoj utrobi.
Kad je umirao na križu, Isus je rekao: “Žedan sam.” Isus žeđa za našom ljubavi, i to je žeđ svakoga od nas, siromašnog i bogatog podjednako. Svi smo gladni ljubavi, željni da nam drugi ne nanose zlo nego čine dobro. Smisao je istinske ljubavi dati sebe do boli.
Bila sam iznenađena kada sam na Zapadu vidjela toliko mladića i djevojaka koji su se odali drogama. I pokušala sam saznati zašto. Zašto je to tako, kada oni na Zapadu imaju toliko više od onih na Istoku? A odgovor je bio: “Zato što ne postoji nitko u obitelji tko bi ih prigrlio.” Naša djeca ovise o nama u svemu – njihovo zdravlje, njihova ishrana, njihova sigurnost, njihova spoznaja i ljubav prema Bogu. U svemu tome, oni gledaju na nas s povjerenjem, nadom i očekivanjem. No, često su otac i majka toliko zauzeti da nemaju vremena za svoju djecu, ili možda nisu ni u braku ili su odustali od svojeg braka. Dakle, njihova djeca idu na ulice i traže ljubav u drogama i drugim stvarima. Govorimo o ljubavi djeteta kao mjestu gdje ljubav i mir moraju započeti. A ove stvari uništavajutaj mir.
Ali osjećam da je danas najveći rušitelj mira pobačaj, jer je to rat protiv djeteta, izravno ubojstvo nevinog djeteta, ubojstvo od strane same majke. I ako prihvatimo da majka može ubiti čak i vlastito dijete, kako možemo reći drugim ljudima da ne smiju ubijati jedni druge?
Kako uvjeriti ženu da ne pobaci? Kao i uvijek, moramo uvjeravati s ljubavlju i podsjetiti se kako ljubav znači biti voljan davati se do boli. Isus je dao i svoj život iz ljubavi prema nama. Dakle, majci koja razmišlja o pobačaju, treba pomoći zavoljeti, to jest, da se u ljubavi koja ljubi do boli, odrekne svojih planova, svog slobodnog vremena, da poštuje život svog djeteta. Otac tog djeteta, tko god on bio, mora se također odreći svega i ljubiti do boli.
Odlučujući se za pobačaj, majke se ne uče ljubiti, nego čak ubijaju vlastito dijete kako bi riješili svoje probleme. I pobačajem se očevima pokazuje da ne moraju preuzeti odgovornost za dijete koje su donijeli na svijet. Taj muškarac će vjerojatno izložiti druge žene istoj nevolji. Dakle, pobačaj samo dovodi do više pobačaja. Svaka zemlja koja prihvaća pobačaj ne poučava svoje stanovnike voljeti, nego korištenju bilo kojeg nasilja kako bi dobili ono što žele. To je razlog zašto je najveći razarač ljubavi i mira pobačaj.
Mnogi ljudi su vrlo, vrlo zabrinuti za djecu u Indiji, za djecu Afrike gdje ih dosta umire od gladi, i tako dalje. Mnogi ljudi su također zabrinuti zbog sve većeg nasilja u ovoj velikoj zemlji (Sjedinjenim Američkim Državama). Takva je zabrinutost na pohvalu. No, često ti isti ljudi ne razmišljaju o milijunima koji su ubijeni namjernom odlukom svojih majki. I to je ono što je najveći razarač mira danas – pobačaj koji osljepljuje ljude.
I stoga apeliram u Indiji i drugdje u svijetu – „Posvetimo se našoj djeci!“ Dijete je Božji dar obitelji. Svako dijete je posebno stvoreno na sliku i priliku Božju za velike stvari – voljeti i biti voljeno. U ovoj godini obitelji moramo staviti dijete natrag u središte naše pažnje i brige. To je jedini način da naš svijet opstane, jer su naša djeca jedina nada za budućnost. Kad Bog k sebi pozove starije ljude, jedino djeca mogu zauzeti njihova mjesta.
Što nam Bog govori? On kaže: “Čak ako bi i majka mogla zaboraviti svoje dijete, tebe Ja zaboravit neću. U dlanove sam te svoje urezao.” Mi smo urezani u dlan Njegove ruke; nerođeno dijete je urezano u Božje ruke od začeća, a Bog nas je pozvao da ljubimo i budemo ljubljeni, ne samo sada, u ovom životu, nego zauvijek. Bog nas nikada ne može zaboraviti.
Sjećam kada se teško razboljelo jedno dijete koje smo dali na posvajanje. Ponudila sam roditeljima da nam vrate to dijete. No otac obitelji mi je rekao: „Majko Terezijo najprije uzmite moj život, a onda uzmite dijete.“
Reći ću vam nešto lijepo. Posvojenje je naš način borbe protiv pobačaja – pomažemo majke i omogućavamo im dati njihovo dijete na posvajanje. Tako je spašeno na tisuće života. Poslali smo obavijest u klinike, bolnice i policijske postaje: “Molim vas, nemojte uništiti dijete; mi ćemo uzeti dijete.” Stoga uvijek imamo nekog tko će reći majkama: “Dođite, mi ćemo se pobrinuti za vas, pronaći ćemo dom za vaše dijete.” Imamo veliki interes parova koji ne mogu imati dijete – ali nikada ne dajemo dijete paru koji je sam sebe onemogućio za to. Isus je rekao: “Svatko tko primi dijete u moje ime, prima mene.” Po usvajanju djeteta, ovi parovi primaju Isusa, ali par koji pobaci svoje dijete, odbija primiti Isusa.
Molimo vas nemojte ubijati djecu. Ja želim djecu! Molim vas dajte mi djecu! Ja sam spremna prihvatiti bilo koje dijete koje treba biti pobačeno i dati ga bračnom paru koji će voljeti dijete i biti voljeno od strane djeteta. U našem dječjem domu u Kalkuti spasili smo preko 3000 djece od pobačaja. Ta su djeca donijela takvu ljubav i radost svojim posvojiteljima i odrasla su u prekrasne ljude.
Znam da parovi moraju planirati svoju obitelj, ali za to postoji prirodno planiranje obitelji. Kontracepcija nije način. Ona uništava život, kroz kontracepciju muževi i žene štete sebi. Postaju orijentirani na sebe same i tako uništavaju izvor ljubavi koji imaju u sebi. U ljubavi, muž i žena moraju skrenuti pozornost na onog drugog kao što se to događa pri prirodnom planiranju obitelji, a ne na sebe, kao što se događa u kontracepciji. Nakon što je živa ljubav uništena kontracepcijom, pobačaju su otvorena vrata.
Isto tako znam da postoje veliki problemi u svijetu – da se mnogi bračni drugovi ne vole dovoljno da prakticiraju prirodno planiranje obitelji. Mi ne možemo riješiti sve probleme u svijetu, ali ne moramo ni potencirati najveće zlo, a to je uništavanje ljubavi. I to je ono što se događa kada ljudima kažemo da prakticiraju kontracepciju i pobačaj.
Kada pokupim osobu s ulice, gladnu, dadem joj tanjur riže, komad kruha. No, osoba koja je odbačena, koja se osjeća neželjeno, nevoljeno, prestrašeno, osoba koja je izbačena iz društva – takvo je duhovno siromaštvo mnogo teže prevladati. I pobačaj, koji često prati kontracepciju, čini ljude duhovno siromašnima, a to je najgore siromaštvo i najteže za prevladati.
Doživjela sam izvanredno iskustvo ljubavi prema bližnjemu s hinduističkom obitelji. Jedan gospodin je došao u našu kuću i rekao: “Majko Terezijo, ima jedna obitelj koja nije jela jako dugo. Učinite nešto.” Uzela sam nešto riže i otišla odmah tamo. Vidjela sam djecu – na očima im se vidjela glad. Ne znam jeste li ikada vidjeli gladne ljudi. Ja ih viđam vrlo često. Majka te obitelji je uzela rižu i odjurila van. Kad se vratila, upitala sam je: “Gdje ste otišli? Što ste učinili”, a ona mi je dala vrlo jednostavan odgovor: “Oni su također gladni.“ Najviše me dojmilo što je znala tko su oni. Bila je to muslimanska obitelj. Nisam nosila više riže te večeri, jer sam željela da, hindusi i muslimani, uživaju radost dijeljenja. I ta su djeca zračila radošću, dijeleći je sa svojom majkom jer je imala ljubav dati se do boli. A takva ljubav raste – kod kuće u obitelji. Moramo se sjetiti da ljubav niče u našim domovima i da budućnost čovječanstva prolazi kroz obitelj.
Dakle, kao što primjer ove obitelji pokazuje, Bog nas neće nikada zaboraviti i postoji nešto što vi i ja uvijek možemo učiniti. Možemo zadržati radost ljubavi prema Isusu u našim srcima, i dijeliti tu radost sa svima s kojima dolazimo u kontakt. Odlučimo se za jedan cilj – da ni jedno dijete neće biti neželjeno, nevoljeno, zapušteno ili ubijeno. I darujmo sebe u boli i patnji – sa smiješkom.
S ovog mjesta, poruka skrbi za najslabijeg od najslabijih – nerođeno dijete – treba odjeknuti cijelim svijet. Ako postanete svjetlo pravde i mira u svijetu, onda ćete biti autentični spram onoga za što su se oci ove zemlje zalagali. Bog vas blagoslovio!
Transkript cjelovitog govora: http://issuu.com/upotrazizazborom/docs/govor_majke_terezije/1
Snimka cjelovitog govora: http://www.c-spanvideo.org/program/Breakfast (govor Majke Terezije počinje od 48 minute)
Preveo: Filip Đekić
Izvor: glasbrotnja.net
