Mogu li nas Nijemci spasiti?
HRVATSKA NA IZDISAJU: Udbaški karcinom metastazirao po cijelom tijelu
Da ne bi bilo zabune, ova, poput karcinoma zloćudna, struktura ima sposobnost zahvaćanja i širenja po čitavom političkom korpusu, tako da u Hrvatskoj ne postoji niti jedna stranka u kojoj se ova bolest ne razvija
Hoće li suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, koje je danas započelo u Münchenu, ujedno biti i početak raskrinkavanja zločinačkog jugoslavensko-komunističkog sustava i službi kojima su njih dvojica vjerno služila, pitanje je na koje mnogi od nas očekuju odgovor.
Unatoč silnim otporima, opstrukcijama i različitim bizantinskim političkim manevrima koje je uložila aktualna socijaldemokratska vlast, Perkovića i Mustača nisu mogli spasiti od izručenja najsnažnijoj članici Europske unije – Njemačkoj.
Takvo ponašanje ne može se racionalno objasniti – znajući da su upravo Josipović, Milanović, gđa Pusić i ostala družina članstvo u Europskoj uniji propovijedali zbunjenom narodu kao svojevrsnu religiju – jedino ukoliko takvo ponašanje u sebi ne krije i strah od urušavanja vlastite političke i ideološke paradigme.
Tog sparnog ljeta prošle godine odvijala se prava politička drama na unutarnjem i vanjskom planu koju su inscenirali vladajući svjesno opstruirajući izvršenje europskog uhidbenog naloga po kojemu su bespogovorno bili dužni izručiti ovaj dvojac zemlji tražiteljici.
Svjesno se blamirajući pred međunarodnom zajednicom te riskirajući i uvođenje sankcija Hrvatskoj zbog neizvršavanja preuzetih obveza Milanovićeva vlada je na najuvjerljiviji način posvjedočila do koje je mjere spremna braniti “vrednote” bivšeg jugokomunističkog zločinačkog sistema.
Sadašnji prijepori s Mađarima oko nesretne Ine samo su nastavak te udbaške borbe za prevlast i novac između suprotstavljenih strana. Naučeni na lagodni, parazitski život bez rada ta komunistička i udbaška kasta u jednom trenutku je – zahvaljujući neupućenom Sanaderu i njegovim dilovima s Mađarima – ostala bez te zlatne koke koja im je desetljećima donosila zlatna jaja.
Hrvatski emigrant Stjepan Đureković, koji je 28. srpnja 1983. godine zvjerski ubijen u Wolfratshausenu kod Münchena, godinama prije bio je direktor marketinga u toj istoj Ini i zasigurno ga Udba nije likvidirala zbog neprijateljskih stavova prema Titu i Jugoslaviji nego zbog spoznaja koje je imao o kriminalu u tom gospodarskom i financijskom udbaškom leglu.
Sinovi komunističkih moćnika sa svojim tvrtkama kćerima od Londona do Lugana na krvi mučenika i muci nesretnog naroda bezobrazno su se obogatili i danas predstavljaju kremu društva ovdje i vani.
Da ne bi bilo zabune, ova, poput karcinoma zloćudna, struktura ima sposobnost zahvaćanja i širenja po čitavom političkom korpusu, tako da u Hrvatskoj ne postoji niti jedna stranka u kojoj se ova bolest ne razvija. Još tamo 90-ih, dakle u ratnim godinama, sa svojim pretvorbenim zakonima bivši direktori Ine, Astre, Končara i ostalih udbaških ekspozitura uspjeli su nacionalno bogatstvo stvarano desetljećima uništiti i ostatke podijeliti između sebe, dok su hrvatski branitelji ginuli i ne znajući što im se sprema iza leđa.
Onda, a ni danas nije bilo snage niti političke volje da se iz hrvatskog društva protjeraju nositelji takvih pojava. Čak štoviše, danas su metastazirali po cijelom društvu, ušli su u sve strukture i teško da postoji brz i učinkovit otrov koji bi ih sve podavio.
Ovo gore navedeno namjerno nije stavljeno u navodnike, jer i žrtve poput pokojnog Đurekovića nisu navodne, nego stvarne; izravna su posljedica djelovanja tih zlikovaca.
Pitanje koje se samo od sebe postavlja glasi: dokle će ovo biti ovako?
Bit će upravo dotle dok ovu nesretnu zemlju ne zahvati pravi politički tsunami koji će otpuhati u nepovrat gomile udbaškog smeća vješto raspoređenog i brižno razvrstanog po svim dijelovima Lijepe naše.
Autor: Mario Tomasović/dalmacijanews.hr
