SKOJ-evci su 1982. htjeli kamenovati prvo hodočašće mladih iz Solina u Sinj
Kad uhvatite malo više godina, odnosno, kad počnete brojiti unazad od pedesete prema stotoj, kako nas je tamo davnih osamdesetih u prošlom stoljeću poučio naš veliki misionar pater Ante Gabrić, nekako vam sve češće u pamet dolaze sjećanja na mlade dane
Uistinu je lijepo sjetiti se dana kad ste imali nešto više od dvadeset godina, kad je izgledalo gotovo nestvarno da će jednog dana nestati komunistički okovi koji su nas Hrvate držali u tamnici naroda zvanoj SFRJ, gdje su vjernici bili građani drugoga reda. I danas s odmakom od gotovo trideset godina možete proniknuti neke događaje za koje onda niste ni u snu sanjali da bi se mogli tako razvijati, da tek sada donekle razumijete Božje naume, i konačno najvažnije od sjećanja je da same sebe podsvjestite na zanos iz mladenačkih dana, kako vjerski, tako i nacionalni i općenito ljudski, kojeg treba uvijek iznova njegovati i razvijati, naravno, sada u skladu s novim okolnostima i perspektivama.
‘Tribina’ sv. Filipa
“Kad smo se započeli susretati u ovoj crkvi, nismo gotovo ništa znali o svetom Filipu Neriju ni o njegovoj duhovnosti, ali smo providonosno baštinili taj duh”, napisao sam u tekstu “Pet godina u crkvi svetog Filipa”, u šestom broju biltena “Tribina” spomenute splitske akademske crkve, koji je objavljen u prosincu 1988. Tu sam zabilježio kako smo i na koji način godine 1983. u listopadu, uz blagoslov tadašnjeg splitsko-makarskog nadbiskupa Frane Franića, započeli okupljanja mladih vjernika u crkvi svetog Filipa Nerija, u neposrednoj blizini katedrale svetog Dujma.
U nastavku navedenog teksta o mladim “Filipljanima” stoji: “Sve je počelo godinu dana ranije, u svibnju 1982. Nakon jednog hodočašća u Međugorje, nekoliko nas odlučili smo da ćemo učiniti nešto više za Boga i za sebe. Marija nas je okupila s različitih strana grada i dovela nas najprije u zgradu bogoslovije. Tu smo nedjeljom navečer imali molitvene susrete, koji su se sastojali od moljenja krunice, čitanja i razmišljanja Svetog pisma. S nama je od početka bio kao animator tih susreta don Petar Šolić, duhovnik splitskih bogoslova”.
Nabrojio sam tolike stvari koje smo onda organizirali, što smo sve poduzimali… “Ali, ‘pokorničko’ hodočašće Gospi u Sinj, pred blagdan Velike Gospe, svakako je najljepše od svih. Od 1982. svake godine veliki broj mladih pješači cijelu noć od Solina do Sinja. Ta žrtva i odricanje donosili su i donose najviše duhovnih plodova”, konstatirao sam davne 1988., a tako mislim i danas.
Kako je uopće došlo do ideje da se organizira pokorničko hodočašće mladih iz Solina u Sinj? Kao i mnoge druge stvari zbilo se to spontano, iako zapravo vjerujem da nas je Providnost potaknula. Dok smo se u proljeće 1982. sastajali na molitvu u splitskoj bogosloviji, o tome smo u nekoliko navrata razgovarali, pa i spominjali kako bi bilo dobro tražiti odobrenje od nadbiskupa Franića za tu inicijativu. Malo nas je pri tom “ohladila” don Petrova suzdržanost, govorio nam je kako ćemo teško Franića za to privoliti.
Međutim, mi smo se našli u pravo vrijeme na pravom mjestu. Znali smo da se nadbiskup preko ljeta odmara u samostanu svetog Križa u Arbaniji na otoku Čiovu, pa smo organizirali jedan dan kupanja u neposrednoj blizini. Sjećam se, bilo je to točno na blagdan svetog Jakova apostola, kad smo se okupili ispred samostana i započeli s pjesmom. Nedugo nakon toga, nadbiskup Franić izašao je u društvu tadašnjeg hvarskog biskupa Celestina Bezmalinovića i s još dvojicom svećenika s kojima se spremao u Šibenik, gdje je sveti Jakov zaštitnik katedrale. Najprije nas je pohvalio za pjesmu, i osjetivši priliku nas smo mu dvojica spremno izložili ideju da pokrenemo hodočašće mladih iz Solina u Sinj uoči svetkovine Velike Gospe, a njega smo zamolili da na polasku iz prasvetišta Gospe od Otoka služi misu za nas i uputi nam pastirsku riječ.
Franić je sve prihvatio iz prve. Nije uopće dovodio u pitanje da bi mogle biti kakve zapreke s crkvene strane da bi se hodočašće održalo. No, s obzirom na vrijeme i okolnosti komunističkog jednoumlja u kojem smo živjeli, odlučio je da ne ističemo nikoga osim njega kao organizatora hodočašća.
Moram priznati da ni sami sebi nismo vjerovali nakon što je automobil s nadbiskupom otišao put Šibenika. Nadali smo se samo da se Franić neće možda pokolebati i promijeniti mišljenje, pa smo se odmah dali na posao.
‘Dušo duše Hrvatske…’
Od 25. srpnja do hodočašća 14. kolovoza 1982. imali smo samo dvadesetak dana, i sve je trebalo što prije organizirati.
Nas desetak sami smo, ručno pisali plakate, na velikim bijelim hamer papirima, koje smo razdijelili po svim splitskim župama, te sve do Trogira s jedne, i Omiša s druge strane. Pozivali smo svoje mlade kolege vjernike da se okupe uoči Velike Gospe u crkvi na Gospinu otoku, odakle ćemo nakon mise s nadbiskupom krenuti na pokorničko hodočašće u Sinj. Sjećam se i riječi koje smo napisali: “Nije vječnost daleko, treba tek malo, jednom valja krenuti prema njoj”. A osobito su dominirali stihovi posvećeni Majci Božjoj Bistričkoj: “Dušo duše Hrvatske, Isusova mati, sunce naših stradanja, ne prestani nam sjati”.
Prema dogovoru, na kraju je stajao potpis organizatora, splitsko-makarskog nadbiskupa dr. Frane Franića.
Kad smo se navečer uoči Velike Gospe počeli okupljati u hrvatskom marijanskom prasvetištu u Solinu, znali smo da je hodočašće uspjelo. Bilo nas je nekoliko stotina iz raznih župa, atmosfera odlična, molilo se i pjevalo zdušno, osim onih koji su došli po zadatku pratiti što se događa. Kako sam predvodio pjevanje s oltara mogao sam dobro vidjeti velik broj onih koji su glumili da mole i pjevaju. Nadbiskup nas je dodatno motivirao dijaloškom propovijedi, odnosno, pozvao nas da izađemo za ambon i kažemo svoje misli o misnim čitanjima.
Poslije mise krenuli smo u koloni prema Sinju, i to starom cestom kroz Klis. Zahvaljujući tome izbjegli kamenovanje koje su nam pripremili bili mladi solinski skojevci koji su nas očekivali na izlazu iz kliškog tunela.
No, nisu samo oni bili “ljuti” na nas. I dijelu splitskih župnika smetala je činjenica što smo se baš za Veliku Gospu uputili u Sinj, optužujući nas da na taj način remetimo istu svetkovinu u Splitu, na Pojišanu. Prve godine nije, inače, nijedan svećenik hodočastio s nama iz Solina u Sinj, niti smo tamo, ujutro, po dolasku imali organiziranu misu za mlade vjernike. Onako umorni čekali smo glavnu, središnju misu, koju je predvodio mons. Franić. Po starom običaju splitsko-makarski nadbiskup u Sinju predvodi prijepodnevnu svečanu misu, a navečer služi blagdansku misu na Pojišanu.
Tako smo se i mi mladi hodočasnici u velikom broju na Veliku Gospu 1982. pojavili i na večernjoj misi na Pojišanu, a poslije toga još “saslušali” i uvrede dijela splitskog klera na naš račun.
Da nismo uistinu bili svjesni da smo učinili dobar posao s prvim pokorničkim hodočašćem mladih iz Solina u Sinj, zacijelo bi poslije vrijeđanja odustali bili od svega. No, nismo se dali pokolebati. Kako bismo mogli biti još operativniji a i zaštićeni u odnosu na UDBU koja nam je stalno bila za petama i špijunirala naš rad, organizirali smo se u nadbiskupijsko Vijeće za mlade koje je formalno stajalo iza naših aktivnosti. Već slijedeće, 1983. godine, kako bi amortizirali udarce koji su stizali iznutra iz crkvenih redova, odlučili smo da će se hodočašće održati u subotu na nedjelju uoči Velike Gospe, i tako je ta praksa ostala do naših dana. Jednako tako, s nama je od tada hodočastio i svećenik, i sutradan ujutro smo imali misu na kraju hodočašća u crkvi Gospe Sinjske.
Broj hodočasnika rastao je iz godine u godinu. S druge strane rasli su i pritisci sa strane državnih vlasti. Posebno napeto bilo je 1985. koju je papa Ivan Pavao II. za cijelu Crkvu proglasio bio Godinom mladih. Do zadnjeg časa su iz Komisije za odnose s vjerskim zajednicama tražili od nabiskupa Franića da se pokorničko hodočašće mladih iz Solina u Sinj otkaže. Franić je bio sazvao Vijeće za mlade i tražio naše mišljenje. Svi smo se jednoglasno složili da nećemo odustati od hodošašća, ni pod koju cijenu.
Koliko smo smetali komunističkom režimu navesti ću samo podatak da je u noći hodočašća 1985. godine u Solin stiglo više terenskih vozila s pripadnicima antiterorističkih policijskih postrojbi. Mladih hodočasnika bilo je nekoliko tisuća.
Tko god je imao na sebi neko hrvatsko obilježje, recimo majicu s crvenom, bijelom i plavom bojom, bio je priveden u solinsku policijsku postaju.
Kako je to izgledalo, vjerno svjedoči i intervju s ondašnjim pomoćnim biskupom splitsko-makarske nadbiskupije dr. Petrom Šolićem, kojeg je početkom veljače 1992. objavio Glas Koncila, a dio posvećen upravo radu s mladima pod naslovom “Bio sam pozvan od Udbe”, prenijela je i Slobodna Dalmacija.
Evo što je rekao biskup Šolić:
“Od samih mladih potekla je inicijativa i nadbiskup je mene zadužio da budem duhovnik mladeži u gradu Splitu kojima je dodijelio crkvu sv. Filipa… Počevši s radom u crkvi sv. Filipa, krug aktivnosti se širio. Započela su razna hodočašća, susreti, dani duhovnosti, duhovne vježbe nekoliko puta godišnje. To je i za mene bilo veliko obogaćenje i među mladima sam se osjećao svećenik u punom smislu riječi. To me poticalo na sve više aktivnosti. Sve je izvana kulminiralo u Godini mladih 1985. Tada je već bilo formirano i Vijeće za mlade u nadbiskupiji kojemu sam bio predsjednik. Organizirali smo hodočašće u Rim, i iz splitsko-makarske nadbiskupije pošlo je ispred stadiona u Poljudu tisuću mladih u 20 autobusa. To je odjeknulo i ostavilo duboki duhovni pečat na mlade. Kratko poslije toga bio sam pozvan od UDBE. Odnesena mi je putovnica bez obrazloženja. Osobito su se okomili na hodočašće mladih iz Solina u Sinj u nedjelju prije Velike Gospe. Predvodio sam devetnicu i poslijepodnevnu misu na sam blagdan. Bilo je okupljeno petnaestak tisuća vjernika i govorio sam o ateizmu kao najvećem zlu koje može zahvatiti čovjeka. To je bio povod za inkriminaciju. Poslije čestih ispitivanja i pretresa osuđen sam na šest mjeseci, uvjetno dvije godine”.
Te prokušane udbaške metode osjetili smo i na vlastitoj koži. I nas su mlade u više navrata saslušavali, privodili, oduzimali putovnice. Mislili su, sad kad su udarili pastira ovce će se razbježati. Međutim, prevarili su se. Hodočašće mladih nisu mogli zaustaviti. Ono je išlo dalje i slijedeće godine, i u vrijeme kad je početkom devedesetih bjesnio rat i u sinjskoj okolici, ide i danas kad su mladi izloženi jednoj novoj opasnosti – diktaturi relativizma.
Šolićevo suđenje
Kao uvod u Šolićevo suđenje poslužio je veliki tekst Inoslava Beškera “Što kriju hodočašća mladih?”, koji je izašao u Nedjeljnom Vjesniku 18. kolovoza 1985. Tu je autor kroz cijeli članak konfrontirao riječi koje je Šolić na kraju hodočašća u Sinju izrekao mladima u odnosu na ono što je u Solinu govorio nadbiskup Franić. “Osnovna teza dr. Šolića svela se na poziv mladim vjernicima da Evanđelje svjedoče u skladu s ‘hrvatskim katoličanstvom’ pa će tako ‘Hrvati biti Božji narod, Gospin narod, narod Svete Crkve, narod Svetog Petra’.
Kad bi se to doslovno shvatilo, bio bi to pledoaje za tako uzak koncept hrvatskog narodnog bića za kakav ne postoji obrazac ni u njegovoj povijesti ni u povijesti drugih naroda, a da i ne govorimo koliko bi bio nespojiv s ustavnim konceptom, što je ipak nezanemarivo”, napisao je među inim Bešker čvrsto na liniji obrane diktature proletarijata.
Taj jednostavno nije mogao razumjeti dublji smisao hodočašća mladih, što se jasno može iščitati iz još jednog citata u istom tekstu u Nedjeljnom Vjesniku:
“Jer, u solinskom tipično proleterskom okružju, u sjeni splitske industrije, pod neraskidivom kapom smoga i cementnog praha što neprekidno zakriljuje ušće Jadra, bilo je i onih koji su se uputili Gospi bosonogi na starinski način, ali je bilo i izrazitih znakova da vrijeme nije stalo na vratima crkve – od šminke i prorezanih bluza na mladim vjernicama do ne baš jeftinih i pomalo mondenih patika što su se pomaljale pod haljom jednog dušobrižnika.”
Kako su hodočašće proživljavali i opisivali sami mladi vjernici, zaključujem završetkom teksta na cijeloj drugoj stranici posljednjeg, devetog broja katoličkog lista “Tribina”, u Došašću 1989. godine, kojeg je potpisao MAT (Marko Trogrlić):
“Tako se eto završilo i ovo hodočašće – jedno u nizu mnogih, ne samo splitskih nego i domovinskih. I možda jedna od ljepših želja koja se može poželjeti i svakom mladom vjerniku jest da još bezbroj puta cijeloga života krene na hodočašće jer iako trnovito i teško, ipak pred Bogom i Gospom, izvor je svakog blagoslova.”
Autor: IVAN UGRIN/misija.slobodnadalmacija.hr
