Jesu li ove Frljićeve izjave za zatvor, ludnicu ili sprdnju?!
Frljić je u intervjuu koji prenosimo u skraćenom obliku – a i punom, ako vam se da slušati sat i pol nesuvislog trkeljanja – iznio stavove koji su dijelom za ludnicu, dijelom za zatvor, a najviše za sprdnju
Intervju je dao sredinom ove godine, nakon što je postao intendant HNK u Rijeci, u mnogo antifašističkom Novom Sadu. No, na ovaj intervju nadovezuje se još nekoliko onih koje je dao za glasilo nacionalne manjine Jugoslavena “Novi List”, zatim regionalno-antifašistički “Peščenik” i slične medije, u kojima demonstrira intelekt prosječnog bauštelca i totalitarno-fašistoidni mentalitet.
Frljićev svijet je jednostavan: Jugoslavija i komunizam – dobro, Hrvatska i demokracija – zlo, Hrvati su dežurni ustaše i krivci za raspad Jugoslavije i njenog “sustava vrijednosti” – valjda tajne policije i kulta ličnosti, a Hrvati kao nacija zapravo ne postoje. Nešto kao Šešeljeva teza koju je obrazložio u knjizi “Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije”, čime zapravo dokazuje da je razlika između naših domaćih “antifašista” i srpskih fašista zapravo nepostojeća – obično se prometnu u potonje čim prijeđu granicu. S tom razlikom što je Šešelj nesporno obrazovan i vrlo sustavno svoje teze razlaže do u pojedinosti secirajući teze hrvatskih povjesničara (naravno, s velikosrpskog aspekta “Srbi svi i svuda”) i dobro razumije proces etnogeneze i ulogu religije, samo što ga krivotvori, dok je Frljić jednostavno primitivan i neuk, i zapravo na tragu svih onih negativnih stereotipa o Bosancima koji postoje u Hrvatskoj.
U tom intervjuu “intelektualac” lamentira o tome da se u zadnjim ratovima, po njemu, radilo “o, ovaj, nekoj izgradnji identitarne esencije” – a ne slučajno o pokušaju okupacije do granice Kavlobag – Kavlovac – Vivovitica ili fizičkog uništenja jedne nacije, koja po njemu i Šešelju ionako ne postoji, nego ju je izmislio Tuđman.
“Što se tiče ovog jesam li hrvatski režiser, ja bi reko da nisam, jer, ovaj, ja mislim, ovaj, da je kulturni prostor u kom ja radim, živim i mislim, ovaj, puno širi od Hrvatske… činjenica je, ovaj, da sam prijavljen u Zagrebu već tri godine… i to je način na koji ja gradim svoj identitet, ovaj, upravo na propitivanju tih nekih fiksnih identiteta…”, trkelja Frljić, po receptu iz rata: hrvatske kune rado primam, stan u Zagrebu i putovnicu imam, al’ ustaške hrvatske države se grozim. A da kakav bi identitet bio ako nije “fiksan”, definiran genetikom, sredinom i kulturnim naslijeđem, inače se ne radi o identitetu! Identitet je sve ono što nas čini prepoznatljivim i određenim!
Intervju na kraju ovog teksta svakako poslušajte, jer zvuči kao da je prenesen iz “Top liste nadrealista”, najboljoj sprdačini s “jugoslaviš” načinom razmišljanja. Dakle, on kaže da se njegov rad bavi “upravo dekonostruiranjem tih identiteta koji su, ovaj, konstruirani u posljednjih dvadesetak godina”. Možda bi ipak netko gospodinu velikom režiserčini (režiseronji, na srpskohrvatskom) trebao objasniti da Hrvati svoj nacionalni identitet imaju stoljećima, i mi mu nismo krivi ako ga on nema, ili se identificirao s državom koje više nema. On kaže da ga je odredio “Jugoslavenski kulturni prostor (!)”, jer je on doveo do “emancipacije od logike nacionalne reprezentacije” i kako se jednako osjeća doma i u Sarajevu i u Podgorici i Beogradu (ali vjerojatno ne i u Beču, jer očito sebe ne vidi u europskom ili bar mitteleuropskom kulturnom prostoru koji je ipak malo širi i kultiviraniji od “jugoslavenskog”). Teško je razumjeti zašto je pak jugoslavenski nacionalni prostor manje nacionalan od Hrvatskog, i zašto je jugoslavenski integralizam bolji od Hrvatskoj – no ne bi bilo teško objasniti zašto je gori, iz perspektive prava svakog naroda na slobodu i nezavisnost. Uostalom, upravo su sloboda, nezavisnost i demokracija bile opće ljudske vrijednosti za koje su se Hrvati borili u prošlom ratu, naspram totalitarnog komunističkog režima Miloševićeve Jugoslavije i Kadijevićeve “antifašističke” vojske, srpskog imperijalizma umotanog u celofan “očuvanja jedinstvenog kulturnog prostora” i gole okupacije teritorija pod firmom “zaštite ugroženog srpstva”. On te fašističke mitove koji su Srbiju u propast i odveli i dalje održava na životu mitologizacijom žrtve Aleksandre Zec, te prezentiranjem Hrvata kao notornih i genetski predodređenih fašista. Njegova filozofija je filozofija Mein Kampfa: protivnici pangermanizma / panslavizma oličenog u jednom vođi, jednoj državi i jednom narodu su za njega jednostavno vrijedni pećice.
On u tom intervjuu kaže da je “Jugoslavija pojam koji će tek u budućnosti dobiti pravu vrijednost na ovim prostorima”, jer postoji “zajedničko kulturno naslijeđe”. Takvo naslijeđe međutim ne postoji, upravo je činjenica da je Jugoslavija sastavljena od naroda koji dolaze iz dva različita civilizacijska subkonteksta – zapadnog kršćastva s jedne, i istočnog / Bizanta s druge strane, osnovni razlog tenzija koje su je i razorile. Hrvatsko kulturno nasljeđe je nasljeđe meditaranske i katoličke srednje europe, a nasljeđe Bosne i Srbije je naslijeđe Bizanta. On u intervjuu također kaže da “ne zna ni koji on jezik točno govori”. Kad je u Hrvatskoj, kaže da govori “srpskohrvatski” “jer to, ovaj, iritira uglavnom javnost”, što je još jedan dokaz njegove “kulture”: glavno je, jelda, ići na jetra “nacionalistima” koji “ne vole Titu”. Književni jezik bi trebao biti osnovni alat kulturnjaka, i on je i jedan od temelja nacionalnog identiteta kod većine nacija (ne i svih – Amerikanci govore engleski, pa su svejedno vodili rat za neovinost).
Frljić usto misli da ćemo ubuduće svi živjeti u jednoj državnoj zajednici i da će se “tu, ovaj, pokazati da će sve države koje su ratovale, ovaj, da bi izašle iz te državne zajednice, ovaj, pokazati, ovaj, apsurd ratova koji su vođeni devedesetih”. Stvarno, a mogli smo lijepo pustiti Miloševića da nam vlada, i svi bi živjeli zajedno, lijepo i u sreći. Za Frljića, te ratove su vodili nacionalisti protiv Jugoslavije, a velikosrpski pokret i ideja etnički čiste velike Srbije, zvala se ona Jugoslavija ili ne, nemaju ništa s tim. On kaže da voli Hrvatima postaviti pitanje “je li osamostaljenje zemlje bilo vrijedno jednog ljudskog života.” Možda bi to pitanje trebao postaviti Amerikancima, Ircima ili onima koji su se borili protiv Trećeg rajha? Frljiću očito nije jasno ni zbog čega se rat vodio, ni tko ga je i zašto pokrenuo, nije mu jasno tko je on uopće ni tko mu glavu nosi, a i nije mu jasno zašto su se Hrvati uopće branili od Miloševića. Po njemu, “ljudi koji su ratovali i ginuli imaju velik problem sa samim postavljanjem tog pitanja”, iako to u razgovorima s hrvatskim ratnim veteranima nisam primijetio. Oni imaju tek problem s postavljanjem pitanja je li vrijedilo ratovati da bi na vlasti bili ljudi koji Hrvate smatraju fašistima i daju 40 milijuna kuna godišnje HNK-u koji je Frljić pretvorio u svoj privatni facebook zid. On bi, kaže, uvijek optirao za politiku koja će pokušati mirnim putem riješiti problem. Drugim riječima, on bi valjda otišao Šešelju i Kadijeviću i rekao nemoj, bre, nije lepo… na srpskohrvatskom. Istina: vodstvo u njegovoj rodnoj Bosni je to pokušalo, pa znamo kako je ta zemlja završila.
Cijeli tekst možete pročitati ovdje.
