Iseljeni Hrvati uputili sto milijardi eura u Hrvatsku tijekom 20 godina
Naša država povratniku sa švicarskom mirovinom u iznosu od 9.000 kuna uzima čak 40%!
Devedesetih godina, u zanosu stvaranja hrvatske države sigurno nismo mogli ni sanjati da će Hrvati opet biti primorani na emigraciju. Govorilo se tada o povratku stotina tisuća hrvatskih iseljenika od Novog Zelanda do Ognjene zemlje, milijunima dolara novih ulaganja i svehrvatskom zajedništvu.
Funkcioniralo je tada Ministarstvo povratka i useljeništva, a u Hrvatskome saboru je sjedilo čak dvanaest zastupnika dijaspore. Nakon 2000. na vidjelo su počele izlaziti činjenice o ‚velikoj pljački‘ iseljeničkog novca, koji je prikupljan za obranu i izgradnju domovine a nerijetko je završavao u privatnim džepovima. Ali i dijaspora se našla na zlu glasu. Brzo su zaboravljene tisuće običnih ljudi na svim meridijanima i paralelama, koji su podizali i bankovne kredite kako bi pomogli svojoj Hrvatskoj, intelektualci i poslovni ljudi koji su lobirali za međunarodno priznanje Hrvatske, šleperi humanitarne pomoći i prošvercanog oružja…
U fokusu se našlo tek nekoliko pojedinaca, neobičnih biografija i punih džepova, koji su trebali valjda poslužiti kao model te dijaspore‚ koja je iskoristila Hrvatsku.
A među iseljeništvom smo sve više slušali kako to nije Hrvatska koju su sanjali i za koju su se borili. Dio povratnika iz dijaspore se nije mogao snaći u našem kapitalističkom sustavu sa socijalističkim mentalitetom pa se opet vratio u tuđinu. A onda je na parlamentarnim izborima 2007. nekako u prvi plan isplivalo glasovanja dijaspore na domaćim izborima, kao krucijalan hrvatski problem, jer tobože kako ljudi koji ovdje ne plaćaju porez mogu nam birati saborske zastupnike i vladu. Na toj platformi SDP nije uspio dobiti izbore, ali se izborio za smanjenje zastupnika iz tzv. dijaspore na tri.
Iz današnje perspektive ta je brojka potpuno irelevantna jer niti su to bili pravi zastupnici dijaspore, niti su mogli utjecati na nekakvo preglasavanje u Saboru, niti smo čuli njihov glas kad je trebalo braniti interese Hrvata izvan Hrvatske.
Svi znamo kako je Hrvatska izrazito iseljenička zemlja. Ali se za razliku od Irske, Izraela ili Poljske to baš u Hrvatskoj i ne vidi. Diljem svijeta živi oko četiri milijuna Hrvata i njihovih potomaka. I nisu sve to gastarbajteri ili fizički radnici koji su zaboravili maternji a nikada nisu dobro naučili jezik zemlje primateljice, kako se često insinuira. A niti su sve sami desničari, koji pjevaju ustaške pjesme…
Među njima su i američki kongresmeni, i čileanski profesori, biskupi i književnici, argentinski veleposjednici, britanski poslovni ljudi, australski bankari… Posebna su vrijednost druga i treća generacija naših iseljenika, jer poznaju obje domovine i mentalitete, savršeno govore jezike, školovani su na prestižnim stranim sveučilištima, umreženi su s tamošnjim elitama i pritom im je stalo do Hrvatske… Koliko je takvih profesionalaca i domoljuba dobilo priliku zastupati Hrvatsku primjerice kao veleposlanici ili konzuli?
Koliko je takvih stručnjaka danas uključeno u gospodarski oporavak zemlje? Koliko smo naših poslovnih ljudi privukli da ulažu u domovinu? Mi očekujemo investicije neznanih ulagača, dok se nimalo ne trudimo oko naših ljudi koji godinama investiraju milijarde diljem svijeta, a pritom na Hrvatsku neće gledati samo kao na mjesto za oplodnju svog kapitala.
Kako će se umirovljenici, koji su cijelog života mučili po svijetu kako bi osigurali pristojnu starost vratiti u Hrvatsku i ovdje potrošiti ušteđevinu, kad primjerice naša država povratniku sa švicarskom mirovinom u iznosu od 9.000 kuna uzima čak 40%! Mi se hvalimo turizmom kao najunosnijom gospodarskom granom. A znamo li što je nakon turizma, drugi najveći izvor prihoda naših građana?
Upravo novci koji stižu od njihove rodbine iz dijaspore. 2012. godine naši su iseljenici u Hrvatsku poslali više od dvije i pol milijarde dolara. Hrvatski svjetski kongres u Njemačkoj je napravio analizu koja pokazuje kako je naše iseljeništvo tijekom prvih dvadeset godina hrvatske samostalnosti u Hrvatsku uputilo oko sto milijardi eura. To je otprilike gotovo šest godišnjih proračuna. I sad mi recite koja normalna država ne bi iskoristila takav potencijal!? Ili ih barem pitala za savjet! Izraelci, Irci i Poljaci su davno shvatili kako je iseljeništvo demografski, financijski, ulagački i lobistički potencijal.
Susjedne nam države imaju ministarstva zadužena za odnose s dijasporom… A mi činimo sve kako bi naše iseljenike udaljili što dalje od domovine.
Autor: Božo Skoko/croexpress
