IVICA ŠOLA: O krvi branitelja i lažima mrzitelja
Prosvjedi branitelja, intenzivirani tragičnim događajima samospaljivanja i smrću heroine, dodatnu bolnu dimenziju dobili su činjenicom da su na jednoj strani oni, a na drugoj sin vukovarske legende Bojan Glavašević. Da će sina Siniše Glavaševića policija čuvati od njegovih suboraca, koje Glavašević mlađi svojom “ljubavlju a ne mržnjom” suptilno ponižava i provocira, poraz je za sve, a ponajprije za ideološku kuhinju koja stanuje na Pantovčaku.
Jer, dok premijer Milanović pokušava gasiti vatru uz pomoć ministra Varge i imenovanjem zabočke bolnice Veteranskom bolnicom, te time pokazuje pružanje ruke, predsjednik Josipović, čije ljude u Milanovićevoj vladi branitelji dovode u pitanje, Documentu Vesne Teršelič o njihovoj desetoj obljetnici proglašava “savješću Hrvatske”, i to u usijanoj atmosferi braniteljskih prosvjeda.
Osjetljiva društvena skupina
Ne čude stoga riječi pohvale nakon sastanka s ministrom Vargom koje je iznio časni hrvatski branitelj, g. Đuro Glogoški: “Kada bi svi imali razumijevanja kao što je to bilo danas na ovom sastanku, sigurno je da bi postigli rješenje već možda sutra.” Branitelji, pogotovo najteži invalidi, nisu, dakle, nerazumna skupina, ni mrzitelji, već iznimno, bolno osjetljiva društvena skupina kojoj je o glavi počesto radila Documenta gospođe Teršelič, koja je “savjest Hrvatske”, a ne Đuro Glogoški i ljudi koji su domovini dali sve, i zdravlje, i dijelove svoga tijela. Oni nisu “savjest Hrvatske”, već teret, paraziti, oni su “mrzitelji”. Svoj epitet “savjesti Hrvatske”, da spomenem samo najdrastičniji primjer, Documenta je posebno pokazala u procesu protiv Gotovine i suboraca kada su zdušno radili za jednu stranu u postupku, za tužiteljstvo i Carlu del Ponte, a jedan od tih “savjesti Hrvatske” Zoran Pusić plakao zajedno sa svojim prijateljem Savom Štrpcem nad oslobađajućom presudom generalima. Ovih dana došla mi je pod ruku korespondencija velikog Chestertona sa svojom zaručnicom, kao svjetlokaz kako se Hrvatska može izvući iz ovog kaosa, iz svih ovih paradoksa “savjesti Hrvatske” i zamjena teza. Na jednom mjestu Chesterton piše: “Lako je ponekad dati za domovinu vlastitu krv. Još je lakše (u miru) dati domovini vlastiti novac (plaćati poreze). No često je najteže domovini darivati istinu.”
Pokrivalo za mržnju
Branitelji su svoje učinili, darovali su domovini vlastitu krv. Prosječan građanin, poduzetnici napose, također svakodnevno domovini daje novac, plaća poreze. Da je sve u redu, to bi bilo dovoljno za jednu sretnu i zadovoljnu zemlju. No problem je u političarima i (nevladinim) udrugama, povjesničarima “znanstvenicima”, raznim ideolozima na pozicijama moći u društvu i medijima, koji domovini uskraćuju istinu, dapače, krivotvore je skrivajući se iza “brige za sve žrtve” i naštrebane humanističke floskule koje su im pokrivalo za mržnju, koji ne vole vidjeti “H” ni na hidrantu. U takvoj atmosferi nikoga ne treba čuditi kada jedan istaknuti političar, g. Stazić, invalide Domovinskog rata povezuje s teroristima. Da, oni mrze, “stazići” mrze istinu, a branitelji koji su dali krv, uz ostale građane koji ih financiraju plaćanjem poreza, logične su žrtve sustava koji počiva na laži! Najbolji pak put istine, od ćirilićnih ploča u Vukovaru do braniteljskih prosvjeda je dijalog, bez iskrivljavanja činjenica.
Ivica Šola/Glas-Slavonije
