Josipović je ostao zatečen zbog neugodne situacije u kojoj se sada našao zbog svoje politike lažne pomirbe, a ne zbog zabrinutosti i razočaranja što je notorni ratni zločinac i krvnik hrvatskoga naroda pušten na slobodu.

Zakašnjela, neiskrena te pomno izbalansirana reakcija predsjednika Ive Josipovića glede puštanja velikosrpskog zločinca Vojislava Šešelja iz ruku haške ”pravde” na slobodu, svjedoči po tko zna koji put o užasu kroz koji hrvatski narod prolazi i patnjama i omalovažavanju kojima je izložen svih ovih godina od kada je Josipović instaliran na čelo ove države.

Josipović se u relativno kratko vrijeme suočio s neočekivanim rezultatima i epilozima pojedinih sudskih procesa Haškoga suda čijem je radu, poglavito njegovom dijelu koji se odnosi na rad tužiteljstva, i osobno puno pridonio još od 2000. g. kada je kovao planove o iznalaženju modaliteta za procesuiranje hrvatskih generala kroz otvaranje istraga nad navodnim zločinima u vojnoredarstvenim i oslobodilačkim akcijama ”Bljesak” i ”Oluja”.

Istragama bilo čijeg inozemnog i međunarodnog suda nad legitimnim oslobodilačkim akcijama hrvatske države na njenom teritoriju, izrazito se protivio i nije ih dozvoljavao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, svjestan od samoga početka kuda one vode i s kojim ciljem se žele provesti. A taj je cilj nakon svih ovih mučnih godina mrcvarenja Hrvatske već svima postao jasan. On se svodi na posvemašnju destrukciju hrvatske državnosti te relativizaciju njenog pravednog i oslobodilačkog rata (uključno i legitimni otpor hrvatskoga naroda u BiH protiv genocida nad njim, kroz svoju teritorijalnu jedinicu u istoj državi, Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, op.a.) kroz izjednjačavanje krivnje i manipuliranje žrtvama istog, a kako bi se stvorili umjetni pravni temelji i lažna historijsko-politička platforma za obnovu zajedničke države ”Zapadnog Balkana” pod dominacijom Srbije. Time bi se istu izvuklo iz sfere utjecaja Rusije, a za uzvrat joj omogućilo ostvarenje većine njenih strateških interesa. Josipović, koji s takvim ciljevima međunarodne zajednice nije imao problema, svo ovo vrijeme spremno je podržavao i branio interese Haškog suda, ne mareći pri tom previše za interese naroda i zemlje koju vodi.

Josipovićevo dvostruko razočarenje ”svojim djetetom” – Haškim sudom

Prvi šok odnarođenog predsjednika i čitave jugoslavenske kamarile ugodno smještene u glavnom gradu svih Hrvata, prouzročilo je oslobođenje hrvatskih generala Gotovine i Markača (sjetimo se samo izbezumljenih i perverznih reakcija naših državnika tipa onih: suci su glasali rezultatom 3:2 za puštanje na slobodu tj. odluka je umalo mogla biti i drukčija, op.a.). Nacionalna euforija i iskreno veselje nakon desetljeća ponižavanja i ubijanja hrvatskoga dostojanstva, a koje je tom prigodom na ulicama i trgovima naših gradova iskazivao iz letargije probuđeni hrvatski narod, prijetila je slomom Josipovićeve i od strane inozemnih centara moći pomno planirane politike lažne pomirbe na račun hrvatskih kostiju, s onima koji su na nas izvršili najbrutalniju agresiju nakon Drugog svjetskog rata, Srbijom, koja svoju katarzu kroz priznanje krivice za tzv, balkanske ratove” nikada nije proživjela. A upravo je ta katarza jedini i primarni preduvijet za istinsku pomirbu naroda i država jugoistoka Europe. Na takvim pravednim temeljima ponuđenoj pomirbi, hrvatski bi narod sukladno svojim kršćanskim zasadama sigurno smogao snage za pozitivan odgovor i prihvat ruke pomirnice sa svojim susjedom. Ali srbijanska katarza i isprika su izostale, a umjesto inzistiranja na istima, međunarodne silnice krenule su u slamanje hrvatske nacionalne i državne suverenosti, za što su konstantno od 2000 g. do sada iznalazile domaće političke poslušnike za do sada u povjesnoj praksi nikad viđenu provedbu političke eutanazije vlastite zemlje.

Drugi šok Josipović je doživio prošli tjedan kroz odluku Haškog suda o puštanju Vojislava Šešelja. Taj šok kod njega nema ni malo drukčiju etimologiju u odnosu na onaj kada su oslobođeni naši generali. I ovaj put Josipović je ostao zatečen zbog neugodne situacije u kojoj se našao zbog svoje politike lažne pomirbe, a ne zbog zabrinutosti i razočaranja što je notorni ratni zločinac i krvnik hrvatskoga naroda pušten na slobodu i k tome nam još nastavlja prijetiti propalim idejama tzv. velike Srbije.

Josipović pati isključivo zbog svoje uloge u radu Haškoga suda kao i zbog štete koju jedan politički šarlatan tipa Vojislava Šešelja nanosi njegovom projektu ”regije”. Zato Josipović ovako dugo, od same najave puštanja istoga na slobodu, nije mogao iznaći ni snage ni načina na koji bi se hrvatskoj javnosti obratio i promptno odgovorio na ovaj nečuveni potez Međunarodnoga suda za ratne zločine koji je odavno iz sudske sfere prešao u onu političku tj. postao instrument za ostvarenje političkih ciljeva svojih sponzora.

Josipović je svjestan kako je njegova politika bezuvjetne potpore radu Haškoga suda doživjela potpuni fijasko i kako on zbog olake predaje hrvatskih nacionalnih interesa navedenom sudu mora snositi barem moralnu odgovornost, a vjerojatno u budućnosti, ukoliko pravna država profunkcionira i počme štititi državne interese sukladno njenim zakonima, i kaznenu odgovornost za veleizdaju.

S druge strane Josipovićeva politika lažne pomirbe s našim agresorima upravo doživljava posvemašnji krah dok u čudu gledamo povampirene balove starih i novopečenih generacija četnika na beogradskim, i ulicama i trgovima drugih srbijanskih gradova.

Josipovićev posljednji pokušaj nacionalne obmane

Kako bi amortizirao po sebe štetne posljedice kraha vlastite politike i proklamiranih ideja kojima je sustavno trovao hrvatski narod u zadnje četiri godine, predsjednik na odlasku pronalazi tajming za televizijsko obraćanje naciji, dan uoči obilježavanja obljetnice najveće novovjeke tragedije hrvatskoga naroda, one vukovarske. Josipović, lukav i slatkorječiv kakav već jest, odmah uz svoje, iz gore navedenih razloga, neuvjerljive kritike haškog suda, obraća se ”građankama i građanima” (naravno nikada hrvatskome narodu, u njegovom političkom, a ne nacionalnom smislu) i poziva na jedinstvo u odavanju pijeteta žrtvi Vukovara, … glumeći čvrstog i sigurnog državnika visokih moralnih načela.

Na našu žalost Josipović je upravo svemu tome sušta suprotnost. I zato je ovaj najnoviji igrokaz predsjednika – lažnog državnika, ništa drugo doli posljednja brutalna manipulacija i poigravanje hrvatskim nacionalnim bićem. Zadnji ples na žici propaloga predsjednika osuđenog na političku smrt. Hrvatski ga je narod u golemoj većini prozreo, a u narednim danima progledat će i posljednji hrvatski sljepci.

Šešeljev povratak i retorika samo koriste hrvatskim nacionalnim interesima, a što Josipović vrlo dobro zna i zbog čega žali

Kako bih pojasnio ovu svoju naizgled nelogičnu tezu želio bih vas samo u kratko upoznati sa sadržajem tajno snimljenog razgovora od strane naših obavještajnih službi iz prve polovice 90-ih godina prošloga stoljeća, a koji se odvijao između Vojislava Šešelja i bivšeg načelnika Glavnog štaba JNA Stevana Mirkovića (današnjeg najvećeg promotora propale jugoslavenske ideje na ovim prostorima, op.a.). Stevan Mirković je tada Šešelju kazao kako je on (Šešelj, op.a.) sa svojom nacionalističkom i velikosrpskom politikom Srbiju posvađao i sa Slovencima i s Hrvatima i s Makedoncima i sa Šiptarima te izgubio sve ratove ne ostvarivši ništa od srpskih nacionalnih interesa. Šešelj mu je, naravno, sa svojih velikosrpskih pozicija oponirao (za slabije upućene, samo mala digresija oko osobe Vojislava Šešelja: Šešelj nije obični diletant, on je jedan od najvećih srbijanskih političkih intelektualaca s pročitanih ”tone” knjiga, pravni je fakultet u Sarajevu završio za svega dvije i pol godine te nije nikakvo čudo da se opirao tome, da ga na Haškom sudu bilo tko zastupa jer je sve oko sebe smatrao u pravnom znanju sebi inferiornima te se tako prema njima i odnosio; osim toga vrlo je duhovit i šarmantan, a jedina mu je mana (osim, naravno, što je ratni zločinac i srpski šovinist) to što jednostavno nije dobar političar već samo vrhunski intelektualac i osoba koja je javno govorila ono što misli te se sukladno tome na terenu i ponašala, a što veliki političari ne rade, op.a.).

Međutim Stevan Mirković ga je ”podučio” kako se srpski interesi nikada ne mogu ostvariti proganjanjem i istrebljivanjem drugih naroda već uključivanjem njihovih pripadnika u zajedničke državne i ostale institucije društva, kroz puštanje istih da djeluju i osjećaju da nečemu pridonose, davši za primjer srpsku politiku na Kosovu riječima: mi nismo u zadnjih 150 godina, koliko sa Šiptarima imamo problema, išli na njihovo fizičko uništenje nego smo ih samo uspjvali kontrolirati pametnom politikom (prethodno spomenutom, op.a.). Ukoliko, uči Mirković dalje Šešelja, pametnu politiku zamjenimo brutalnim nacionalizmom te sve narode u zajedničkoj državi počmemo maltretirati i likvidirati, protiv sebe ćemo okrenuti i onog zadnjeg idiota iz drugih naroda koji će se puškom na nas dignuti. Mirković na dalje ”instruira” Šešelja kako je jedino država tipa dviju Jugoslavija ona maksimalna opcija koja osigurava strateške interese srpskog naroda i svaka druga politika koja bi težila više od toga je diletantska i vodi Srbiju u propast. Podučava Mirković dalje kako su zato samo srpski komunisti ona realna snaga srbijanskoga društva i naroda koja može te interese ostvariti kroz istomišljenike u susjednim narodima, a da četnici osim gole hrabrosti i spremnosti na podizanje noža na zapovjed svog vojvode, nemaju mozga kada su strateški srpski interesi u pitanju.

Drugim rječima Mirković je, iako Šešelju intelektualno inferioran, istom očitao pravu političku lekciju na koji se način ispravno vodi srpska politika koja dovodi do ostvarenja njenih strateških stremljenja. Iz istoga proizlaze dvije stvari: prvo, da nema suštinske razlike između srpskih komunista i četnika kada je težnja za ostvarivanjem srpskih nacionalnih interesa u pitanju, ali se razlikuju u koncepciji provedbe istih: i drugo, i velika Srbija i Jugoslavija predstavljaju legitimne opcije srbijanske politike, s razlikom da srpski ”jugosloveni” pravilno shvaćaju kako isključivo lukavom i slatkorjećivom politikom srpski interesi u cjelosti mogu biti očuvani.

Kada polemiziram s ponekim preostalim hrvatskim Srbinom-jugonostalgičarom koji voli krilaticu ”ko nas bre zavadi”, uvijek im spremno kažem, a nakon čega oni razjape usta, slijedeće: i ja ću biti za Jugoslaviju ako se u njoj osigura da Hrvati imaju 90 posto časničkoga kadra u vojsci, da Hrvati imaju 60 posto ukupnog policijskog kadra raspoređenog po svim republikama, da Hrvati imaju veleposlanička mjesta u diplomatskim predstavništvima najvažnijih svjetskih zemalja (Srbi i ostali, u zemljama bivših nesvrstanih), da vode glavna gospodarska predstavništva u svijetu, da službeni jezik u vojsci bude hrvatski, a u državnim institucijama u Hrvatskoj hrvatski, a u ostalim hrvatsko-srpski. I nakon toga prestaje bilo kakvo natezanje oko jugonostalgije. Takvu Jugoslaviju Srbi ne bi prihvatili. Ona može po njima biti samo onakva o kakvoj govori general poražene jugo-vojske Stevan Mirković ili je ne može biti. A gdje je onda u toj priči Ivo Josipović sa svojom jugonostalgijom, Titom i zvjezdom petokrakom?

Zbog svega navedenog sam i konstatirao kako povratak iskrenog četnika i mrzitelja Hrvata i njihove države u Beograd Hrvatskoj i kratkoročno i dugoročno ide u korist. S jedne strane zahtijeva punu nacionalnu homogenizaciju i refleksnu političku obrambenu reakciju i spoznaju o nužnosti oslanjanja na same sebe i izgradnju svojih sigurnosnih i vojnih potencijala, neovisno o našem članstvu u NATO savezu jer se u njemu, poznavajući međunarodnu politiku, već sutra može naći i sama Srbija. I kao drugo, Šešeljev gromoglasni i medijski popraćeni show u maniri najboljih dana CNN-a, otvara oči i onim najtvrdokornijim pobornicima i pristašama modernog ”bratstva i jedinstva” i ukazuje im na politički iluzionizam onih koji takve ideje u našoj politici osmišljavaju ili ih samo kao zadane prihvaćaju te ih nastoje operacionalizirati.

Josipović mora odustati

I za kraj, kada usporedimo Josipovićeve tlapnje o „regiji” i njenim integracijskim procesima, treba ga priupitati slijedeće: s kojim to konkretno političkim snagama u srbijanskom društvu on nastoji voditi politiku pomirbe i svoju integracijsku politiku? Na srbijanskoj političkoj sceni, osim radikala i njihove inačice u stranci premijera Aleksandra Vučića (a obje su izrazito nacionalističke i antihrvatske), drugih realnih političkih snaga nema. Drukčije rečeno, kako to nedavno netko lijepo kaza, srbijanski liberali okupljeni oko Čedomira Jovanovića i još nekoliko nevladinih udruga sponzoriranih iz inozemstva, stanu u vagon jednog beogradskog tramvaja.

Naravno kako Josipović na navedeno pitanje neće i ne može dati odgovor jer bi se do kraja razgolitio kao nacionalni izdajnik. I zato, on mora odstupiti.
Autor: Zoran Meter/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save