Kako je Marijina čudotovorna medaljica obratila velikog neprijatelja Crkve
BROJNE MILOSTI ONIMA KOJI JE NOSE – Kada se 1830. godine Blažena Djevica Marija ukazala svetoj Katarini Laboure, poručila joj je: „Daj napraviti medaljicu s prizorom koji vidiš; sve osobe koje je s pouzdanjem budu nosile, primit će velike milosti.”
Medaljica je imala slovo M na sredini, iznad njega križ, a ispod dva srca – jedno trnjem okrunjeno, a drugo mačem probodeno. A sve je to bilo okruženo krunom od 12 zvijezda. Prva medaljica iskovana je uz dopuštenje pariškoga nadbiskupa dvije godine kasnije. U sljedeće četiri godine, izrađeno je 8 milijuna medaljica. Od tada se medaljice još brže širile, a brojne milosti događale su se onima koji su je nosili, pa je stoga prozvana čudotvornom. Među najpoznatijim čudesima je obraćenje velikog neprijatelja Crkve, Židova Alphonsea Ratisbonnea, koje se zbilo 20. siječnja 1842.
Nevjerojatan uspjeh u širenju medaljice svjedoči o vrijednosti njezina postojanja. Točnošću i strogošću povjesničara René Laurentin pregledao je arhive i došao do iznenađujućeg podatka da je u razdoblju od deset godina (1832. – 1842.) bilo napravljeno i podijeljeno više od sto milijuna čudotvornih medaljica. Dakle, na sto milijuna usta odjekivala je kroz cijelu Europu zazivna molitva: “O, Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo. ” Jedna od ovih sto milijuna čudotvornih medaljica dospjela je u siječnju 1842. god. oko vrata mladog Židova Alphonsea Ratisbonnea i izazvala najspektakularnije zapisano čudo povezano s medaljicom.
Alphonse Ratisbonne iz Strasbourga, sin bogatog bankara, bio je zaručen s mladom šesnaestogodišnjom djevojkom. Zbog njezine mladosti nisu se još mogli vjenčati. Kako bi lakše dočekao vrijeme vjenčanja, odlučio se na putovanje. Program putovanja bio je – Napulj, Malta, Grčka, Carigrad. Alphonse je njegovao strogu pripadnost židovskom narodu, ali vjerske propise nije prakticirao, ni on ni njegova obitelj. No, u obitelji se dogodila “velika nesreća”. Njegov stariji brat postao je katolik, a nedugo zatim i svećenik.
Alphonse je bio ogorčen i počeo je prezirati brata. Gdje god je mogao, rugao se katoličkoj vjeri. Rim mu je bio posebno odbojan zbog velikog broja svećenika i nije htio ići u nj.
Zabunom ili po nekom nutarnjem nadahnuću, kupio je kartu za Rim i otputovao. Tamo je došao 6. siječnja 1842. god. i susreo jednog poznanika, Gustava, protestanta koji ga je pozvao da bude gost u njegovoj obitelji. Gustavov brat Theodor prije nekoliko godina postao je katolik i bio je prijatelj Alphonseova brata svećenika.
Theodor je bio tako dobar i ljubazan te je s njim više puta razgovarao o vjerskim pitanjima. U jednom takvom razgovoru dao mu je čudotvornu medaljicu i zamolio ga da je nosi oko vrata. Alphonse je to uzeo kao šalu i iz pristojnosti uzeo medaljicu obećavši da će je neko vrijeme nositi oko vrata.
Theodor mu je zatim dao i molitvu “Spomeni se, o predobrostiva Djevice Marijo, kako se još nikad nije čulo da si ti ikoga zapustila tko se tebi u zaštitu utekao, tvoju pomoć zatražio i tvoj zagovor zaprosio. Ovim pouzdanjem ohrabren utječem se i ja k tebi, Djevice djevica; k tebi, Majko dolazim; pred tobom kukavan grešnik stojim i uzdišem. Nemoj, Majko Vječne Riječi, prezreti mojih riječi, već ih čuj i milostivo usliši. Amen.”
– To je molitva sv. Bernarda. Molim vas, pročitajte je svaki dan jedanput. Prepišite je pa mi je sutra vratite jer je to jedini primjerak kojeg imam – zamolio ga je.
Alphonse je kroz smijeh i ljutnju primio i molitvu, misleći kako će imati jednu zanimljivu stvar s puta o kojoj će pričati kad se vrati kući.
Te večeri bio je u kazalištu i sasvim zaboravio molitvu “Spomeni se”. Kad se kasno u noći vratio, našao je na stolu posjetnicu od Theodora. To ga je podsjetilo na ‘obećanje koje mu je dao te je pročitao molitvu’.
Od tada mu je molitva neprestano bila u mislima. Nije je se nikako mogao osloboditi.
U noći između 19. i 20. siječnja iznenada se probudio. Veliki crni križ bez Krista lebdio mu je pred očima. Nije se mogao osloboditi mučne slike. Dugo se borio dok konačno nije zaspao. Drugi je dan išao s Theodorom u grad. Pored crkve sv. Andrije Theodor ga je zamolio da ga malo pričeka dok on kod župnika obavi neki posao.
Alphonse je ušao u crkvu i razgledavao slike. Odjednom je svega nestalo ispred njegovih očiju. Kada je desetak minuta kasnije u crkvu ušao Theodor, bio je začuđen prizorom – Alphonse je klečao u jednoj kapelici, sav u suzama. Počeo ga je ispitivati što se dogodilo. Alphonse nije mogao govoriti od ganuća. Uzeo je medaljicu Bezgrešne u ruke i počeo je ljubiti. Zatim je ushićeno izgovorio:
– Vidio sam je, vidio sam je.
Potom je ispričao što se dogodilo:
– Bio sam u crkvi i odjednom me je obuzeo neki nutarnji nemir. Podigao sam pogled, cijela zgrada je nestala ispred mojih očiju, ostala je samo jedna kapelica puna svjetla, kao da se u nju skupila sva svjetlost.
Usred te svjetlosti pojavila se iznad oltara velika, sjajna, puna veličanstva i ljepote Djevica Marija, ista kao na mojoj medaljici. Neka tajanstvena snaga me privlačila k njoj. Djevica mi je samo dala znak rukom da kleknem. Činilo mi se kao da je rekla: ‘Dobro je.’ Nijednu riječ nije progovorila, a sve sam shvatio.
Alphonse se obratio. Radost je ispunila njegovu dušu. Nije mogao sam sebe prepoznati. Želio je što prije doći do katoličkog svećenika. Theodor ga je odveo kod p. Villeforta, isusovca. Alphonse je molio da ga što prije krsti. “Ne ide to tako brzo, prije se trebate dobro poučiti u kršćanskim istinama”, odgovorio je p. Villefort. Kada su ga p. Villefort i Theodor počeli poučavati, bili su zaprepašteni. Alphonse je prigodom obraćenja dobio potpuno poznavanje kršćanskih istina.
Pokazao je duboko shvaćanje Kristova nauka. Razumjeli su ono što je rekao nakon ukazanja: “Ništa nije govorila, a sve sam razumio.”
Deset dana u tišini i sabranosti pripremao se za krštenje koje mu je na svečan način podijelio kardinal Patrizio. Pod predsjedanjem istog kardinala provedena je istraga koja je utvrdila da je obraćenje Alphonsea Ratisbonnea pravo i veliko čudo koje se dogodilo zagovorom Bezgrešne Djevice po čudotvornoj medaljici.
Alphonse je kasnije pisao o svom obraćenju: “Ne mogu reći otkuda meni tako duboko poznavanje kršćanskih istina. Sve što mogu reći jest ovo – odjedanput je pala s mojih očiju koprena, ne jedna, nego cijeli niz njih koje su mi prije zamagljivale pogled; jedna po jedna je otpala. Poput ledenih oklopa koji brzo iščezavaju pod vrućim suncem.
Ustao sam kao iz groba, iz ponora mraka, postao sam živ, sasvim živ. I plakao sam. U dubini ponora vidio sam nepojmljivu bijedu iz koje me je otelo beskrajno milosrđe Božje. Prošla me je groza kad sam pomislio na sve svoje krivice. S velikom radošću mislio sam na svoga brata koji je već bio katolik. Uz suze radosnice miješale su se i suze samilosti – koliko ljudi, zaslijepljenih u oholosti i nemaru, idu u onaj ponor, padaju unutra te ih žderu užasne tmine. O moja obitelji, moja zaručnice, moje bijedne sestre, na vas sam mislio jer vas toliko ljubim. Zar nećete podići svojih očiju k Gospodaru svijeta, čija je krv oprala istočni grijeh? O, kako je ružan grijeh koji kvari sliku Božju u nama.”
A kako je Alphonse vidio Nebesku Kraljicu u sjaju njezine bezgrešne ljepote: “Ne mogu opisati koliko sam vidio milosrđa i darežljivosti u rukama Djevice Marije. To nije bilo samo izobilje svjetlosti koje sam primijetio. Nemam riječi da opišem sve što se nalazilo u njezinim rukama, da opišem neizrecive darove koji su imali tamo svoj izvor. Dobrota, milina, slatkoća, nebesko bogatstvo razlijeva se u potocima na one duše koje štiti Djevica Marija. Ništa nije rekla, a sve sam razumio.”
Ratisbonne je zaista znao sve. Katolički nauk bujao je iz njegovih riječi kao skupocjene mirodije iz posude koja ih ne može zadržati.
Nekoliko godina nakon krštenja Alphonse je postao katolički svećenik i sa svojim bratom osnovao dvije kongregacije za približavanje Židova i kršćana. Vijest o obraćenju Alphonsea Ratisbonnea brzo se proširila. Najprije u Rimu, a potom u Parizu. S. Catherine također je čula za obraćenje mladog Židova i mnogo je molila za njega.
Nakon ovog novog Božjeg pečata, autentično dokazanog u strogom i ozbiljnom ispitivanju, medaljica se proširila širom svijeta. Sami rimski pape preporučivali su je i širili.
Iz knjige: Cassinari, „Sv. Katarina Laboure“, izdala Družba sestara milosrdnica, Zagrebu, 1961.
Izvor: bitno.net
