Jedan razočarani bivši novinar jednog velikog dnevnog lista proteklih je dana našoj redakciji stavio na raspolaganje punu torbu ekskluzivnih tekstova i dokumenata koji su godinama skupljali prašinu u ‘bunkeru’ njegove bivše redakcije. Na takav potez, kaže, odlučio se iz revolta prema svojim dojučerašnjim nadređenima koji su ignorirali njegovo istraživačko novinarstvo kao i nekih njegovih kolega.

Prije nekoliko dana na vrata naše redakcije zakucao je bivši novinar jednog dnevnoga lista koji nam je velikodušno stavio na raspolaganje punu torbu ekskluzivnih tekstova i dokumenata koji su godinama skupljali prašinu u “bunkeru” njegove bivše redakcije. Na takav potez, kaže, odlučio se iz revolta prema svojim dojučerašnjim nadređenima koji su ignorirali njegovo istraživačko novinarstvo, kao i nekih njegovih kolega, i koji su “bunkerirali” svaki ekskluzivni materijal koji se ticao krupnih hrvatskih kapitalista, ali i šire.

“I dok se danas u Europi sve više cijene istraživački novinari, pogotovo oni koji neumoljivo razotkrivaju brojne afere, sumnjiva bogaćenja, te kriminal i korupciju na svim razinama društva, u mojoj bivšoj redakciji takvi novinari postaju trn u oku svojih gazda koji su svoje poslovne interese premrežili s interesima krupnoga kapitala i krupnih kapitalista”, kaže nam razočarani novinar. A na naše pitanje, zašto se odlučio nama, a ne nekoj drugoj redakciji ponuditi na raspolaganje takav ekskluzivni materijal, odgovorio je da u nas ima najviše povjerenja, jer smo ga kroz dosadašnji rad uvjerili da kod nas nema cenzure, te da neumoljivo razotkrivamo sve ono što drugi uporno skrivaju.
Tako je naša redakcija, prije svega zahvaljujući hrabrosti i odvažnosti tog novinara, došla u posjed ekskluzivnih dokumenata koji na najslikovitiji način otkrivaju punu istinu o našim najpoznatijim tajkunima, ali i onima iz šire regije.

Nekad su neki od njih bili istaknuti društveno politički radnici, vodoinstalateri, šoferi, sitni šverceri, šalterski službenici, trgovci drogom, direktori mamutskih socijalističkih kombinata, doušnici, svodnici, suradnici Udbe i KOS-a, a danas u rukama drže ogroman kapital i pripadajuću moć. Neki od njih su aktivni u politici, a neki su zbog kriminala i korupcije pali u ruke pravde.
“Oni vedre i oblače, zapošljavaju i otpuštaju na tisuće radnika, svakoj vladi nameću svoje odluke i zakone i u najkraćem – oni su istinski gospodari Lijepe naše. Neki su, pak, tijekom rata stekli milijarde eura kapitala, dok su drugi krvarili i živote gubili u Domovinskom ratu”, otkriva nam razočarani novinar.

Todorić, Končar, Rajić, Čermak, Joca Amsterdam, Zlatko Marić

U Hrvatskoj se već više od dva desetljeća podgrijava mit o “200 bogatih obitelji” koji se pripisuje prvom predsjedniku RH, pokojnom Franji Tuđmanu. Podsjetimo, ideja je bila da se prosperitet novostvorene države gradi na zdravim temeljima 200 odabranih bogatih obitelji, koje bi Hrvatsku uspješno preteglile iz otužnog socijalističkog sivila u kapitalističko, odnosno gospodarski prosperitetno društvo. Istodobno, s idejom o stvaranju 200 bogatih obitelji, u našoj zemlji su se počela događati raznorazna čudesa, počevši od one famozne pretvorbe i privatizacije koja je izrodila mnoge hrvatske tajkune za kojima se i danas vuku repovi golemih afera. Istodobno su se “rađali” i brojni ratni profiteri od kojih je jedino pravomoćno osuđen bivši premijer Ivo Sanader. Mnogi su, pak, pod krinkom višestranačke demokracije i tržišne ekonomije, postali bogati preko noći, jer su se zatekli u pravo vrijeme na pravom mjestu.
I dok nam država sve više tone u živo gospodarsko blato, po izvješću The Wealth Reporta, konzultantske tvrtke Knight Frank iz travnja ove godine, Hrvatska danas ima 220 multimilijunaša – dvostruko više nego što ih je bilo deset godina ranije! Dakako da listu tih multimilijunaša predvodi Ivica Todorić, kojeg se svrstava među pionire pretvorbe i privatizacije. No, Todorić je, za razliku od mnogih drugih, već imao ponešto poduzetničkog staža, ali što reći za one istinske izdanke socijalističke upravljačke elite kakav je bio, primjerice Danko Končar, pa do onih poput Luke Rajića i Željka Keruma, koji su krah socijalizma dočekali u kabinama kamiona i bagera?
Upravo je Danko Končar primjer bjelosvjetskog biznismena, čija predtajkunska biografija seže do “onih” vremena u kojima je, kao direktor jedne od poslovnih jedinica Jugoturbine, bio osuđen na 12 godina zatvora (od kojih je odležao osam) zbog privrednog kriminala. Danas je vlasnik tvornica i rudnika od Velike Britanije i Rusije do Južne Afrike.

Otkrit ćemo i punu istinu o silnom bogatstvu umirovljenog generala i naftnog tajkuna Ivana Čermaka, pisat ćemo o vezama nekih hrvatskih tajkuna s Jocom Amsterdamom, te kako je stvarao svoje zaštitarsko carstvo Zlatko Marić, kontroverzni vlasnik Sokol Marića i brojnih vrijednih nekretnina.

Kako su se bogatili?

Bit će tu dosta zanimljivog materijala o poduzetničkim uzletima najpoznatijih hrvatskih odvjetnika – Marijana Hanžekovića, Ante Nobila i drugih. Tu će se naći i imena nekih direktora iz komunizma koji su i u Lijepoj našoj nastavili uspješnu poduzetničku karijeru, primjerice Dragutina Drka, vlasnika Vindije, druge najveće mljekarske industrije u Hrvatskoj. On je jedan od socijalističkih direktora koji je privatizirao kompaniju koju je nekada vodio. Drk je vlasnik prvog Bentleyja u Hrvatskoj, a kupio je navodno i mnoge elitne nekretnine u Varaždinu. Nakon što je godinama financirao HDZ-ove predizborne kampanje na lokalnim izborima, prometnuo se u najvećeg financijera SDP-a, kojem je donirao maksimalnih 200.000 kuna.
Čitatelje će zasigurno zanimati kako su svoje prve milijune i cijela poslovna carstva sagradili Ante Vlahović, gazda rovinjskog Adrisa, koji je u socijalistička vremena bio komercijalni direktor u Tvornici duhana Rovinj. Nakon 1990., uspio je zahvaljujući monopolu na tržištu, kojeg su njegovoj tvrtki, navodno, omogućile dobre veze s tadašnjim premijerima i ministrima.
Plinio Cuccurin, od berača jabuka i političara postao je drugi najveći pojedinačni vlasnik Adris Grupe, a javnosti je poznatiji po opetovanom pokušaju preuzimanja političke kontrole nad Istrom kroz organizaciju Ladonja. O Ivanu Ergoviću, vlasniku posrnule Nexe Grupe, Anti Žužulu, čija je Školska knjiga najveći igrač na tržištu nakladništva i o čijim su brojnim aferama pisali ne samo naši, nego i mediji iz regije, napisano je dosta toga, ali nikada nije do kraja razotkrivena puna istina o njihovom putu od “trnja do poslovnih zvijezda”.
A kako su svoja poslovna carstva stjecali Anđelko Leko, Ivo Usmiani, Darko Ostoja, Mirela Lisičar, Marinko Mikulić, Igor Openheim, Mijo Gabrić, Milan Artuković, Jozo Petrović, Željko Udovičić, Slavko Linić, Đuro Gavrilovć, Mile Ćurković, Emil Tedeschi, Božo Čulo, Božidar Kalmeta, Dubravka Šuica, Milan Bandić, Slobodan Ljubičić Kikaš, Domagoj Milošević, Ivan Tolj i brojni drugi, pisat ćemo u narednim brojevima.

Alkemičar Todorić

Naš najuspješniji tajkun Ivica Todorić u bivšem je sustavu zajedno s ocem imao uhodan biznis sa cvijećem. No, koliko god bio uspješan u tom poslu, i dan-danas se postavlja pitanje, kako je u rekordnom roku od cvjećara postao vlasnik golemog dijela prehrambenog i trgovačkog sektora u Hrvatskoj? Tim više, što je još početkom 1992. u vlasništvu njegovog Agrokora bila tek zadarska Sojara i Agroprerada iz Ivanić Grada.

Luka Rajić – od kamiondžije do veletajkuna
Luka Rajić je vjerojatno jedan od najzanimljivijih likova tajkunske sage u Lijepoj našoj. Godine 1984. počeo je kao vozač kamiona u zagrebačkoj tvornici mlijeka Dukat, da bi deset godina kasnije postao njezin većinski vlasnik. Prije šoferskog posla prodavao je božićna drvca i raznu švercanu robu na zagrebačkim tržnicama, a kasnije je, usporedo s vožnjom za Dukat, kamionom dopremao jeftine sireve iz Čehoslovačke. Nepotvrđena legenda kaže da je sudbinsku priliku iskoristio kada je “po zadatku” odvozio bezvrijedne jugodinare u Bosnu i Hercegovinu, a odande dovozio devize. Kako bilo, danas je uzoran poslodavac i živi u Švicarskoj. Dukat je odavno prodao, a u Hrvatskoj je otvorio tvornicu generičkih lijekova.

Autor: 7dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save