N. MILANOVIĆ: Životna epopeja od besmisla do Boga
„Blago čovjeku koji razmišlja o mudrosti i umuje razborito” (Sir 14, 20)
Grčki velikan Arhimed (287. – 212. pr. Kr.), po mnogima najveći fizičar i jedan od najvećih matematičara staroga vijeka, jednom prilikom je rekao: „Pokažite mi čvrstu točku o koju mogu osloniti polugu i ja ću pokrenuti cijeli svemir”. Pri tome veliki mislilac nije imao na umu samo fizički svemir, nego se njegova izjava prije svega odnosila na smisao postojanja. Kad čovjek u svom životu pronađe čvrstu točku, odnosno kad otkrije životni smisao, lakše odgovara na izazove koje mu svakodnevica donosi.
Promišljajući o temi smisla, misli mi se stalno vraćaju na Viktora Emila Frankla (26. ožujka 1905. – 2. rujna 1997.) i njegovu logoterapiju. Taj fascinantni čovjek koji je nosio teški životni križ, uspio je u potpunosti oplemeniti svoje trpljenje te postati humanistom i uistinu respektabilnim znanstvenikom.
Razvio je novi oblik psihoterapije koji je nazvao logoterapija, što u slobodnom prijevodu znači liječenje smislom. Bio je profesor neurologije i psihijatrije na bečkom sveučilištu, a isto tako profesor logoterapije na „United States International University” u Kaliforniji. Šesnaest sveučilišta podijelilo mu je počasni doktorat, a napisao je tridesetak knjiga.
Gorka sudbina logora
Podrijetlom Židov, doživio je gorku sudbinu da rat provede u njemačkim logorima Auschwitzu i Dachauu. Tamo je izgubio veći dio svoje obitelji. Upravo u tim logorima potpuno je sazrio i kao čovjek i kao terapeut. Bio je veliki moralist i ustrajan humanist čija su razmišljanja uvijek bila u skladu s kršćanskim učenjem.
Kako vidimo, dr. Frankl je bio uistinu zanimljiv čovjek. Posebno ga je zaokupljao interes za uspon ljudske misli od prvih početaka znanosti do danas, kao i zanimanje za njeno poniranje u najintimnija područja ljudske duše. I dok Freud i psihoanaliza svode čovjeka na skup nagona skidajući s njega odgovornost i razbijajući njegovu osobnost, Frankl mu „vraća” i duh i dušu.
Čovjek je za njega osoba, jedinstven je i neponovljiv, usmjeren samonadilaženju. Frankl ljudsku patnju prihvaća kao činjenicu. Nigdje ne odgovara na pitanja što je patnja i odakle dolazi, ili zašto trpi pravednik? No, pred sebe je postavio veliki izazov: satkati snažan i zdrav život iz preostalih fragmenata egzistencije načete besmislenošću i patnjom.
Predmet Franklova zanimanja bile su prije svega neuroze, a većina njih, kaže on, nastaje zbog egzistencijskog vakuuma. Ljudi sve lakše gube, a sve teže nalaze smisao života, kao i smisao pojedinih životnih situacija. Danas živimo u kulturi obilja pa materijalna egzistencija više ne predstavlja problem.
Smisao je i pitanje vjere
Problem nastaje na drugoj razini: čovjek jednostavno ne zna zašto bi živio. Rješenje dr. Frankl vidi u pronalasku izgubljenog smisla. Smisao se može i mora naći, a pronaći ga mora svaki pojedinac za sebe jer je smisao jedinstven i neponovljiv, baš kao i sam čovjek.
Čovjek je uvijek u relaciji prema nečem i teži transcendenciji. Dinamična je osobnost. Jedna od najvažnijih njegovih osobina jest slobodna volja. No, slobodna volja nas upućuje na još jednu značajnu čovjekovu osobinu – odgovornost. Odgovornost nas prati na svakom koraku i u svakom trenutku. Stoga se ne smije djelovati nepromišljeno, jer sve što napravimo ostaje zapisano za vječnost.
Smislenost je i pitanje vjere, a ne samo racionalistička kategorija, drži Frankl. Čovjek nije tu da egoistično misli samo na sebe, nego da ostvari svoje zadatke i realizira talente, da dosegne istinske vrjednote te da otkrije životni smisao. Upravo će se na taj način najbolje ostvariti. Bit ljudske egzistencije je u samonadilaženju, a to znači u usmjerenju na nešto iznad sebe, na nešto što nije ja.
Svaki ljudski smisao mora biti utemeljen na objektivnom i vrhovnom smislu koji Frankl naziva Nad-smisao. Taj posljednji smisao svega za ograničeno ljudsko biće je nedohvatljiv, no u isto vrijeme i više nego shvatljiv. Tako se Frankl približava Kantovim postulatima razuma jer bi tako shvaćen Nad-smisao predstavljao nužnost mišljenja. To je, s druge strane, antinomija koju može izbjeći samo vjera. Korak izveden u vjeri u čovjekovu transcendentnu dimenziju temelji se na ljubavi.
Refleksija Franklove misli
Ovdje smo u nekoliko crtica iznijeli pregršt Franklovih teza koje nam jasno ukazuju na nedostatak smisla kao izvorište ponajvećih problema suvremenog čovjeka. Prazninu koja u tom slučaju nastaje čovjek mora na neki način popuniti. U tom svjetlu čini se da baš danas možemo u punini sagledati svu veličinu i dubinu Franklove misli.
Suočeni s rušenjem svih vrijednosti nametanjem čudnih stavova i nasilnim provođenjem bolesnih ideologija, s bjesomučnim zatiranjem svakog smisla i pokušajima razaranja ljudske moralnosti i normalnosti, a zapljusnuti promidžbom „vrijednosti” temeljenih na užitku, obmani i svakovrsnom neredu te suludim pokušajima potiranja našeg religioznog i nacionalnog identiteta, krivotvorenja povijesti i obezvrjeđivanja kulture, kao da duboko u sebi čujemo siloviti vapaj: dajte mi čvrstu točku, dajte mi smisao! Pokažite mi što uistinu vrijedi!
Do te čvrste točke ne možemo doprijeti ako se pogleda uprtog u nebo ne odlučimo na hrabar iskorak u vjeri i ljubavi.
NIKOLA MILANOVIĆ
