Što je uistinu o velikom prasku rekao papa Franjo?
Suočavate se s visoko složenom temom evolucijskog koncepta prirode. Nipošto neću ulaziti, što je po sebi razumljivo, u znanstvenu složenost tog važnog i odlučujućeg pitanja. Želim samo istaknuti da Bog i Krist hodaju s nama i da su prisutni i u prirodi, kako je ustvrdio apostol Pavao u govoru na Aeropagu: «U njemu (Bogu) doista živimo, mičemo se i jesmo» (Dj 17,28).
Kada u Knjizi postanka čitamo izvještaj o Stvaranju, u opasnosti smo zamišljati da je Bog bio mađioničar, sposoban sve stvarati svojim čarobnim štapićem. Ali nije tako. On je stvorio bića i pustio da se razvijaju prema unutarnjem zakonu koje je On usadio u svako od njih, da bi se razvijali, da bi došli do vlastite punine. On je dao autonomiju bićima čitavog svijeta istovremeno im zajamčivši svoju trajnu prisutnost, dajući postojanje svakoj stvarnosti. I tako je stvaranje napredovalo kroz stoljeća i stoljeća, tisućljeća i tisućljeća sve dok nije postalo onakvo kakvim ga poznajemo danas, upravo zato što Bog nije neki demiurg ili mađioničar, nego Stvoritelj koji je darovao življenje svim bićima. Početak svijeta nije djelo kaosa koje svoj početak duguje nekom drugom, nego izravno proizlazi iz Vrhovnog počela koje stvara iz ljubavi. Veliki prasak, koji se danas postavlja na početak svijeta, ne proturječi božanskom stvaralačkom djelu, već ga zahtijeva. Evolucija u prirodi ne opovrgava ideju Stvaranja, jer evolucija pretpostavlja stvaranje bića koja evoluiraju.
Kad je pak riječ o čovjeku, tu postoji promjena i novost. Kad je, šestog dana izvještaja u Knjizi postanka, došlo do stvaranja čovjeka, Bogu ljudskom biću daje posebnu autonomiju, autonomiju koja je različita od autonomije prirode, a to je sloboda. I kaže čovjeku da nadjene imena svim stvarima i da napreduje kroz tijek povijest. Čini ga odgovornim za stvaranje, kao i da vlada Stvorenim, da ga razvija i tako sve do konca vremena. Na znanstvenika stoga, a napose na znanstvenika koji je kršćanin, spada stav propitkivanja o budućnosti čovječanstva i zemlje, i da, kao slobodno i odgovorno biće, sudjeluje u njezinoj pripremi, očuvanju, uklanjanju prijetećih opasnosti, kako za okoliš tako i za čovjeka.
Ali u isto vrijeme znanstvenika treba voditi povjerenje da priroda, u svojim evolutivnim mehanizmima, krije određene mogućnosti, a zadaća je uma i sloboda da ih otkriju i provedu kako bi se ostvario razvoj koji je u Stvoriteljevu planu.
Stoga, koliko god ograničeno, čovjekovo djelovanje sudjeluje u Božjoj moći, i stoga je čovjek u stanju izgraditi svijet prikladan za njegov tjelesni i duhovni život; izgraditi humani svijet za sve ljude, a ne samo za privilegiranu skupinu ili klasu. Ta nada i pouzdanje u Boga, Tvorca prirode, i sposobnost ljudskog duha su u stanju istraživaču dati novu energiju i mir. Ali točno je i da čovjekovo djelovanje, kada njegova sloboda postane autonomija – koja nije sloboda nego autonomija – uništava stvoreno i čovjek se stavlja na mjesto Stvoritelja. A to je teški grijeh protiv Boga Stvoritelja.
IZVOR: Vatican.va/Laudato
