UDBA NA INTERLIBERU: Nobilo, Kosor, Mesić, Lončar i Manolić zajedno na Interliberu
Kako opravdati sjekiru u Đurekovićevoj glavi i podmetnuti Perkovića Tuđmanu?
Kako sam veliki ljubitelj pisane riječi, odlučio sam posjetiti ovogodišnji Interliber, koji je u utorak otvorila ministrica kulture Zlatar-Violić, i vidjeti što se novoga nudi u svijetu knjiga. Kao i svake godine, sve izdavačke kuće organiziraju i promocije svojih najnovijih izdanja gdje pozivaju autore i goste relevantne za tematiku knjige koja se predstavlja.
Tako sam se u jednom trenutku našao na štandu izdavačke kuće „Profil” i tamo listao neka njihova izdanja kad sam u jednom trenutku zamijetio drugog hrvatskog Predsjednika Stjepana Mesića i predzadnju hrvatsku premijerku Jadranku Kosor. Te dvije osobe su mi već pobudile dovoljno zanimanja da ostanem i vidim što se događa. Daljnjim pregledom društva koje se počelo okupljati zapazio sam i Budimira Lončara, bivšeg savjetnika Stjepana Mesića i jednog od poznatijih „udbaša” koji se svojevremeno istinski trudio da se Hrvatskoj nametne embargo na uvoz oružja. Ubrzo nakon toga zapazio sam i bivšeg sportskog novinara HTV-a Tomislava Cvitkovića kako s mikrofonom najavljuje novinara „24 sata” Borisa Rašetu, Stjepana Mesića, Jakšu Kušana, novinara i publicista te Orhideu Gauru Hodak, novinarku „Nacionala” i po novome publicisticu.
Ubrzo sam shvatio da se čitavo društvance okupilo zbog promocije nove knjige „Tuđman i Perković” čija je autorica već spomenuta gđa. Orhidea. Već imena poput Lončara, Mesića i Kosorice bila su mi dovoljno zanimljiva da ostanem i vidim o čemu će se govoriti i u trenutku kad je promocija već počela ovom veselom društvu pridružuje se i famozni odvjetnik Ante Nobilo, a ubrzo nakon njega pristigao je i Josip Manolić. Moram priznati da sam u tom trenutku osjećao kao da se nalazim u 1983. godini na sastanku nekog sekreterijata „Službe državne sigurnosti”. Isto tako, u publici sam vidio i Luku Bebića, predsjednika Sabora Sanaderove vlade, iako moram priznati da mi se činilo da se on tamo našao slučajno kao i ja ili u najboljem slučaju da je čuo što će se događati pa je došao vidjeti o čemu je riječ.
Sama promocija išla je u smjeru relativizacije Perkovićeve odgovornosti u slučaju Đureković, pravdajući ga njegovom „uskom” povezanošću s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Tako je Mesić o knjizi rekao da je objektivno napisana i kako jasno prikazuje njihov trud u podizanju ove države i borbi protiv velikosrpske agresije te se nikako ne može načuditi „kako to da se danas svi boje javno i otvoreno reći kako je agresiju na Hrvatsku izvršila Srbija” te da nikako „ne razumije zašto neki danas toliko inzistiraju na lustraciji jer ona neće ništa dobro donijeti ovoj zemlji”.
Ovdje je važno napomenuti kako je tom prilikom umjesto riječi lustracija rekao „frustracija” te na prvu nije shvatio zašto mu se svekoliko mnoštvo ljudi smije ali onda se ispravio i pojasnio da nije puno promašio kad je rekao “frustracija”. U tom trenutku sam nekako dobio dojam da se ta klika ljudi itekako boji lustracije kad čak više niti podsvjesno ne može sakriti svoje frustracije i strahove od tog procesa. Nadalje, na prezentaciji je novinar Rašeta istaknuo da je knjiga dobro napisana i da je oduvijek bilo jasno da je partija imala dva krila, ono desno i ono lijevo. Nakon njega je i sama autorica rekla kako se trudila napisati objektivno djelo u kojemu je zastupala sve argumente u priči oko Perkovića te se posebno zahvalila svim nazočnim istaknutim gostima s posebnim naglaskom na g. Nobila, ali i g. Pavlovića, odvjetnika udovice Stjepana Đurekovića, koji joj je isto pomogao u izradi ove knjige. I taman u tom trenutku kad se meni pojavio, očito na kilometre vidljiv upitnik iznad glave, autorica pojašnjava da se iz nekog razloga odvjetnik Pavlović naljutio na nju nakon što je vidio kako je knjiga na kraju izgledala.
Inače, čitava je prezentacija izgledala kao zadnji pokušaji udbaških struktura da se nekako obrane od moguće lustracije i da pokušaju sebe prikazati u pozitivnom svjetlu prvenstveno se skrivajući iza lika i djela dr. Tuđmana i njegova projekta stvaranja neovisne i samostalne Republike Hrvatske koju oni, usput rečeno, nikada niti nisu htjeli. Isto tako očito je da ta struktura ljudi koristi lik i djelo dr. Tuđmana po potrebi u loše i dobre svrhe. Naime, kad treba prikazati Tuđmana kao „strašnog diktatora” i „šovinista” onda su prvi u redu da to iz prve ruke pojasne, ali isto tako, kad se oni trebaju obraniti, onda će prvi posegnuti za njim i tako dokazivati svoju odanost ovoj državi. U prilog toj tezi ide i ovaj knjiga.
Po završetku promocije, veselo društvance se družilo, grlilo i ljubilo kao da su osvojili svjetsko prvenstvo u nogometu. Tako je Jadranka Kosor provela nekoliko trenutaka u iznimno ugodnom i srdačnom društvu Ante Nobila gdje se raspitivala kako napreduje suđenje, kad će biti stanka te je sveukupno odavala dojam osobe koja se iskreno brine za “naše” ljude koji su tamo završili. Ubrzo nakon nje Nobilu prilazi i Stjepan Mesić koji sav zabrinut poručuje odvjetniku da „eto, svi mi pričaju kako smo mi mogli dozvoliti izručenje čelnog čovjeka naše obavještajne zajednice nekoj stranoj zemlji” te “kako je to nedopustivo i nezamislivo”, na što ga Nobilo tješi da će pravda pobijediti i kako se on ne mora ništa brinuti. Nakon toga se „sekretarijat za obranu ideala SFRJ” razišao. Meni je čitavo vrijeme bilo izuzetno simpatično, ako ne i ironično, što sam ja usred tog društva stajao s posljednjom knjigom Tihomira Dujmovića, „Hrvatska u raljama djece komunizma”, i moram priznati da sam jako dvojio hoće li mi usred prezentacije „slučajno” ispasti pod noge Nobila, Lončara, Kosorice i Manolića gdje bih je ja podigao, pogledao ih i rekao da moraju pročitati tu knjigu, međutim, eto, s obzirom na to da nisam nekim ekscesima sklon lik, to ipak nisam učinio. Iako ne mogu jamčiti da, ako se sljedeći put nađem u nekoj sličnoj situaciji, to neću uraditi.
Autor: T. V./dnevno.hr
