ZORAN VUKMAN: Smrt nije kraj
Svi Sveti i Dušni dan u našoj su kulturi dani tihog pijeteta, dani koji traže tišinu, sabranost i dostojanstvo čovjeka. Ozračjem tog kontemplativnog vremena obilježenog treperenjem milijuna svijeća u sumračje na grobljima, zahvaćeni su svi ljudi, i oni koji vjeruju i koji ne vjeruju – jer svakom je normalnom čovjeku smrt bližnjih duboka trauma i trenutak zamišljenosti i ozbiljnosti. Svakomu je sjećanje na njegove pokojne sveto. U toj sakralnosti, razumiju se mnogi ljudi. Kulturan čovjek prepun je poštovanja pred tom činjenicom bio on vjernik ili agnostik i ateist. Smrt nas svih čeka kao vrata u nešto nepoznato. Za vjernike je to put koji ima smisla, a za nevjernike nešto o čemu nerado razmišljaju jer nijedno ljudsko biće nije stvoreno da prihvati svoj konac kao zadnju riječ ništavila, kao izričaj nestajanja. Tjeskoba odlaska nam je svima zajednička, pa ipak, u ove dane, kad pohodimo grobove svojih najbližih, možemo li o smrti misliti bez tjeskobe? Možemo li je doživjeti na sasvim drukčiji način, ne kao poništavateljicu, otimačicu, ili otvoreno ždrijelo jame bezdanke u kojoj zauvijek nestaju naša lica i identiteti, nego kao onu koja nas upućuje na to da moramo misliti o trenucima i vlastitog odlaska? O njoj ovih dana podsvjesno mislimo u kategorijama rastanka i odlaska, čak i oni koji nisu vjernici slute da smrt nije kraj, slute bliskost s mrtvima koja nije samo emocionalna ili sentimentalna, nego metafizička. Nisu li upravo blagdani Svih Svetih i Dušni dan usmjereni na otkrivanje nekih drugih dimenzija ljudskog postojanja? Dani koji upućuju na stvarnost koja nadvisuje sve naše strahove i zamisli. Dani koji upućuju na svetost ljudske duše i njezinu vječnu egzistenciju.
Nema ništavila
Ako smrt nije ništavilo – a vjerujemo da nije – što onda ona jest? Propovjedati ništavilo – to je prava smrt. (Zapravo, ništavilo je nešto čega nema, pa tako ni samog ništavila.) Propovjedati beznađe, znači ubijati duše. Protiv toga se buni nešto u čovjeku koji vjeruje da nije stvoren za besmisao i vječnu tamu. Stvoren je za nešto puno više. Ako je stvoren za život, zašto bi prošao kroz svoju zemaljsku egzistenciju da zauvijek nestane? Kakav bi to bio Bog koji bi svoja stvorenja pozvao u život, tako vremenski kratak u odnosu na povijest stvaranja, da bi ih na kraju gurnuo u nepostojanje? I ontološki gledano, kakvog bi smisla imalo iz bitka stvarati nebitak? Pa ipak, čovjek se boji. Boji se jer ne razumije Boga, jer oko sebe vidi nesmiljenu antilogiku zla, vidi umiranje, vidi nesreće i patnje koje ne može sebi objasniti. Strah ne smije nadvladati vjeru. Ni bol nas ne smije zaslijepiti.
Smrt je ona točka razdvajanja i razgoljenja sebe od svega što smo izvanjski bili u ovozemaljskom bivanju, ne samo u materijalnom, društvenom i socijalnom smislu, nego i od svega što smo voljeli, mislili, činili, i od naših teorija, ideologija, zabluda, opsjena, od svega što je sazdalo naše društveno i obiteljsko ja. Smrt je trenutak istine, suočavamo se sa sobom kakvi jesmo i takvi idemo pred božansko svjetlo. Kaže jedan psalam da svjetiljka Gospodnja osvjetljava do dna duše. Postajemo prozirni, otvoreni, sav naš život i naši čini su na pladnju. Kakav paradoks! Zar nas smrt čini bližima sebi, istinitijima? Da, ukoliko je prijelaz, ukoliko je odjeljivanje od ovozemaljskog a ulazak u novi život. Ako je ništavilo, onda nas rasplinjuje, usisava naš identitet u veliku prazninu. Ima li strašnije predodžbe od toga? Zato se uvijek čudim ljudima koji vjeruju da nakon tjelesne smrti više nema ništa, da je ona konac i kraj čitavog čovjeka! Vjeruju zapravo u vlastiti vječni nestanak. Iz perspektive vjere, koliko god se činilo odbojnim, smrt nas čini cjelovitijima! Uvodi nas u potpuni život s Bogom. Prirodno je da se bojimo smrti kao nepoznatog iskustva, ali ovih dana posvjestimo sebi da na grobovima predaka i svojih voljenih ne razgovaramo sa sjenama, nego sa osobnostima koje su nastavile život drugdje, a mi ćemo im se, netko prije, netko kasnije, pridružiti. Smrt ima odbojno lice, ali kad se sve zbroji i oduzme, njezina moć je samo trenutačna. Stvoreni smo za život, a ne za smrt. Kao psalmist, zapitajmo se: smrti, gdje je žalac tvoj?
PS. Halloween
Kod nas je sve prisutniji praznik „Halloween”, uvezen iz američke tradicije, apliciran u naše prilike kao kombinacija poganske svijesti i holivudske trash-poetike, dobavljen poput nekog softwera i ugrađen u glave onih koji nose bundeve s prorezima na ramenima. Nakon nekoliko godina „presnimavanja”, program se raširio poput virusa i poput svake pomodnosti, djelujući glupavo benigno ili bezazleno simpatično, postao nakalemljeni kod u estradnom biću Hrvata, sve popularniji kao povod za zabavu. Halloween je tako u „katoličkoj” Hrvatskoj postao jedan od omiljenih uvoznih proizvoda, glupa pomodnost koja budi neopogansku svijest i udara kontru smislu i značenju blagdana Svih Svetih. Poganska Hrvatska koja buči nasuprot onoj tihoj koja u „Noći vještica” spava da bi ujutro posjetila grobove svojih najmilijih i sudjelovala u bogoslužjima. Zlo danas ima klaunovsko naličje: sve je pretvorilo u komercijalnu zabavu, sve je profaniralo, pa tako i ono najsvetije. Kakve veze Halloween ima s bilo čim u Hrvatskoj? Halloween je sve suprotno duhu kršćanskih blagdana. Sve suprotno sakralnom duhu i pijetetu Svih Svetih, on je banalna, prizemna, infantilna profanacija jednoga dana koji traži mir i duhovnost. Njegova proslava je ovdje doslovce izmišljena i presađena kao otrovna biljka bez ikakva konteksta, motiva i povoda, osim što se netko dosjetio da je još jedna prilika za zaradu, glupiranje, maskiranje, provode i slično. Stvara se već umjetna tradicija, kao da je netko rekao: presadit ćemo umjetnu travu.
Izvor: velecasnisudac.com
