MAJA BLAGDAN: Pjevam o ljubavi, a ljubav je Bog (intervju)
Prije osam godina sam počela pjevati po duhovnim obnovama i tada mi se zapravo svidjelo kako je glazba utjecala na mene i prisutne. Tada se rodila nova strast. Ja pjevam o ljubavi, a ljubav je Bog. Sve se svodi na to. Duhovna nota se provlači u većini mojih pjesama, samo je bitno kako se koji čovjek pronađe
Jedna od pjevačica koju publika izrazito voli i vokalno cijeni je Maja Blagdan. Ta ista pjevačica iza sebe ima niz festivalskih nagrada, dva Porina, četvrto mjesto na Eurosongu i mnoga druga priznanja. Iako Maja svoju karijeru ne smatra krivudavom, publika strpljivo čeka da ih Maja opet nahrani svojom pozitivnom energijom i svojim glasom napuni dušu.
Dobiva se dojam kao da se od nje još uvijek puno očekuje iako je davno prešla svoje početke na sceni. Začuđena onim što čuje, Maja svoju karijeru vodi već 27 godina bez prestanka, daleko od društvenih mreža i zadimljenih kafića. Na želju svojih obožavatelja koji Maju i dalje traže i prate, pjevačica se odlučila ponovo vratiti na veliku pozornicu. Prvi singl je prije nekoliko dana pušten u eter, u siječnju ide na festival, na proljeće opet singl…
Iznenađena sam da ste vi Splićanka, točnije “mala sa Sućidra”.
– Zrinko Tutić se uvijek zezao kako su njega dopale sve sa Sućidra. Naime i Severina i ja smo odrasle na Sućidru pa nam je to interno bilo jako zabavno. Za Split me prvenstveno vežu roditelji, ali i to što sam ovdje napravila svoje prve korake u svakom smislu. Split je početak svega.
Pa i početak glazbene karijere.
– Pjevala sam onako po kući, a onda sam prvo krenula s klavirom. S obzirom na to da u kući nije bilo mjesta gdje bi se stavio klavir onda sam se prebacila na gitaru. Svirala sam u Srdelicama električnu gitaru. Čak i danas malo sviruckam onako za gušt, ali nisam neki virtuoz. Moja prijateljica je htjela biti pjevačica, ja sam voljela pjevati i to bi najčešće radila držeći četku za kosu, više sam to gledala kao igru nego da sam imala potrebu da me netko gleda i misli kako ja to dobro radim.
Moja tadašnja prijateljica koja se zvala Snježana Gerendaj, za koju danas nažalost ne znam gdje je i što radi, je možda i zaslužna za sve što sam ja danas. Sjećam se da je bila radosna, vesela i bila je kao stvorena za pozornicu. Ona se prijavila na amatersko natjecanje i išla sam s njom kao pratnja. Bila sam sramežljiva i zatvorena, nije mi palo na pamet da se i ja prijavim. No jedan čovjek me nagovorio da probam i onda sam tako i ja na kraju sudjelovala na tom festivalu, čini mi se da se zvao Glas Dalmacije.
I naravno pobijedili?
– Istina, pobijedila sam na opće iznenađenje svih. Nakon toga je uslijedilo natjecanje pjevača amatera u cijeloj regiji, odnosno Jugoslaviji, i tu sam također pobijedila. Zatim sam nastupila u Splitu, pa sam bila pozvana u Stijene i ostatak je javnosti poznat. Dakle, hvala Snježani koja je bila taj anđeo.
Često ste isticali da glazbu živite kao život, što pritom mislite?
– Ne možeš se baviti pjevanjem i imati radno vrijeme. Stalno se moraš davati, svoju energiju, ne možeš nešto predvidjeti ili namjestiti. Cijelu energiju koju imaš unosiš u posao. To i nije tako lako jer kada dođeš pred publiku onda ti s njima nešto izmjenjuješ, a to je emocija. U umjetnosti ti trebaš biti svoj, ne možeš glumiti jer ljudi to osjete. Vrlo brzo se razotkrivaju lažne namjere. Imam priliku podijeliti s ljudima to što imam, u ovim godinama shvaćam da imam fantastičnu priliku nešto pružiti kroz pjesmu.
Čini se kao da ste imali poprilično stagnacija u svojoj karijeri, zašto je to tako?
– Nisam baš imala, čudi me kada me to novinari pitaju. Ja sam stalno tu. Postoje periodi s većim i manjim intenzitetom. Nemoguće je da se neke stvari ponove. No taj tempo i intenzitet koji sam nekada proživljavala, ne bih mogla danas. Dugo je to trajalo, čovjek bi pukao da je stalno izložen tolikoj pažnji javnosti.
Kako biste onda komentirali karijere Severine i Rozge koje svakim danom osmišljavaju kako da privuku pažnju javnosti, naročito medija?
– Mislim da griješite, skupa sam s Jelenom bila na Dori i znam da je njena samostalna karijera krenula negdje oko 2006. godine. Od toga do danas nije prošlo ni deset godina. Jelena je u fazi da svoju karijeru sada lijepo održava. Svaka karijera ima svoju amplitudu rasta i manjeg rasta.
Danas je normalno ako si javna osoba da redovito u novinama izlaze fotografije tvoje obitelji, interijer stambenog prostora, kulinarski recepti i ostalo što se tiče privatnog života. Kako na to gledate Vi kao netko tko je već 27 godina na sceni?
– Vjerujem da to neke interesira jer ljudi vole zaokružiti sliku osobe s nekim dodatnim informacijama. Osobno mislim da se dovoljno toga dobije preko glazbe, ali ovo što ste naveli se s godinama nametnulo. Kada čovjek srce i dušu otvori pred publikom, zar taj trenutak nije najintimniji? To je intimnije od mog kuhanja paštašute i tuširanja.
Koji je trenutno period Vašeg stvaralaštva?
– Trenutno sam u fazi promocije pjesme “Više od najviše” koju potpisuju Ines Prajo i Arijana Kunštek. Sljedeći tjedan za nju snimam spot, a u siječnju ću se s njom pojaviti i na Zagrebačkom festivalu. Voljela bih ne uplašiti ljude i reći da je pjesma sada nešto veliko, ali je sigurno drukčija. Imam nove suradnike, novu diskografsku kuću, imam kompletnu novu sjajnu ekipu. Bilo mi je potrebno neko vrijeme da se malo odmaknem, baš sam osjećala neki umor. Čovjek stalno želi biti bolji i drugačiji. Vjerujem da je meni u zadnje vrijeme bilo potrebno se malo i maknuti da se nahranim i napunim da bih imala nešto novo što bih ljudima mogla dati.
Jeste zadovoljni pjesmom s kojom ciljate na širu masu?
– Jako sam zadovoljna kako su Arijana i Ines uspjele u pjesmi predočiti sve ono što sam ja danas. Nadam se da će se pjesma svidjeti ljudima u ovom brzom vremenu kad smo svi malo nervozni. S ovom pjesmom bih htjela da se ljudi malo odmore, uhvate zraka i pogledaju oko sebe sve dobro i lijepo.
Koji su Vam aktualni planovi?
– Imam snimljenu već i drugu pjesmu koja će izići u javnost u proljeće. Idem singl po singl. Nastojat ćemo kroz ove prve dvije pjesme osluhnuti kako će ljudi reagirati. Uzbuđena sam, tako to ide, koliko god albuma snimili, a ja ih imam deset snimljenih, svaki idući kao da je prvi. Sve kao da je opet početak.
Zadnjih nekoliko godina Vaše se ime Više spominjalo uz duhovnu glazbu.
– Dvije zadnje godine s bendom imam koncerte po crkvama diljem Hrvatske. Dobila sam ideju i potrebu da se s publikom nalazim u jednom tako prekrasnom prostoru. Prije osam godina sam počela pjevati po duhovnim obnovama i tada mi se zapravo svidjelo kako je glazba utjecala na mene i prisutne. Tada se rodila nova strast.
Kažete da ste se pronašli u duhovnom, kada se ponovo rađa ta estradna potreba u Vama?
– Nisam nikada mogla napraviti crtu između privatnog i poslovnog, pa tako duhovnog i estradnog. Ja sam i jedno i drugo. Takva je moja glazba. Kako živim, tako radim.
No ne spominjete svugdje gdje dođete Boga i ostale religiozne motive?
– Ja pjevam o ljubavi, a ljubav je Bog. Sve se svodi na to. Naravno da u crkvi ne mogu pjevati “Ja sam cura za sve”. Probire se repertoar za svako mjesto. Duhovna nota se provlači u većini mojih pjesama, samo je bitno kako se koji čovjek pronađe.
Možete li zamisliti da neku Vašu buduću pjesmu pušta DJ u diskoteci?
– Ah, kada sam ja harala po diskotekama… Nekada mi je bilo i malo krivo jer se nismo trudili da ljude zadržimo u kino dvoranama i salama. U svakom selu i gradu su nicale diskoteke. Meni je bilo simpatično što se na istom mjestu moglo slušati pop, rock, folk, dance i onda bih ja u jedan ujutro došla s “Bijelim ružama”. No ne vidim se u tome što me pitate, ne idem tim putem. Voljela sam se kretati u više pravaca i koketirati s raznim žanrovima, naročito u vrijeme suradnje sa Zrinkom Tutićem. No tada sam opet bila nekako gladna zahtjevnijih pjesama, što je i logično. Danas ipak mislim da se svi trebamo nositi sa svojim godinama i iskustvom.
Kad smo kod godina, Vama kao da je vrijeme stalo. Prije intervjua ste spominjali nešto 50?
– Kada kažem 50 godina onda se svi iznenade s brojkom godina i pogledom na mene pa zato uvijek u šali kažem više da me više hvale. Šalim se. Imam 46 godina.
Otkrijte našim čitateljicama tajnu vječnog mladolikog izgleda.
– Pa ima malo genetike koja me spašava, ali sam primijetila da moram stjecati kondiciju. To mi baš teško pada jer nisam sportski tip. U mojim godinama više ništa ne ide samo od sebe kao kad si bio mlad. Tek u ovim godinama zapravo upoznaješ samog sebe i svoje tijelo. Prije nisam ni znala za neke mišiće i organe u tijelu dok me nisu malo počeli boljeti. Često zovem mamu panično i surfam po internetu ne bi li saznalo što se to događa mojoj nozi ili vratu. Nastojim dosta hodati i voziti bicikl, ali nekad me uhvati fjaka pa sjednem na kauč s kokicama u ruci.
Koliko često se družite s kolegama? Činite se dosta samozatajni.
– Lijepo se sresti s kolegama, dijelimo isti život, buku i radost. Osjećam da smo si svoji. Spoje nas razne prilike i neke koje ne vidim godinama kada ih sretnem kao da je bilo jučer. Baš sam se nedavno nasmijala u društvu Zečića, Nižetića i još nekih kolega.
Sigurno je glavni “krivac” bio Zečić, znam da je on veliki šaljivdžija.
– Zečić je predivan, mislila sam da će mi vilica otpasti. Izrazito je duhovit. Drag mi je jer se možemo nasmijati, porazgovarati o glazbi i pojesti dobru spizu.
Tko bi rekao na vama da volite dobro pojesti?
– Itekako. Kada dolazim u Split, između ostalog, najviše se radujem maminim kolačima koje najviše volim. Obožavam trlje i blitvu, i to najviše volim, to je prava naša domaća hrana. Ovdje je sve nekako drukčije, sve nekako domaće, ovdje je nebo plavo. No moram reći da mi je lijepo i u Zagrebu, tamo sam ipak od osamnaeste godine, tamo sam izgradila svoj život.
Izvor: dalmacijanews.hr
