N.MILANOVIĆ: Zornice
Iz dubokog sna trgnuo me prodoran zvuk budilice. Kako je samo iritantna kad zaori onim piskavim tonom koji bi, kako ono kažu, i mrtvaca podigao na noge. Pet i pol. Odmah sjedam na krevet opirući se njegovoj magičnoj privlačnosti. Hvatam mobitel i gasim budilicu. Potom, trljajući oči, naslijepo ulazim u kupatilo. Slijedi jutarnja higijena, brzo navlačenje odjeće te žuran izlazak na hladan zrak koji nemilosrdno grize još tople dijelove izloženog mu tijela.
Odličan je to način da se brzo i efikasno razbudite. Sav naježen od hladnoće, brzim korakom zaputih se prema našoj župnoj crkvi koja se, nekih dvjestotinjak metara južnije, jedva nazirala u polumraku. Nakon par minuta uđoh unutra i ostadoh zatečen. Crkva već bijaše prepuna. Mnoštvo susjeda, poznanika, ljudi koje tu i tamo sretnem, a i dobar broj nepoznatih, došlo je na ranu jutarnju misu. Bilo je tu starih i mladih, žena i muškaraca pa čak i ponešto djece. Zornica!
Prepune crkve
Ovako je prije par godina, kad je naš župnik u vrijeme došašća uveo rane jutarnje mise, izgledala moja prva zornica. Danas me ranim jutrom prepune crkve više ne iznenađuju. Štoviše, to mi se čini posve logičnim. Osobno se trudim biti nazočan na svakoj zornici, jer zaista malo što vjerniku može biti tako dragocjeno i korisno. Jutarnji susret s Kristom, sveta misa i pričest u toplom okružju radosnih i smirenih lica koja više ili manje poznajete, a onda „ogrnuti Duhom” odlazite obavljati svakodnevne poslove. Kad čovjek tako započne novi dan, sve mu izgleda drugačije. Sve je nekako ljepše i toplije, bliže i draže. U takvim trenutcima lako je spoznati svu besmislenost svakodnevnog taloženja frustracija, beznađa i bijesa. Lako je, također, uvidjeti koliko nam je nasušno potreban Božji dar blaženstva i mira.
Neki dan sam popričao sa svojim dobrim poznanikom. Ove je godine i on na svakoj zornici. Kaže da bi možda koju i preskočio jer zbog posla bude umoran i kasno liježe, ali sin mu svako jutro ministrira. A kad njega vidi naprosto nema srca izostati. Nevjerojatna je volja u tom šesnaestogodišnjem mladiću. S koliko se predanosti unosi u misno otajstvo i s kakvom ozbiljnošću svemu tome pristupa. Divota ga je gledati. Poznanik mi još kaza da mladić tako duboko i iskreno vjeruje da je njega ponekad stid osobne manjkavosti na tom području. A Toni je tek jedan od mnoštva mladih ljudi koji svaki dan došašća započinju na tako divan način.
Vjernici dobro znaju o čemu pričam, a oni kojima vjera baš i nije najvažnija stvar u životu, ovo zacijelo teško mogu shvatiti. No, pozvani su da pokušaju. Nevjerojatno duhovno bogatstvo čeka slobodnu odluku. Čeka prvi korak. Svjestan sam, naravno, da se ovdje ne radi o jednom magijskom trenutku, nego o dugotrajnom procesu. Radi se o dugačkom putovanju prepunom uspona i padova, putovanju koje vodi kroz suhe pustinje, ali i kroz plodne zelene oaze. I svaki iskreni korak na tom putu, korak je naprijed.
Xmas i zvončići
Teško je to i zahtjevno putovanje koje završava točno na kraju našega života, ali putovanje na kojem nam je Milost ostavila mnogo darova. A ono, kao i svako drugo putovanje, započinje prvim korakom. Imamo li dovoljno odvažnosti da ga napravimo? Treba biti iskren pa kazati da to koji put nije lako. Posebice kad znamo da se za svaki značajniji katolički blagdan jedan dio tzv. hrvatskih medija svim silama upreže da ga profanira.
Ni ovaj Božić nije iznimka pa smo već bili svjedoci žestoke paljbe po Crkvi, a tek smo na polovici došašća. Za očekivati je da će se u danima koji slijede uporabiti jača artiljerijska oruđa i da će udarati s više pozicija. Neki put prikriveno, pretvarajući kršćanski blagdan u konzumeristički praznik, a drugi put otvoreno, grozničavo tražeći ili izmišljajući kojekakve afere.
Zašto to rade? Zato što vjernikom nije lako manipulirati. Treba ga promijeniti i prilagoditi, usaditi mu nove „vrijednosti”. I zato će neumorno izmišljati nekakve Xmase, Coca Cola božićnjake, zvončiće i slične gluparije. Samo neka nema Božića, malenog i njima nepodnošljivog Sina Božjeg.
Ne trebamo se u ovom trenutku baviti prozaičnim pokušajima da se Božić svede na praznik konzumerizma, ili još gorim nastojanjima da se kojekakvim medijskim podmetanjima udalji ljude od Boga i istine. No, moramo imati na umu, kako neumorno upozorava i papa Franjo, da zaborav Boga nužno vodi zaboravu čovjeka. Prepune crkve u ranim jutarnjim satima i mladi ljudi poput Tonija daju nam nadu da do toga ipak neće doći.
Nikola Milanović
