Pravi put u propast!
Aktualni predsjednik Ivo Josipović svoj izborni program je nazvao ‘‘Pravi put’’. Nije sasvim jasno kakav je to put i zašto se o njemu sjetio govoriti sad nakon pet godina.
Što je čekao? Da se poveća inozemni dug. Da se po broju nezaposlenih nađemo uz bok Grčke. Da nas u Europi zbog siromaštva nazivaju ‘‘zemljom društvene katastrofe’’. Da nas prozivaju zbog političkih pritisaka na pravosuđe, Lex Perković i sl. Da smo na zadnjem mjestu po korištenju EU fondova.
Nije jasno zašto je šutio na katastrofalno stanje u gospodarstvu i preko svih loših stvari u zemlji prelazio širokim osmijehom? Brine li ga gdje ide javni novac? Zašto mu nitko nije postavio pitanje što misli o stanju u nogometu? Ima li tu korupcije i klijentelizma? Što je bilo s glasno najavljivanim Jovanovićevim obračunom s mafijom u nogometu? Nije se ništa napravilo, a ni predsjednik se ”nije štel miješati”. Ako kriminal ne zastarijeva, zašto se stalo s istragama oko kriminala vezanog uz riječke tržnice? I tu je bilo ”ne bi se štel miješati”. Deložacije, ovrhe, porezni udar na građane, masovni odlazak liječnika i mladih znanstvenika. To je pravi put. Dok se u bolnicama štedi na zdravstvenoj njezi i toaletnom papiru, novci iz državnog proračuna se rasipaju na višak predsjedničkih savjetnika i ostalih političkih uhljeba, uključujući Ured bivšeg Predsjednika RH.
Tako treba biti jer to je pravi put. Novim ustavnim promjenama Ivo planira ograničiti pravo građanima na referendum. Tako će nam politika, odnosno Veliki brat, ubuduće određivati o kojim temama ćemo smjeti raspisivati referendum i na koji način. Ako je to demokracija, onda se slažem s Ivom, to je pravi put! Zanimljivo, nakon pet godina mandata sjetio se da u ustavnim promjenama predloži da se dužnosnici pod sumnjom u počinjenje nekog ozbiljnog kaznenog djela automatski moraju suspendirati s dužnosti.
Što je dosad čekao? Zašto se u kampanji mnogo govorilo o političkom mrtvacu Sanaderu koji je za svoje zlodjelo kažnjen zatvorskom kaznom, a nije se govorilo o nekim politički aktivnim sumnjivcima poput Marine Lovrić Merzel koja je nakon ozbiljnih optužbi za korupciju nagrađena zastupničkom foteljom u Saboru? Valjda je to pravi put. Nije do kraja jasna ni predsjednikova uloga u aferi vezanoj oko Hrvatskog društva skladatelja ZAMP i štedionici Zlatica. Zašto se više brinuo za stanje u Regiji, a manje za hrvatske nacionalne interese? Zašto se nije jasnije distancirao od politike izjednačavanja krivnje žrtve i agresora? Zašto se kao pravni stručnjak nije uključio u rješavanje pravnih nesuglasica između branitelja i resornog ministarstva nego se na kraju Crkva ponudila kao arbitar? Zašto se nije poput Viktora Orbana založio da banke vrate građanima novac‘otet’ lihvarskim kamatama?
Nije jasno gdje čuči ‘‘ustaška zmija’’ o kojoj je govorio u Knessetu? Vidi li još uvijek ‘‘zmije’’ u hrvatskom narodu i zašto ima potrebu neke svoje kritičare nazivati ‘‘luđacima’’ ako se zalaže za građanske vrijednosti demokracije i pluralizma? Ako je to pravi put, onda se bojim da se iz krize nećemo izvući za još pedeset godina.
Silvana Dragun
