Vrijeme je da Hrvat i katolik bude na čelu države!
Anacionalna Vlada i po tom pitanju još problematičniji predsjednik, imaju jasne namjere – ostati na vlasti po svaku cijenu, unatoč svekolikom upravnom, gospodarskom, socijalnom i etičkom crnilu u zemlji.
Na pragu smo još jednog važnog nadnevka novije hrvatske povijesti, predsjedničkih izbora 2014./15. godine. U zemlji u kojoj Vlada kao središnje izvršno tijelo vlasti vodi zemlju u svekoliki ponor, uloga predsjednika, kao korektiva i “ustavnog nadzornika” vlasti, mogla je i još uvijek može biti puno više od puke forme.
U postojećem ustavno-pravnom poretku, predsjednik RH ima priličan utjecaj na vanjsku politiku, obranu i sigurnost zemlje, a prethodna dvojica predsjednika te su svoje ovlasti konzumirali često puta preko formalnih ovlasti – prvi u suradnji sa svojim ideološkim blizancem, a drugi u potpunoj suglasnosti s vrhovima vlasti, s kojima dijeli svjetonazor, naslijeđe i viziju hrvatske budućnosti. Posljedica takve politike je katastrofalno stanje u diplomaciji, napose njena nekompetitivnost za bilo kakav oblik promicanja interesa hrvatskog gospodarstva, rasulo HV-a i reinkarnacija ustroja i kadrovske politike unutar sigurnosnog sustava u državi.
Zbunjeni birači i nepotrebne podjele
Anacionalna Vlada i po tom pitanju još problematičniji predsjednik, imaju jasne namjere – ostati na vlasti po svaku cijenu, unatoč svekolikom upravnom, gospodarskom, socijalnom i etičkom crnilu u zemlji. Aktualni predsjednik, tipični član SKJ i predsjednik Partije trenutni premijer, slažu se kao rogovi u vreći. Osim sukoba taština njih dijeli i količina vlastitog jugoslavenstva, pri čemu Milanović obilato kaska za sinom partijskog batinaša. No, to ne bijaše prepreka Milanoviću u podršci SDP-ovu kandidatu, te izdvajanju čak četiri milijuna kuna (polovica limita potrošnje za promidžbu) iz prilično ogoljele partijske blagajne. Sve što je “lijevo”, što čuva svoje sinekure i pozicije, što se divi regionu, a u hrvatskoj samostalnosti vidi svoju besperspektivnost, i tako redom, čvrsto je prionulo uz Lignjine krakove.
Kada bi hrvatska “desnica” imala i trun političke mudrosti nalik kompartijcima, ona bi razumjela ozbiljnost trenutka i prelazeći preko egoističkih poriva i partikularnih stranačkih interesa izašla na izbore s jednim opće prihvatljivim kandidatom. Osobom koja ima jasnu prošlost, sadašnje poštovanje i spasonosnu viziju našega, već odavno poprilično havariranog broda na nemirnoj morskoj pučini. Zbunjujući i onako zbunjeno biračko tijelo, unoseći nepotrebne podjele, ona radi u korist narodne štete, pa unaprijed postavljamo opravdano pitanje: kako će se ponašati odgovorni za ovakav raspored događaja, kad se probude daleko od svjetala reflektora i zavodljivosti kamera – u slučaju još jednog mandata Ive Josipovića?
Zanimljivo da su obadvoje Josipovićevih ozbiljnijih protukandidata izašli ispod šinjela HDZ-a, da su zahvaljujući upravo pripadnosti toj stranci gradili političke i osobne karijere i da na kraju nikako nisu mogli postići dogovor. Još strašnije, u međusobnom se nadmetanju otišlo toliko daleko da dr. Milan Kujundžić, u slučaju drugog Kitarovićkina kruga, najavljuje poziv na apstineciju “svojeg” elektorata ili najblaže – njihov priziv na savjest izbora, držeći se svojeg stava da nema bitne razlike između vodstva dviju partija koje koje se dogovorno smjenjuju na vlasti.
Narod još jednom zreliji od “elita”
Videći da bi im se s datumom izbora mogla dogoditi lakrdija nalik onoj s lex Perkovićem, komunistička vrhuška je prvi izborni krug smjestila u konac prosinca – za sebe nepovoljno vrijeme, kad će iz obližnjih europskih zemalja na odmor u Domovinu stići značajan dio “privremenih” radnika u inozemstvu, a koje drže svojim protivnicima. Upravo zbog toga trebala su im dva kandidata desnice, koji će razlomiti biračko tijelo ovog spektra i učiniti drugi krug sasvim izvjesnim. Ta bi se aritmetika za njih mogla pokazati na kraju vrlo učinkovitom. Kujundžićeva kandidatura u tom svjetlu više je od vode na njihov mlin, pa kad ona ne bi bila dogovorena izravno s Pantovčakom (u što realno ne vjerujemo!), od njega je zbog čistog pragmatizma itekako poticana, od Radmanove jugovizije nadalje. Političke bakanalije često mogu biti prijemčiva estradizacija, pa i politički marketng, no valja znati da je to vrlo odgovoran izbor sa svim posljedicama koje on sa sobom nosi.
Naše je mišljenje da će još jednom narod biti zreliji od “elita”, te da će u velikom broju izaći u oba kruga izbora (koji su gotovo izvjesni) – naročito onom drugom i visokom homogenizacijom iskazati svoj stav – DOSTA, vrijeme je da Hrvat i katolik bude na čelu svoje države!
U čudnim vremenima i još čudnijim kombinacijama među pretendentima za predsjedničku lentu, našao se ne baš uspješan student Ivan Vilibor Sinčić, koji bi sa svojom izabranicom srca, potencijalnom prvom damom, rasprodao Titovo leno na Pantovčaku, a ostao živjeti u podstanarstvu te raditi, pretpostavljamo, u prostorijama podnajmom uzetim od rastrošnog ministra Zmajlovića u jednom od skupocijenih zagrebačkih poslovnih tornjeva.
Sinčić – unaprijed jedini dobitnik
Mladež, napose ona sveučilišna u novijoj je našoj povijesti bila pokretačem društvenih promjena, a u olovnim vremenima jasno je znala što hoće i od nje su vlastodršci najviše strahovali.
Sinčićevi istomišljenici moguće znaju što neće, ali sigurno manje od toga – ne znaju što hoće, pa u ozbiljnijim društvima i ozbiljnim političkim kampanjama ne bi bili predmetom interesa.
No, ovdje će se njihovim ulaskom u arenu zabilježiti poremećaj računa i ozbiljniji postotak osvojenih glasova. Kako kampanja ide prema svojem finišu, sve je razvidnije da će Sinčić u svoju korist mobilizirati dio birača apstinenata te anarho-liberalni dio političkog spektra, koji po svojoj orijentaciji glasuje protiv nacionalnih ideja. Time, dakle, nije ugroza desnoj opciji, a Josipovićevi PR-ovci već sad zbog njega lošije spavaju, što bi na koncu moglo imati i prevažnu ulogu u njegovu micanju s Pantovčaka.
Bilo kako bilo Sinčić je unaprijed jedini dobitnik ovih potpuno blijedih i bezličnih predsjedničkih izbora.
Autor: Zdenko Kapović/dnevno.hr
