Prognoza i poruka budućim ateistima…

Tzv. hrvatski mediji nedavno su ponovno, a bilo je to tko zna koji put do tada, objavili bombastičnu vijest kako je jedan znanstvenik samouvjereno izjavio da će uskoro, zahvaljujući društvenome razvoju i znanstvenom napretku, nestati potrebe za vjerovanjem u onostrano, nadnaravno i metafizičko, a religija će biti izbrisana s lica zemlje. Psiholog iz Irske usudio se čak i vrjemenski prognozirati kada će se to dogoditi – “do 2041. godine” (dakle na 100-tu obljetnicu početka 2. svj. rata?). Svakako je podjednako i zanimljiv i očekivan njegov prosvjetiteljski “znanstveni argument” – ateisti će biti “ljudi s fakultetskim obrazovanjem koji žive u gradovima” (a što je s tzv. agnosticima?).

Iako, u biti, takve i slične najave o nekakvome novom “znanstvenom nadčovjeku”, koji će trijumfirati nad “religioznim mračnjaštvom” i uvesti čovječanstvo u “svijetlu budućnost”, oslobodivši ga svih spona i otuđenja, nisu vrijedne ozbiljnijega osvrta, dobro je o njima promisliti u kontekstu silne potrebe nekih ljudi tijekom cijele ljudske povijesti da na sebe preuzmu “prometejsku ulogu”.

Stoga je Glas Koncila (br. 34, od 25.8.2013.) objavio izvrstan intervju pod naslovom Kako je “Prokleta čestica” postala “Božja čestica”, u kojem je novinar Tomislav Vuković o tome što je rečeno, ali i o drugim vrlo aktualnim temama s područja znanstvenih dostignuća, posebice fizike, odnosa vjere i znanosti, duha i materije i sl. razgovarao, kako je s finom ironijom sjajno istaknuto, upravo s prototipom budućeg ateista – fakultetski obrazovanom osobom iz grada, dr. Vukom Brigljevićem, višim znanstvenim suradnikom u Institutu “Ruđer Bošković” u Zagrebu i znanstvenikom u CERN-u (Europskom centru za nuklearna istraživanja) u Ženevi, koji se sa skupinom znanstvenika iz cijeloga svijeta proslavio u osvjetljavanju Higgsova bozona ili “Božje čestice” (o čemu je ovdje, također s određenom ironijom, ali s drugim razlozima, već bilo riječi).

PUNO KRIVIH INTERPRETACIJA O “BOŽJOJ ČESTICI”

Dr. Brigljeviću, na početku – hvala što ste pristali na razgovor za naš tjednik i recite nam nekoliko osnovnih podataka o sebi.
DR. BRIGLJEVIĆ: Rođen sam 1968. u Dubrovniku u liječničkoj obitelji, koja se, dok sam još bio dijete, preselila u Švicarsku. Tamo sam završio sve škole: maturirao sam na francuskom jeziku, a onda diplomirao fiziku na njemačkom jeziku na glasovitom ETH-u, Sveučilištu za prirodno-tehničke znanosti u Zürichu. Tamo sam i doktorirao fiziku elementarnih čestica, ali već radeći u CERN-u. Zatim sam tri godine proveo na postdoktorskoj specijalizaciji u Americi, na istraživačkom centru vezanom uza Sveučilište Stanford u Kaliforniji, pa se vratio u CERN i od 2003. radim na Institutu »Ruđer Bošković« u Zagrebu, gdje sam viši znanstveni suradnik. No i dalje radim na eksperimentima u CERNU-u, a pomalo i predajem na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Zagrebu.

Nedavno održano predavanje naslovili ste: »Higgsov bozon ili Božja čestica! Otkriće nove čestice u CERN-u i njezino značenje!«. Za početak pojasnite prvi dio naslova, tj. – zašto »ili«?
DR. BRIGLJEVIĆ: Naslov mora biti provocirajući i moja je namjera bila malo izazvati pitanjem što je zapravo to što smo mi otkrili, stavljajući s jedne strane duboko tehnički termin nas fizičara – Higgsov bozon, a s druge strane termin – »Božja čestica«, koja izaziva vrlo mnogo interpretacija, u većini, istina, krivih. Upitnik je dakle bio u funkciji pojašnjenja onoga što smo otkrili.

5.000 FIZIČARA U LOVU NA “BOŽJU ČESTICU”

Dakle što ste to otkrili i o čemu je zapravo riječ?
DR. BRIGLJEVIĆ: Prvo, riječ je o istraživanju fizike elementarnih čestica, onome dijelu fizike koji ispituju temeljnu gradnju materijalnog svijeta, koji se može sažeti u pitanja: Od čega se sastoji materijalni svijet koji vidimo oko sebe? Postoje li neki temeljni gradivni elementi od kojih je sve postojeće sagrađeno? Koji su i kako se ponašaju? Na tom je području, od otkrića elektrona na kraju 19. st., znanost otišla doista veoma daleko, tako da mi danas možemo reći da postoje osnovni gradivni elementi materije, u 19. st. to su bili atomi, ali danas imamo dosta složeniju sliku elementarnih čestica i elementarnih sila, sažetih u ono što se naziva »standardni modeli«.

Temeljem Vašeg isticanja »složenije slike elementarnih čestica«, može se zaključiti da ima još pitanja koja očekuju odgovore?
DR. BRIGLJEVIĆ: Svakako. Među ostalim, središnje predviđanje tog modela još traži eksperimentalnu potvrdu, a radi se o mehanizmu koji odgovara na temeljno pitanje: Što je to što svim česticama daje masu? U sklopu standardnog modela Higgsov bozon je odgovor na to pitanje. Radi se o mehanizmu koji je najprije postuliran 60-ih godina 20. st. od škotskoga fizičara Petera Higgsa, koji je skupa sa svjetski poznatim znanstvenicima Robertom Broutom, Gerryjem Guralnikom, Francoisom Englertom radio na tome, ali, ponavljam, to je tek postulat koji treba dokazati! Ako Higgsov bozon postoji, očekuje se da se on može stvoriti i raspasti u sudarima u velikom akceleratoru koji je u pogonu u CERN-u od 2010. Prošle smo godine otkrili jednu novu česticu koja se raspada kao Higgsov bozon. Vrlo smo oprezni, jer je riječ o čestici koja se samo ponaša poput Higgsovog bozona, ali da bismo konačno ustvrdili da ta čestica jest bozon, moramo izmjeriti sva njezina svojstva i utvrditi da se ona slažu sa teorijskim predviđanjima. U tom svojevrsnom lovu na Higgsov bozon ili »Božju česticu« sudjeluje oko 5.000 znanstvenika iz cijeloga svijeta i pred njima je još puno posla!

RAZGOVOR IZMEĐU HIGGSOVA BOZONA I BOGA

Oprostite, ali još uvijek nije potpuno jasno zašto se na jedan isključivo fizikalni problem ili pojam, primijenio isključivo teološki naziv ili pridjev – »Božji«.
DR. BRIGLJEVIĆ: Dobro ste postavili pitanje, jer je u konačnici, kao što sam već spomenuo, Higgsov bozon dio prirodnih zakona, kojima možemo objasniti zašto je nebo plavo, kako sunce radi kao fuzijski reaktor i sl., i koji čine da je materijalni svijet oko nas onakav kakav jest. Zašto »Božja« čestica? Termin dolazi od fizičara nobelovca Leona Ledermana, koji je napisao odličnu knjigu, objavljenu g. 1993.: »Božja čestica – ako je svemir odgovor, što je pitanje?«, koja je zapravo pregled razvoja moderne znanosti, sa središnjom temom Higgsova bozona. Preporučam ju hrvatskim čitateljima jer je 2000. prevedena i objavljena i na hrvatskome. Dakle Ledermanu je trebao naslov za knjigu, pa ju je prvotno htio nazvati »prokleta čestica«, imajući u vidu silne godine truda, vremena, prolivenog znoja i muke brojnih fizičara u pronalaženju Higgsova bozona, bez ikakvih moralnih kvalifikacija. Međutim, naslov nije prošao kod izdavača, pa je svijet, eto, dobio »Božju česticu«.

Kakva je svojstva Lederman dao toj novoimenovanoj »Božjoj čestici«?
DR. BRIGLJEVIĆ: Da se izbjegnu svi nesporazumi i kriva tumačenja, treba reći kako sam Lederman ne daje čestici nikakav metafizički smisao. Ona ni u čemu i ni po čemu ne predstavlja nešto što se protivi Bogu ili ga zamjenjuje. U toj knjizi on ima čak jedno zanimljivo, pomalo humoristično poglavlje, u kojemu je upriličen tobožnji razgovor između Higgsova bozona i Boga, čiji se zaključak u konačnici svodi na to da Higgsov bozon, realizirajući briljantnu Božju ideju, donosi raznolikost u materijalnom svijetu. Lederman je, čini se, više iz šale Higgsov bozon nazvao Božjom česticom, koji nije, sigurno, baš najsretnije i najspretnije rješenje. Uvjeren sam da je i on sam nesretan zbog onoga što je proizišlo iz tog naziva. U stručnim se krugovima nikada ne govori o »Božjoj čestici« te ne možete naći niti jedan ozbiljan znanstveni članak s tim nazivom.

“OPUS DEI” POMAŽE VJERNIKU BITI SVET

Član ste »Opusa Dei«, što je također vrlo zanimljivo i važno, posebice u kontekstu opće medijske slike u Hrvatskoj o toj osobnoj prelaturi Katoličke Crkve. Da ne zadiremo u vašu privatnost, možete li nam reći kako je do toga došlo i što znači biti njezin član?
DR. BRIGLJEVIĆ: Kao znanstvenik, osoba sam koji voli svoj posao, oduševljen sam onime što radim i smatram se privilegiranim da mogu raditi u tako fascinantnom okruženju i time pridonijeti napretku društva, a isto tako kao vjernik želim živjeti s Bogom i pred Bogom, ljudima donositi Boga i govoriti o njegovoj ljepoti i prijateljstvu, živjeti po njegovim zapovijedima i te su dvije stvarnosti u meni u savršenoj harmoniji i skladu. Od duhovnosti »Opusa Dei«, u kojoj sam pronašao svoj osobni poziv, dobio sam pomoć i poticaj da prepoznam kako je upravo taj moj znanstveni rad moje mjesto susreta s Bogom i služenja drugima. Zašto »Opus Dei«? Susreo sam ga još u srednjoj školi i njegove su mi poruke savršeno nadopunile vjerski odgoj koji sam primio od obitelji. One su mi pomogle da što bolje živim svoju vjeru u svagdašnjici, jer je temeljna poruka »Opusa Dei« da su svi vjernici, pa i oni koji žive u svijetu, pozvani na ništa manje nego na svetost. Tako svaka majka i otac, zemljoradnik i sveučilišni profesor, medicinska sestra i poljoprivrednik ili poduzetnik ne moraju činiti nekakve izvanredne ili čudnovate stvari da bi bili sveti. Pozvani su biti sveci čineći »obične« stvari, obavljajući »obične« dužnosti, živeći s Kristom u duhu definicije kršćanstva pape Benedikta XVI., koju je izrekao u marijanskome svetištu Mariazellu prije nekoliko godina, da kršćanstvo nije prvotno moral ili pravilnik, nego »dar jednog prijateljstva«, iz kojega, dakako, onda proizlaze određeni način života i moral. No na iskustveno prijateljstvo s Kristom pozvan je svaki kršćanin u okviru svojega poziva, onoga što radi i čime se bavi. To je mjesto susreta s njime. »Opus Dei« pomaže kršćanima da mogu što bolje i dosljednije to živjeti. Nema tu ništa novoga, spektakularnoga ili posebnoga.

NITI POBIJANJE, NITI DOKAZIVANJE BOGA

Dio je medija nakon vijesti o pronalasku »Božje čestice« odmah neizravno sugerirao kako je napokon pronađena čestica koja je odgonetnula Božju bit i pronikla u nju, čime je najviši metafizički pojam svrgnut s »visina« i stavljen u znanstvene okvire. Koliko je znanstveno utemeljeno takvo shvaćanje?
DR. BRIGLJEVIĆ: Čulo se svega i svačega, kao npr. da je to pračestica iz koje sve proizlazi i sl., što definitivno nema nikakve veze sa stvarnosti. Ono što smo mi otkrili je čestica, veoma važna u fizikalnim zakonima, ali tek kao jedan njihov dio. Dio je materijalnog svijeta, pa samim time niti zamjenjuje Boga, koji je potpuno na drugoj razini, niti ga dokazuje. Bio sam jednom i krivo citiran da sam rekao kako to dokazuje Boga. Ne! Kao znanstvenik mogu samo reći da su fizikalni zakoni fantastični i savršeno uređeni, pa upućuju na veliku razumnost, jer svijet nije kaos, nego red.

Ne zamjerite na možda provokativnom pitanju. Kako u toj razumnosti, uređenosti i skladnosti ukomponirati slučajnost?
DR. BRIGLJEVIĆ: Postavili ste mi pitanje koje i mene veoma zanima. Kako se danas shvaća i tumači – slučajnost je jedan dio tog reda. Dolazimo na područje kvantne fizike, jer mi jezikom kvantne fizike opisujemo elementarne sile, elektromagnetizam, nuklearnu silu koja veže protone i neutrone u jezgri atoma, slabu silu koja dopušta da se protoni mijenjaju u neutrone unutar sunca i dopuštaju fuziju. A zakoni kvantne fizike su slučajne naravi. Znači, mogu savršeno točno računati, ali jedino što teorija može odrediti su vjerojatnosti da će se nešto dogoditi. Navest ću samo jedan primjer. Higgsov bozon, koji stvaramo, može se raspasti na različite načine. Mogu točno izračunati da će se u 70 % slučajeva raspasti na taj način, u 20 ili 30 % na onaj način itd., međutim o onome koji će se sada u sljedećoj sekundi raspasti, fizika mi sa sigurnosti ništa ne kaže. Ne zbog pomanjkanja našeg znanja, nego zato što to nije točno unaprijed određeno. Dakle postoji jedna inherentna slučajnost na najdubljoj razini fizikalnih zakona i to je nešto fascinantno!

BIBLIJA JE DEMITOLOGIZIRALA PRIRODU!

Došli smo, očito, na uvijek zanimljivo i aktualno područje odnosa između vjere i razuma. Kakav je vaš pogled kao vrhunskog znanstvenika i dubokog vjernika na tu problematiku, ako je ona uopće problematična za vas?
DR. BRIGLJEVIĆ: Ona ne samo da uopće nije problematična za mene, nego ne bi trebala biti ni za koga. Za mene je najbitnija čovjekova otvorenost prema Istini. Postoje različiti pristupi prema stvarnosti, a oni se razlikuju po metodama, koje svaki od njih koristi. Konkretno, pitanje svih pitanja za mene jest je li slika svijeta koju dobivam kao znanstvenik u skladu sa slikom koju imam kao vjernik. Osobno sam duboko i čvrsto uvjeren da one trebaju biti i jesu u dubokom skladu. Ako polazimo sa znanstvenog motrišta, vidim svijet u kojemu vladaju zakoni koji su racionalni i koji se mogu prepoznati. Katkad se čuje da je znanost demitologizirala prirodu, ali ja se s time uopće ne slažem, jer to nije učinila znanost nego Sveto pismo! Naime, u Starome i Novom zavjetu na puno se mjesta mogu pronaći opisi da je stvoreni svijet uredio sam Bog. Dakle, za vjernika materijalni svijet nije prostor u kojemu vladaju duhovi, vile i nepoznate sile, nego Mudrost, ali to ne tvrdi znanost nego Biblija! Zaključno, svijet je remek-djelo Božje mudrosti! Još bih u tom smislu spomenuo silno velike dosege nekih starih kultura: astečke, arapske, kineske, egipatske i drugih, ne samo u graditeljskom smislu, nego i astronomskim (predviđanje pomrčine sunca), geometrijskim i matematičkim proračunima, kemijskim pokusima itd., međutim, niti jedna od njih nije iznjedrila znanost, kakvu je danas poimamo. Zašto? Ne zato što su bili neuki, naprotiv, bili su vrlo pametni i učeni, nego zato što im je nedostajala globalna vizija o svijetu kao djelu jedne više Mudrosti. Današnja znanost nastaje u kršćanskoj Europi, u kojoj je, slikovito rečeno, kršćanstvo stoljećima »istjerivalo« duhove iz stabala, jezera, brda… Nema smisla tražiti zakone ako je, opet slikovno govoreći, na nekom brdu duh, jer se onda najbolje pomiriti s njime i tu priča završava. Moderna znanost 16.-17. st. Johannesa Keplera, Nikole Kopernika, Ticha Brachea, Galilea Galileija, Isaaca Newtona i mnogih drugih je okruženje u kojemu se gleda svijet kao djelo Božje mudrosti u kojemu vlada razum, unatoč svim konkretnim povijesnim nesporazumima i kontroverzama.

Navedite barem jedan.
DR. BRIGLJEVIĆ: Npr. često se u tom smislu nesporazuma znanosti i vjere spominje »slučaj Galileo«, no vrlo rijetko se govori da se on žestoko protivio i bio duboko povrijeđen što su ga optuživali da on znanstvenom metodom otkriva nešto što se protivi vjeri, jer to njemu kao istinskome vjerniku nije bilo ni u primisli.

Na marginama ovoga razgovora nametnula se, izgleda, i tema ideologizacije znanosti.
DR. BRIGLJEVIĆ: Može se govoriti o ideologizaciji znanosti danas, ali nužno je uvijek razlikovati ono što znanost tvrdi i ono kako se to interpretira u javnosti od određenih skupina. Najbolji primjer za to je teorija o evoluciji, pri čemu se jedna čisto biološka teorija, koja objašnjava kako se jedan oblik života može razviti u drugi oblik života, s drugim genetskim kodom, u puno slučajeva ideologizira i reducira na sve ljudske pojave. No to je čest slučaj svugdje u svijetu i nije strogo vezan za hrvatsko društvo.

KRAJNJE NEZNANSTVENA MINISTROVA IZJAVA!

Fizičar ste a ne biolog, no aktualizirajući neke tobožnje »znanstvene prijepore« u sadašnjemu hrvatskom društvu, kao znanstvenik ste, vjerojatno, pratili rasprave i imate svoje mišljenje o nedavno donesenom Zakonu o medicinski pomognutoj oplodnji, u kojima je crkveni nauk u medijima predstavljen kao protuznanstven, retrogradan, nesuvremen i, kako je to doslovce jedan ministar izjavio, srednjovjekovni.
DR. BRIGLJEVIĆ: Najprije, u demokratskom društvu se o svim relevantnim i aktualnim problemima trebaju čuti glasovi svih njegovih članova, udruga i institucija, bez etiketiranja i optuživanja. Nekima, nažalost, nikako nije jasno da bi Crkva iznevjerila samu sebe i svoje poslanje da šuti i mirno promatra donošenje bilo kojih zakona koji negiraju ljudsko dostojanstvo. To spada na bit Crkve i to je njezina dužnost!
Kao što ste rekli, nisam biolog, ali već sam ranije javno rekao kako su se u donošenju spomenutog zakona neki hrvatski znanstvenici, liječnici i političari igrali Boga, uzimajući sebi za pravo odlučiti koje ljudsko biće zaslužuje poštovanje i zaštitu, a koje ne. Danas je svugdje u svijetu priznata i poznata znanstvena činjenica da je svaki ljudski embrij član ljudske vrste! Stoga sam bio zapanjen krajnje neznanstvenom izjavom jednog našeg ministra, usto još i liječnika koji je položio Hipokratovu zakletvu, u kojoj izrijekom stoji: »Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka«, da »život počinje rođenjem djeteta, prvim plačem ili kad mama osjeti prve pokrete«. Ona je danas u 21. stoljeću ne samo neznanstvena, nego i nerazumna i smiješna. Po kojoj to logici, humanističkome pogledu ili znanstvenoj teoriji, vrijednost ljudskog života može ovisiti o percepciji drugih ? Ako ćemo na takvim načelima graditi budućnost, priznajem da me brine kamo sve to vodi.

Izvor: Glasbrotnja.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save