Ivo Josipović u potpuno gubitničkoj poziciji pribjegao je oprobanome receptu, nove kolektivizacije krivnje i zločinstva svih onih koji nisu za – njegov ”pravi put”. Nakon prokušane velikosrpske matrice o genocidnosti Hrvata, Ivo Josipović sada sanaderizacijom hrvatskoga naroda nameće novi krimen – lopovštinu. Od takvih očajničkih i besramnih optužbi iz usta ljudi koji su do vrata ukorijenjeni u zločinačku prošlost ne treba se hrvatski narod niti Kolinda Grabar Kitarović danas braniti. Treba ih – kazniti.

Je li ispravno reći da je izbor između Kolinde Grabar Kitarović i Ive Josipovića, izbor između dva zla? Je li ljudski i kršćanski pošteno, je li ateistički ili agnostički pošteno, čovjeka koji je pet godina bio na čelu države i vodio politiku i politike koje su gotovo u potpunosti razorile duh nacije, koji je bio i ostao vrh političke hjerarhije vladajuće koalicije čijim se rezultatima smije cijela Europa, čiji su rezultati dnevno hrvatski narod uništavali kolektivno i pojedinačno, izjednačavati sa ženom koja u svojoj političkoj karijeri nema mrlje, grijeha prema hrvatskome narodu, a, koja nije ni imala prilike pokazati svoje osobne i političke mogućnosti u hrvatskoj politici.

Ivo Josipović i njegova koalicija nakon prvog kruga izbora, pokazuju svu bijedu i primitivizam, sav nedostatak vizije, ideje, kredibiliteta na političkoj razini, ali i svu mizernost njihove ”gospodštine”, ”uljudnosti”, ”civiliziranosti”, ”tolerancije”, sve samih krinki, ispod kojih je eruptirao nesnosan smrad divljaštva, nasilja, bezobrazluka, pomanjkanja svakog moralnog kriterija, humanističkih načela i uopće – socijalnog identitata. Još se jednom pokazalo, bar onima koji su imali iluzija, da u samo jednoj generaciji nije moguće ni jednim miomirisom ovoga svjeta oprati krvave ruke, očistiti se od zločinačke prošlosti i podrijetla, da se u jednoj generaciji, koliko god bijelih rukavica navlačili i klavira oteli, ne može steći socijalni identitet europske kulture, niti viteštvo stare hrvatske gospode, koju nasilno pokušavaju zamijeniti u današnjim okolnostima Josipović i nositelji njegovog političkog poretka.

Kolinda Grabar Kitarović je, ako ju je uopće pristojno uspoređivati s Josipovićem, sve u životu postigla korisnim radom, kako njezina obitelj, tako i ona. Josipović je sve što ima danas naslijedio kao rezultat očevoga djelovanja u neupitnom zločinačkom poretku, gdje je zlo bilo jedini temelj postojanja oligarhije kojoj je pripadao, a i danas mu duhovi nesretnika koje je režim njegovoga oca protjerao iz njihovih domova, stanuju u zidovima. Kolinda Grabar Kitarović rođena je i odrastala u obrtničkoj obitelji i isključivo ovisila od umješnosti i rada svojih roditelja, u temeljima njezinoga doma nema duhova. Dok je Josipović trošio silnu energiju kako iskoristiti sve benefite koje ničim nije zaslužio, Kolinda Grabar Kitarović je radila kako bi njezina obitelj ostvarila dovoljne prihode za, prvo, plaćanje zločinačkog režima i njegove oligarhije kojoj je pripadao i senior i junior Josipović, drugo, razvoj vlastite obitelji.

Dok je Ivo Josipović sjedio sa srbijanskim veleposlanikom Cvetičaninom u zagrebačkom Vinodolu i donosio mu ”hrestomatije” sudskih procesa hrvatske države protiv srpskih zločinaca iz vremena Republike Srpske Krajine, što je ravno izdaji zemlje po svim standardima, kako dobrih međunarodno – političkih običaja, tako i zakona o nacionalnoj sigurnosti svake zemlje koja drži do sebe, Kolinda Grabar Kitarović je sjedila sa Zvonkom Bušićem u američkom zatvoru. Te slike, te činjenice, te sitnice ponekad govore puno više od svih političkih parola. Pogotovo u Hrvatskoj, gdje se politika, što naslijeđenim kriterijima iz doba totalitarizma i svakovrsne prostitucije moralnih načela, što nametnutim pravilima današnjih ”demokratskih” medijskih gurua, svela na – priču o izboru između dva zla.

Zlo je u ovoj priči samo – jedno.

Ni ljudski, ni kršćanski, a ni viteški, što je temelj svake gospodštine kojom njegovi mediji godinama zaogrću Ivu Josipovića, skrivajući njegov prljavi veš svim sredstvima, pa i medijskim nasiljem i lažima, kakvih se ne bi postidio niti jedan diktator, nije Kolindu Grabar Kitarović pristojno bez ikakvih razumnih indicija i dokaza, unaprijed optuživati i svoditi na istu ravan sa – evidentinim zlom. A Ivo Josipović i njegova politika jesu u svakoj svojoj dimenziji – zlo nad vratom hrvatskome narodu. Najviše zapravo onima, koji se najviše pouzdaju u njega, što likujući nad dodatnim poniženjima svojih sugrađana, svojih sunarodnjaka, svojih susjeda, što uživajući nezaslužene benefite današnje Hrvatske, što nastavljajući stezati i onako tanki vrat hrvatskoga čovjeka i uskraćujući mu slobodno disanje, kakvo priliči ljudima i narodima koji su tako krvavo i teško stekli pravo na svoju slobodu.

Napadati danas Kolindu Grabar Kitarović zbog zla koje je Ivo Sanader učinio hrvatskom narodu, što je jako, i osobno i kolektivno, pogodovalo Ivi Josipoviću i njegovoj koalicijskoj bratiji, pozivati Hrvatsku da se sjeti zla koje je učinio taj čovjek, a istovremeno biti izravni politički, moralni, vrijednosni i egzistencijalni nasljednik komunističke diktature, njezin promotor u suvremenom hrvatskom društvu, biti ruku pod ruku s evidentnim neprijateljima hrvatskoga naroda kakva je i danas srbijanska državna politika i sve njihove nacionalne institucije, biti ruku pod ruku s britanskom krunom i na pas mater s Njemačkom i Katoličkom crkvom, veličati zločinačke nakane o falsificiranju hrvatske povijesti odnosno identiteta, moguće je jedino i isključivo u specifičnim društvenim i političkim okolnostima. Osuđivati zbog pljačke Ivu Sanadera a zanemarivati zlo koje je politički učinio stvarajući pretpostavke pojave Ive Josipovića, ili istovremeno pozivati naciju na bezuvjetni oprost čak i bez izraženoga kajanja, nevjerojatnih materijalnih i ljudskih šteta, državi Srbiji – moguće je samo u posebnim okolnostima.

Te okolnosti podrazumijevaju totalnu prevlast nad medijima, totalnu prevlast nad nacionalnom ekonomijom, neovisno o tome tko je nominalno na vlasti, strah od svakoga simbola hrvatskoga naroda i bijeg od njegovog povijesnog identiteta, u konačnici – podrazumijeva običnu mržnju i nasilje. I neusporedivu drskost na običnoj ljudskoj razini. Tko je slušao govor Ive Josipovića u izbornoj noći, tko je slušao govore i intervjue Zorana Milanovića, Milanke Opačić, tko je ovih dana čuo Nenada Stazića, tko je gledao smiješnu figuru ”hrvatskog” predsjednika tijekom čitanja s blesimetra ”poruke naciji” za novu godinu, tko je pročitao njegove najnovije programske poruke – jasno mu je da se radi o prijevari, lažima, mržnji, kavanskoj razini i prije svega ozbiljnoj opasnosti za hrvatsko društvo. Ta opasnost nije ni blizu moćna, umna, organizirana, iako jeste sve to na visokoj razini, kao opasnost koja se nadvila nad Hrvatsku početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Tada su imali sve, ali nisu imali šanse. Neće ju nikada ni imati!

Kolinda Grabar Kitarović vjerojatno ne može odgovoriti na tisuće pitanja hrvatskih ljudi kako u Hrvatskoj, tako diljem svijeta. Jasno je da nema državničku karizmu koja bi optimalno odgovarala ovakvom trenutku u zemlji, ali ima dvije osobine koje su u ovom trenutku potrebne hrvatskome narodu.

Pametna je žena, baštini autentične hrvatske nacionalne vrijednosti, ne srami ih se nigdje, po tome je prepoznata u svijetu u kojemu je živjela i radila i sasvim sigurno, ako ništa, zbog dugogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, nije eksponent prljavih stranačkih mreža i trgovina, koliko god tipovi iz HDZ-a ne ulijevali povjerenje nikome tko razumije prosječno dubinu društvene krize u zemlji.

Po definiciji, na poslovima koje je radila, pa i zbog članstva u famoznoj Trilaterali kojim ju se pokušava diskvalificirati, što svjesno, što nasjedajući na ciljane podvale i zbog neznanja, ta žena neće nikada doći u poziciju osramotiti hrvatski narod kao Ivo Josipović, tijekom službene posjete SAD-u. Njoj se neće dogoditi da u jednom krilu Bijele kuće sjedi s potpredsjednikom ili nižerangiranim činovnicima partnerske države NATO saveza, dok pedeset metara dalje predsjednik SAD-a kopa nos ili flertuje s tajnicama – ”državnički zauzet”. Kolinda Grabar Kitarović, u svijetu u kojemu nitko, pogotovo male zemlje i narodi ne mogu bez saveznika i prijatelja može formirati savezništva na korist hrvatskome narodu, a Ivo Josipović to niti je mogao niti je htio. Niti je zbog toga doveden na Pantovčak. Ovakva Kolinda Grabar Kitarović nije u svijetu repa bez korjena, Ivo Josipović sve svoje korjene vuče i njeguje u Beogradu. Nigdje drugdje.

Ivo Josipović je po potrebi bio gost u Londonu i Parizu, skupo je hrvatski narod subvencionirao te posjete i ”počasti” koje je on osobno tamo doživio, svakako ne kao autentični hrvatski državnik, nego kao potrčko ”njezina veličanstva” kako je sam ushićeno priopćio svojim novinarima na ulicama Londona, a sve ostalo se svodi na – Beograd. Ivo Sanader, kojim kao svojevrsnim plašilom u kukuruzu maše Ivo Josipović i njegova otužna sljedba, poistovjećujući hrvatski narod sa svrakama, običan je prijestupnik u odnosu na ”gospodu” koja njime plaši naciju.

S obzirom na sve probleme koje je uopće moguće imati između dvije države, a time na žalost i između dva naroda, koje Hrvatska danas ima sa Srbijom, razumno je očekivati i od Kolinde Grabar Kitarović da joj Beograd bude – dovoljno bitan.

Ali minimum državničkog ponašanja, političke kulture i običnog ljudskog dostojanstva, kako svoga tako i svoga naroda, podrazumijeva da srbijanski predsjednik ne smije kasniti sat vremena na službenu zabavu priređenu njemu u čast i reći – zaspao sam!? To je Tadić uradio predsjedniku Josipoviću, istome onome koji je na sličnoj zabavi, bolje rečeno bakanalijama u Beogradu, na koje je Josipović poveo svitu od oko tristo ”društvenih i javnih osoba”, svirao svom srbijanskome kolegi, pred oduševljenom antifašističkom falangom, na račun hrvatskoga naroda!?

Uspoređivati takvog Josipovića, zapravo, takvog ”hrvatskog” predsjednika s Kolindom Grabar Kitarović je ista politička matrica kao uspoređivati Miloševića i Tuđmana. To je matrica poništenja hrvatske vojne pobjede, hrvatske nacionalne i osobne žrtve i konačno, matrica potpunog uništenja hrvatskog nacionalnog identiteta i državnosti.

Danas Hrvatskoj ne treba novi Tuđman, nužan joj je kao i svakoj naciji čiji je identitet ugrožen, snažan simbol njezine državnosti, a taj simbol jest upravo Tuđmanovo djelo. Kolinda Grabar Kitarović nema, ili vrlo vjerojatno nema takav državnički profil niti takve mogućnosti, kako osobno, što ne znam pouzdano, već prije svega nema jasno profiliranog političkog pokreta iza sebe – ideje koja bi ponovno ujedinila naciju i iskoračila iz ove kaljuže. Ali, Kolinda Grabar Kitarović je potencijalni mali koračić u tom smjeru, presudan više po svom simboličkom značaju, nego u stvarnosti, pogotovo nakon toliko godina rušilačkog stampeda koji predvode Mesić i Josipović i njihova politička i medijska kompanija u urušavanju svega što čini državnost jednoga naroda. Zato je izbor Kolinde Grabar Kitarović iznad svega pouka neprijateljima hrvatskoga naroda da sve ima kraj.

Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save