Hrvatska diplomacija nastavlja s praksom uhljebljenja podobnih zaslužnika, uglavnom dodjelom sinekura kojima predsjednik/predsjednica, premijer/premijerka i ministar/ministrica nagrađuju svoje najbliže suradnike, ne mareći jesu li sposobni za tu službu.

Nije ova vlada u tome iznimka, tako je manje-više oduvijek, tako je bilo i za vrijeme ministrice Kolinde Grabar Kitarović, kad je prijedloge za neka mjesta u diplomatsko-konzularnom sustavu uspjela spriječiti Bianca Matković. Ministrica/ministar vanjskih poslova predlaže diplomata za veleposlanika u nekoj zemlji, ali se oko te osobe trebaju usaglasiti premijer i predsjednik. Predsjednik/predsjednica ima bitan i velik utjecaj pri potvrđivanju kandidata za veleposlaničko mjesto.

Predsjednik odnosno predsjednica toj osobi nakon što dobije agreman od zemlje primateljice predaje vjerodajnice Republike Hrvatske. Uglavnom opet bi se reklo da Predsjednik na odlasku i Kukuriku koalicija nastoje što brže uhljebiti svoje kadrove. Deset je novih mogućih veleposlanika, od kojih je četvero sigurno jer su već dobili agremane zemlje primateljice. Od tih četvero jedino po ničemu – osim po svojoj konfliktnoj naravi – nije sporna Vesna Cvetković, karijerna diplomatkinja koja je dobila agreman od Austrije i trebala bi otići u Beč. Cvetković je austrijska doktorandica. Biti doktorand zemlje primateljice toj je zemlji uvijek osobita čast. Cvetković je u prošlom mandatu bila u Grčkoj, jedna je od rijetkih – ako ne i jedina u Diplomatskom zboru – koja govori novogrčki, jer je kao djevojčica živjela u Grčkoj gdje joj je otac bio vaterpolski trener. Sanaderova vlast osvojena na izborima 2003. Vesnu Cvetković, inače diplomatkinju lijeve orijentacije, je zatekla na mjestu veleposlanice u Njemačkoj i ondašnji ministar vanjskih poslova Miomir Žužul ju je ostavio u još jednom mandatu upravo zbog njezinih sposobnosti. Za vrijeme Račanove vlade i ministarskog mandata Tonina Picule, prije odlaska u Njemačku, je imala bitnu funkciju u MVP-u, a šefica kabineta joj je bila Bianca Matković, koja ju je najprije “progonila”, a poslije ju je posve prihvatila. Cvetković (nekad Cvetković-Kurelec, pa je zato kolege unutar Ministarstva i zovu VCK (Veceka), u garnituri novih imenovanja jedina ni po čemu nije upitna.

“Izvjesni Marušić” koji ništa ne zna

Hrvoje Marušić, koji je agreman dobio od Kraljevine Norveške, trebao bi Otići u Oslo. Marušić je u MVP došao iz HNS-a, iz Opatije, dolaskom Kukuriku koalicije na vlast. Kadar za kojeg se u svakoj firmi kaže da je “došao s ceste”, bezveznjak koji je u samo četiri godine rada u Ministarstvu dobio veleposlanički status, što nisu dobili njegovi kolege, iskusni diplomati koji u Ministarstvu rade već petnaestak godina. Marušić je, kad je došao, bio zadužen za monitoring tablice o napretku u fazi prije pristupanja Europskoj uniji, a novinari koji su to pratili zvali su ga “izvjesni Marušić” i tvrdili kako ništa ne zna. Marušić je očito uhljebljenje svoje stranačke šefice Vesne Pusić, u Oslo, veleposlanstvo koje RH iz nekih svojih imaginarnih razloga ne smatra posebno bitnim, unatoč tomu što je nedavno u Hrvatskoj bio norveški kraljevski par, što surađujemo na gospodarskom planu i što je vrijeme u kojem je svaka strana investicija važna. U Oslu su, osim novog uhljebljenja HNS-ovca Marušića, bili zbrinuti, od Sanaderove vlade, i bivši glasnogovornik Ministarstva Vlatko Silobrčić – koji je napravio ne baš male dugove sa službenom karticom, a u vrijeme Račanove vlade i Jagoda Vukušić – nepoznata novinarka Novoga lista koja se nikad nije bavila vanjskom politikom, ali se bavila aktivizmom i u Hrvatskom novinarskom društvu provodila SDP-ovu politiku. Njezin kolega Dražen Vukov Colić, sada umirovljenik, od solidnog lijevog kolumnista za vrijeme Račanove vlade je također postao veleposlanik. Za svoj rad je od SDP-a “nagrađen” veleposlaničkim mjestom – u Rumunjskoj. Sada je od Rumunjske agreman dobio Davor Vidiš, kojeg u Ministarstvu kvalificiraju kao vrlo osrednjeg diplomata. Mjesto veleposlanika u Rumunjskoj nije atraktivno, niti Hrvatskoj posebno važno. Hrvatska očito ne mari ni za važan geopolitički položaj Rumunjske pa se u tu zemlju uvijek slala B liga diplomata, odnosno oni koji su prema shvaćanju ministra ili ministrice, predsjednika ili premijera, B liga, a u stvarnosti to ne moraju biti.

Pusićkina glasnogovornica ide u Makedoniju

Danijela Barišić, glasnogovornica Vesne Pusić dobila je agreman od Makedonije. Riječ je isto o zbrinjavanju kadra, jer Barišić nije karijerna diplomatkinja. Za vrijeme operacije Oluja bila je tajnica Ante Belje, a poslije i Tihomira Vinkovića u Tuđmanovu uredu, gdje ju je zatekla promjena 2000. godine. Stipe Mesić ju je angažirao za svoju glasnogovornicu nakon što se za Ivanu Šikić, ubrzo nakon Mesićeve inauguracije, otkrilo da je cura “dečkiju s Knežije”, kojima je u pripremi bio megaproces za zločinačko udruživanje, i nakon što je Vjera Šuman zbog incidenata s “albanskom mafijom” bila prisiljena napustiti Ured, ali je bila zbrinuta na drugom mjestu u profitabilnoj dubrovačkoj tiskovini. Barišićka se našla silom prilika na novom zadatku, odradila taj posao i više nego lojalno, promijenila ideologiju i od “male koju je dovela Tuđmanova ekipa” postala vjerna Mesićeva suradnica. Zbog toga ju je Mesić na kraju svog prvog mandata, bez ikakve pripreme ili novostečenih znanja, nagradio mjestom veleposlanice u Bugarskoj. Članovi tadašnjeg Odbora za vanjsku politiku – pred koje svaki kandidat za veleposlanika ili veleposlanicu mora doći i odgovoriti na određena pitanja,i danas se sjete tog ljetnog dana kad je pred odbor došla Danijela Barišić. Samo je sjela i kazala da joj potpišu sve što treba i da što prije završe, jer da je Predsjednik odlučio, a Odbor je samo formalnost. Nakon isteka mandata u Bugarskoj nevoljko je prihvatila mjesto glasnogovornice MVP-a, ali Pusić joj je obećala kad to odradi da će nešto dobiti. I dobila je Makedoniju. Vidjet će se koliko Barišićka ima sposobnosti za percipiranje duge makedonske EU i NATO kandidature te makedonskih unutarnjepolitičkih prilika, koje su u svjetlu rastućeg islamizma sigurnosna prijetnja u tzv. Regiji.

Novoizabrana predsjednica ova četiri mjesta za koje su kandidati i kandidatkinje već dobili agreman neće moći osporiti. Formalno ona to može učiniti, ali bi to definitivno naštetilo ugledu Hrvatske. Što je s ostalih šest, s tim da imena sviju još nisu poznata? Ime koje bi definitivno trebalo skinuti s popisa svih mogućih veleposlaničkih kombinacija jest Goran Radman, trenutačni direktor HRT-a. Najprije se nagađalo da će nakon mandata direktora i nakon što “dokrajči” HRT biti imenovan veleposlanikom u UN-u. Pošto mu je prijatelj Josipović, koji ga je na to mjesto postavio izgubio izbore, ta kombinacija otpada.

Sad se pak nagađa da bi Radman, u slučaju da Mario Nobilo, trenutačni veleposlanik u Belgiji postane savjetnik nove predsjednice , mogao zauzeti njegovo mjesto. Zbrinuti ga žele prioritetno Josipović i Pusićka, a Grabar Kitarović ne smije dopustiti da se Radman nađe ni u njezinim i Josipovićevim razgovorima o zbrinjavanju kadrova, koji su između prethodnika i nasljednika tj. nasljednice na predsjedničkoj dužnosti uobičajeni.

Radmanovu kandidaturu na bilo koje veleposlaničko mjesto mora u startu spriječiti, jer ne učini li to ponajprije dovodi u pitanje ugled Hrvatske, pošto nijedna ozbiljnija država Radmanu ne bi dala agreman, pošto ne bi prošao sigurnosnu provjeru, s obzirom na njegov status u komunizmu, s obzirom na to da ga je u Zagreb za ravnatelja ondašnje televizije iz Beograda poslao izravno KOS i s obzirom na to da je bio sudionik KOS-ove operacije Labrador namijenjene dezavuiranju i rušenju mlade hrvatske države. S takvim referencama agreman mu vjerojatno ne bi dao ni službeni Pjongjang.

Budino “dijete” zaželjelo se Vatikana, a Grigić kod kuće nije bio 20 godina!

Zanimljivo je koliko je pretendenata na veleposlanstvo pri Svetoj Stolici, u pogledu naših diplomata jedno od najkomotnijih i najmanje stresnih, što samo govori koliko nemaju pojma o radu i funkcioniranju Papinske države. Trenutačno je veleposlanik pri Svetoj Stolici Filip Vučak, karijerni diplomat i vjernik, prema mojim izvorima uz Ivu Livjanića najbolji hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici. I dok je njegov prethodnik Emilio Marin, ugovorni diplomat bez ikakve prakse i akvizicija Mirjane Sanader, bezočno od ondašnjeg ministra Jandrokovića tražio i treći mandat, kojeg mu Jandroković i Kosorica nisu htjeli dati, Vučak – čini se – neće ući u drugi. Iako su dva mandata uobičajena za svaku “šušu” u hrvatskoj diplomaciji. Njegov mandat završava na ljeto, a prvi pretendent za to mjesto je bio Ivan Mašina, šef Predsjedničkog protokola i “dijete” Bude Lončara, ali on je otpao i bit će imenovan negdje drugdje. Otpao je zato jer je po sustavu “vaše želje, čestitke i pozdravi” to mjesto “poželio” Milanovićev savjetnik za vanjsku politiku Neven Pelicarić, karijerni diplomat iz Milanovićeva naraštaja, obrazovan ali površan, i baš kao i Milanović pun nepraktičnih i nepotrebnih znanja, dok s onima poželjnima i operativnima prilično “šteka”, kao i njegov šef.

Pelicarić inače pripada desnoj struji u hrvatskoj diplomaciji, pa mu je ta ista struja silno zamjerila odlazak Milanoviću, a posebno mu je to zamjereno u HDZ-u. Što je glupo, jer je Pelicarić karijerist kao i oni. Vidio je priliku i vođen logikom “idem i onda ću dobiti što mi je najpovoljnije” je otišao na Markov trg. Ima i nekih zdravstvenih problema pa bi mu Sveta Stolica, u kojoj se po doživljaju naše diplomacije sav posao svodi na odlazak na misu koju vodi papa, za njega bila idealna. Milanović se do te mjere požurio zbrinuti svoga savjetnika sa zdravstvenim problemima da su zahtjev za agremanom poslali još prije nekoliko mjeseci, ali im je Državno tajništvo Svete Stolice začuđeno odgovorilo da je prerano za razmatrati agreman za novoga veleposlanika. Kolinda Grabar Kitarović je u tv debatama nekoliko puta ponovila da će sprječavati prijateljska i “zaslužnička” uhljebljenja u diplomaciji. S Pelicarićevim imenovanjem u tom vidu može još nešto učiniti i ostaviti veleposlanika Vučka u zasluženom drugom mandatu. Tim više kad se vidi na koji način su svi oni bez razlike, a posebno Zoran Milanović – osobno vođen osobnim stavovima, zbrinjavali Borisa Grigića, trenutačnog stalnog predstavnika RH pri NATO savezu u Bruxellesu. Taj tip kod kuće u Hrvatskoj nije bio 20 godina! Najprije je bio veleposlanik u Belgiji u nekoliko mandata, i onda kad je isteklo vrijeme predviđeno Bečkom konvencijom i kad mu Belgija zbog toga nije mogla više dati agreman, Milanović osobno – koji mu je prijatelj – ga je imenovao stalnim predstavnikom pri NATO-u, iako Grigić s NATO-om nema nikakve veze niti je sudjelovao u bilo kojem procesu vezanom za pristupanje Savezu ili za sam Savez. Milanović se “smilio” nad Grigićevim žalopojkama o školi, djeci, financijama, teškom životu, itd…U tom trenutku ”kuhinja kadrovske križaljke ” se promjenila.

Yu-diplomat Grubiša “pucao” na Italiju

Na Grigićevo mjesto je došao Mario Nobilo, inače predviđen za Italiju, na koju je “pucao” Damir Grubiša, Kukuriku kadar, djelatnik jugoslavenske misije pri UN-u u vrijeme početka Domovinskog rata kad je svaki yu-diplomat po nacionalnosti Hrvat, manje iz uvjerenja a više iz pragmatičnih razloga – poput Frane Krnića ili Maštruka – napustio jugoslavensku diplomaciju. Tom prigodom je odmah u Belgiju povučena i Nobilova supruga koja je, kako bi bračni par bio zajedno i udovoljilo se obiteljskim željama, prije toga bila imenovana za savjetnicu u veleposlanstvu pri Svetoj Stolici. Obiteljskim željama se ne može “ugoditi” kad je u pitanju Igor Pokaz, veleposlanik u Moskvi, prvi veleposlanik od formata kojeg je RH poslala u tu veliku i važnu zemlju. Prije njega je bio HNS-ovac Nebojša Koharović, koji je s mjesta lektora na radiju došao u MVP u stranačkoj kvoti i koji u Moskvi nije znao “tko mu glavu nosi”, jednako kao i njegovu prethodniku Boži Kovačeviću. Pokaz je prije Moskve bio stalni predstavnik pri NATO savezu i u svakoj zemlji bi on bio idealan profil za šefa misije EU-a u Bruxellesu, našeg najvažnijeg diplomatskog predstavništva, umjesto potpuno neiskusnog Mate Škrabala kojeg je bez ikakvog kriterija mjestom šefa misije RH pri EU nagradio njegov prijatelj Zoran Milanović, kojem je do tada bio savjetnik za vanjsku politiku. Pokaz zbog odvojenosti od obitelji na ljeto napušta Moskvu i hrvatsku diplomaciju, a da ni MVP ni premijer ni predsjednik nisu “ni okom trepnuli”. Za novu kombinaciju za Moskvu se spominje Željko Kupreščak, bivši veleposlanik u Beogradu kojeg je tamo zamijenio vrlo solidni Gordan Markotić. Kupreščak je trenutačno u krugu “ljubimaca” ministrice Pusić, bez obzira na činjenicu što je u Beogradu za sobom ostavio “rašomon”, veleposlanstvo potpuno “probijeno” srbijanskim obavještajnim službama, koje su i njega često snimale na pijankama po Skadarliji, a srpski državni vrh mu se umjesto s persirajućom “Ekselencijo” obraćao sa “Željko i ti”.

Koga poslati u Moskvu i Kijev, što s Goldsteinom i Titom u Parizu?

Kolinda Grabar Kitarović u novonastalim okolnostima koje je stvorila ukrajinska kriza mora dobro razmisliti koga će poslati u Moskvu, a bogme i hoće li u Kijevu ostaviti nesposobnog Tomislava Vidoševića, brata posrnulog Nadana, kojemu je brat dok je bio moćan i kao predsjednik HGK drmao jednom strujom unutar MVP-a – kupovao mjesto u hrvatskoj diplomaciji. Ova vlast poslala je u Pariz i Ivu Goldsteina, skupa s Titovom slikom koju je bio tamo objesio, i za to se uglavnom proziva Vesna Pusić, što nije točno. Goldsteina mladjeg je u Pariz osobno poslao Zoran Milanović. Kao što je iz mirovine reaktivirao Franu Krnića i Ljerku Alajbeg, vođen svojim privatnim kriterijima.

Vesna Pusić pak iz mirovine je aktivirala nekadašnjeg jugoslavenskog diplomata u ondašnjoj Zapadnoj Njemačkoj Zvonka Plećaša, prema iskazima Hrvata emigranata iz tog vremena – pravoga agenta Udbe i postavila ga za konzula u jednom od konzulata RH u Njemačkoj. Kuhinje s veleposlaničkim mjestima nisu, naravno, bile strane ni prijašnjim vladama, uključujući i vladu Ive Sanadera u kojoj je sadašnja izabrana predsjednica bila ministrica vanjskih poslova. Sjetim se samo promašaja poput Mirka Galića u Parizu, koji je poslao veleposlanik u starijoj dobi bez ikakvog znanja, pa Tomića u Londonu koji ne zna engleski, pa ideja da bi Pilaša iz Jutarnjeg lista, koji ima osnovnu školu, poslao za konzula u Milano, itd…

Sjetim se i poziva Kolinde Grabar Kitarović jednoj notornoj neznalici od Denisa Latina, kad mu je ponudila mjesto kulturnog atašea u veleposlanstvu u Španjolskoj. Svi promašaji Kolinde Grabar Kitarović u MVP-u se sada benevolentno pripisuju autoritetu Ive Sanadera, što je potpuno neopravdano. Jer ako je ona popuštala u potpunosti njegovim željama, onda to nešto govori i o njezinoj psihološkoj čvrstoći i čvrstoći njezine “velike ljubavi” za Hrvatsku. I jednako tako joj ne daje pravo da o otvaranju pregovora RH s EU-om govori u “ja” formi, jer za to je doista najzaslužniji Ivo Sanader, koji je osobno i vodio sve te procese.

Kolinda Grabar Kitarović imat će problema oko imenovanja veleposlanika i s Milanovićem i s Pusićkom, a dođe li HDZ na vlast onda će je “zagušiti” HDZ-ovci sa svojom klijentelističkom mladeži i svojim dužničko-vjerovničkim odnosima. Po svemu sudeći, neki veliki obrat u hrvatskoj diplomatskoj službi, u smislu diplomatske mreže sposobnih, a ne podobnih – naivno je očekivati.

Autor: Nikica Gović / 7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save