Jedan zatvorski duhovnik pripovijeda kako je jednoga dana posjetio zatvorenika koji je prije nekoliko dana primio vijest da mu je umrla majka.
„Bio je vrlo potišten i tjeskoban. Tješio sam ga koliko sam mogao. A on mi, uzdišući, reče: “Velečasni, imam vrlo dobru ženu i zlatnu djecu. Ali svi su me napustili. Žena je već davno utekla od mene jer sam je previše zlostavljao. Odvela je sa sobom djecu, kako ne bi pošla mojim putem. A mamu sam svojim naopakim životom spremio u grob. Otkada je mene ovo snašlo, ona je bez prestanka plakala”.
Potom je dugo šutio gutajući suze. Onda je nastavio: “A nije uvijek bilo tako. I ja sam jednom bio sretan u svojoj obitelji, sve do onog nesretnog dana kad sam došao kući, skinuo sa zida raspetoga Krista i bacio ga van. A s Kristom sam bacio i svoju sreću!”
Mogu li se spasiti?
Što mi je zapravo činiti?
Skrušeno se pokaj za svoje grijehe.
Izvor: medjugorje-info.com
