PRIČE KOJE SE NE SMIJU ZABORAVITI: Partizanske klaonice
PARTIZANSKE KLAONICE: Gladni ljudi umirali su u blatu! Od gladi jeli su travu i lišće! S tog polja odvođeni su u kolone za streljanje
Priče koje se ne smiju zaboraviti, jer za ove zločine nitko nikada nije odgovarao.
Premda je priče o zločinima iz komunizma teško pronaći u medijima, neki ih ipak objavljuju. Primjerice Katolički tjednik. Tako su svojevremeno donijeli ispovijest Ante Pilipovića, rođenoga 25. veljače 1922. godine na Okolišću, općina Bugojno. U Hrvatske oružane snage Nezavisne Države Hrvatske stupa u veljači 1944. godine u Sarajevu. Potom šest mjeseci boravi na vojnoj izobrazbi te dobiva čin vodnika. Nakon obuke bio je na osiguranju željezničke pruge od Bradine do Metkovića, sve od 15. travnja 1945., kad iz Metkovića kreće u povlačenje preko Bosne.
Ovo je njegovo svjedočanstvo o posljednjim danima II. svjetskog rata i prvim danima poraća.
-Stigavši u Bradinu, tu ostade u pozadini (14. bojna 9. stajaćeg zdruga), a zapovjednik bojne bio mu je Šimo Barbarić iz Hercegovine. Od Bradine krenuše u Sarajevo. Prisjeća se da su ih u Sarajevu dočekali metcima i vrelom vodom. Od Sarajeva se povlače prema Zenici. Stigavši u Doboj, odatle za sobom samo „rušimo pruge i mostove, jer mi smo bili u pozadini”, kazivao je Pilipović. U Doboju je vidio zapovjednika toga grada, Josipa Lučića iz Gračnice kod Bugojna blizu sela Humca. “On se se nije htio povlačiti, nego se vratio kući. Jednu godinu se krio u šumi. Kasnije su iz Doboja došli po njega, te je osuđen na 15 godina robije, koju je izdržavao u Kazneno-popravnom domu u Zenici”. Od Doboja do Bosanskog broda stalno su se priključivali civili. Tada su svima rekli da će ostati u Hrvatskoj kada pređu Savu, ali to je bila prijevara jer su otamo krenuli u povlačenje prema Zagrebu.
“Kad smo stigli u Zagreb bilo je sasvim malo vojske – sve se povuklo. Iz Zagreba stigosmo u Zapreščić, gdje su nas partizani jako tukli i pratili našu kolonu sve do Zidanog Mosta. Kolonu su tukli i saveznički zrakoplovi. Tada sam ranjen iz zrakoplova u rame. Stižemo na područje Dravograda gdje je bilo nebrojeno vojske i civila. Kad se saznalo da nisu uspjeli pregovori o predaji, odnosno povlačenju dalje prema zapadu, general Boban je pozvao vojsku da ide za njim, a tko neće neka ostane da ga partizani kolju. Tada s Bobanom krenu dosta vojske – najsposobniji momci, ali su ih partizani dočekali na jednoj planini, gdje se tada vodila borba tri do četiri sata. Boban se probio. Pao je u ruke Amerikanaca. Oni nisu nikoga vratili, za razliku od Engleza. Nama koji nismo otišli s Bobanom zapovjeđeno je da predamo oružje i opremu. Bilo je ‘brdo toga. Svukli su partizani s nas sve, čak i osobne stvari nam oduzeli. Prije sam uspio bajunetom razrezati svoje cipele pa mi ih kao takve nisu oduzeli”, prepričao je Pilipović.
Logor kod Dravograda, nalazio se prema njegovim riječima na polju. Bio je golem kao cijela Uskopaljska dolina i pun zarobljenih vojnika i civila. Ljudi su od gladi na polju pojeli travu i lišće, ostala je samo gola zemlja.
“S toga polja odvedene su sve kolone onih koji su već tada bili određeni za strijeljanje. U jednoj od takvih bio je i moj poznanik Niko Perić (bio ranjen). Nikad se nije vratio kući. Znam da je na strijeljanje odvedena cijela jedna bojna IX. stajaćeg zdruga”. A kako se on spasio? “Spasio me Tadija Ripić, rodom ispod Vran planine. On je tada bio partizan, kojeg su iz naše postrojbe dalmatinski partizani ranije zarobili. Nisu ga ubili, nego su mu navukli partizansku uniformu. Koliko znam, dalmatinski partizani nisu ubijali zarobljene hrvatske vojnike. Još u Dravogradu su preživjele razvrstavali po okruzima iz kojih potječu, te su ih u kolonama potjerali pješice. Ja sam pripadao Travničkom okrugu i tamo sam se javio”. Ubojstva su se odvijala tijekom hoda u koloni smrti: Dok su nas gonili kroz srpska sela, ubijali su zarobljenike u koloni i viljuškama za đubre: jednostavno su im viljuške zabijali u grudi, glavu, trbuh, gdje god su stigli. Sve je tako bilo dok nismo prešli u Bosnu. Tamo nas na putu nisu napadali” kaže. Dodaje da je određen u Metković na istovar pšenice, brašna, svega što je trebalo. Zato je opet pješice krenuo prema Metkoviću gdje je zatekao: Franu Kumkića iz Kordića kod Bugojna, Dominka Lučića iz Zlavasti kod Bugojna i Muharema Kargića iz sela Vrpeći iznad Bugojna. “Budući da mi je ruka bila u premetci, ja sam samo vodio evidenciju koliko je je istovareno u kamione, a vozili su ih Talijani.
Tada me je jedan Talijan, partizanski zarobljenik, nakon što smo se sporazumjeli tko sam i odakle sam, odvezao u selo Gračanicu, a odatle sam pješice stigao u svoje selo Humac, koje se nalazi nekoliko kilometara od Gračanice”, sjetio se Anto. U to vrijeme OZNA i UDBA odvolila je i ubijala sve koji su bili u HOS-u pa zato Pilipović nije smio biti kod kuće, nego se odmetnuo u šumu gdje je zatekao: Franu Kovačića, Miju Miloša, Ivu – Iću i Antu Miloša, Škoru, Stipana Delaća i još neke. “Anti Milošu i meni (obojica 1926. godište) dali parabelum, pištolj i bombi da nosimo u torbici”, tvrdio je Pilipović. (Ante Miloš, sin Franje i Luce rođ. Bilić, krijući se odmah nakon II. svjetskog rata u šumi, preživio je oznaško-udbaše progone. Sada živi u Americi, ali je podigao sebi i ženi nadgrobni spomenik u groblju Huc kod Bugojna, jer želi da ga pokopaju u zemlji korijena njegovih roditelja, kojima je također podigao spomenik).
Dalje navodi da je bio sve do 9. mjeseca 1945. kao odmetnik u šumi, nakog čega se predao, on i Stanko Škegro koji je uspio pobjeći partizanima sa strijeljanja u Livnu 1942. Kaže da su ih oznaši odmah uhitili i svezali. “Ibro Muraspahić vodio nas je vezane žicom od Okolišća do Voljica. Zatvorili su nas u podrum Petrovića, gdje su bila još četvorica zatvorena. Stara Škegruša, majka Stanka Škegre, otišla je Pavi Šoljiću u Bugojno koji je bio poznati partizan. On je javio oznašu Nazifu Babiću da nas pusti, što je ovaj i učinio”, rekao je Anto. Mislio je kako nikada neće dospjeti u takvu situaciju da bude progonjen, a 1972. godine kada su Ilija Glavaš i ostali iz Bugojanske skupine Feniks stigli u Gračnicu nedaleko do Bugojna. Njega je Udba ponovno uhitila, stoga što je Ilija Glavaš njegov zet odnosno muž njegove sestre Bose. “Progonili su me udbaši, posebno Franjo Herljević (tadašnji ministar unutranjih poslova SR BiH, op.a.). Čak po pet puta me noću izvodio na isljeđivanje. Najviše su tukli Antu Miličevića, jer su bili kod njega Ilija Glavaš i ostali. Poznati po zlu ubdaš Momčilo Momo Šešum bio je zadužen da nam donosi hranu, ali on nije ništa donosio više od tri dana. Tek nakon žalbe na njegovo takvo ponašanje, donio je samo kruha preda me. Inače, Šešum je rodom iz srpskog sela Vukovsko, koje se nalazi na Kupreškoj visoravni”, kazivao je Pilipović. Tijekom isljeđivanja, stekao je dojam kako se tada komunistički režim jako uznemirio, pa čak i uzdrmao. “Moje je duboko uvjerenje da je Bugojanska skupina bila prethodnica hrvatske slobode i da bi se tako prema njoj svi domoljubivi Hrvati trebali odnositi”, svjedočio je Anto u prvome dijelu svojega iskustva prenešenog u spomenutom mediju.
Autor: Iva Međugorac/dnevno.hr
