Trima posebnim ženama: Kolindi, Željki i Karolini
Posljednje dvije godine u Republici Hrvatskoj kao da se nekakvom posebnom silovitošću i izrazito snažnom energijom srozavalo na pleća naroda puno toga negativnoga, što je mnoge i mnoge dovelo gotovo do razine očaja.
Gledati kako vlast nevjerojatnom hladnoćom rastače svaki dio toga tkiva, ne mareći ni za volju naroda, ni za nacionalne, ni za gospodarske, ni za moralne, ni za bilo koje druge vrijednosti, a istovremeno ne vidjeti baš nikakvih naznaka da se takva krajnja izopačenost promijeni, svakako je duboko pogađala i boljela svakoga tko je to jasno uviđao. Na žalost, ili na sreću (jer su bili lišeni toga grča), sudeći po rezultatima drugog kruga predsjedničkih izbora, jedan veliki, veliki dio građana Hrvatske ne vidi (ili ne želi vidjeti) svu onu žestinu negativnosti koja se slijeva iza gotovo svakog poteza aktualne vlasti, uz obilati blagoslov sada već predsjednika na odlasku, nego i dalje slijepo vjeruju svemu onome što im se servira, ali se iskreno nadam kako će uskoro sva ta nakaradnost izaći na vidjelo i da će nam Domovina konačno krenuti u željenom smjeru.
Upravo tu nadu i bezgranično povjerenje kod mnogih je pobudila i probudila mr. Kolinda Grabar Kitarović – prva predsjednica Republike Hrvatske. Toliko adrenalina u Hrvatskoj se nije osjetilo od prvih početaka ostvarivanja samostalnosti kao pri izravnom praćenju prebrojavanja listića, a sama pomisao da je zamalo mogao ponovno biti izabran dr. Josipović izaziva jednu krajnju nelagodu i neopisiv strah da se sadašnja agonija vrlo lako mogla protegnuti na narednih pet godina. To smo u svoj svojoj jezivoj hladnoći posebno osjetili onoga trenutka kada su prvi rezultati obrađenih listića davali prednost dr. Josipoviću.
No, Bogu hvala, ta je agonija zaustavljena, iako ostaje činjenica kako onaj drugi dio vlasti koju predvodi Vlada, Sabor (i druge institucije koje itekako imaju utjecaja) nije i neće lako biti zaustavljen u svojoj neosjetljivosti, ali je rođena nada da više neće moći tako olako i beskrupulozno provoditi svoju samovolju.
Naime, duboka mudrost, odlučnost i želja za služenjem, a ne vladanjem, kojom je odisala svaka riječ izgovorena u prvom službenom obraćanju predsjednice, ulijevaju jedno duboko, duboko povjerenje, i vraćaju istinsku nadu u bolje sutra, nadu koja je neumoljivo gasnula od smrti dr. Franje Tuđmana i dospjela gotovo do izdisaja, ali je opet u srcima mnogih planula i nadam se kako će se sve više rasplamsavati.
Hvala, stoga, predsjednici na svakoj žrtvi koju je morala podnijeti i na svakoj onoj koju je spremna podnijeti, a tih će biti, bez imalo sumnje, jako puno. Iako je predsjednica, ona je sada bačena kao janje vukovima, a mi ju ostali na žalost uglavnom možemo samo promatrati i moliti Boga da izdrži. Molitva i vjera čine čudesa i čvrsto vjerujem kako je pred nama vrijeme istinske obnove u svakom pogledu.
No, valjalo bi, uz Kolindin žar i spremnost na služenje svome narodu, spomenuti i mnoge, uistinu mnoge, koji su na različite načine pridonijeli da Hrvatska otvori jedan novi i svijetli put, daleko od “pravog puta“. Zadnje dvije godine iznjedrile su u toj općoj beznadnosti koja je vladala toliko kvalitetnih i požrtvovnih ljudi koji su spremni u svom području dati sve od sebe kako bi Hrvatska konačno krenula na dobro. S takvom snagom i vjerom u Boga, kao i prije dvadeset i pet godina, Hrvatska može i mora ići naprijed.
Ipak, uz Kolindu, želim istaknuti posebno dvije žene, a sve tri ih vezuje činjenica da su morale podnijeti daleko veću žrtvu nego većina drugih. Riječ je o samozatajnoj, ali odlučnoj ženi koja “iz pozadine” čini nevjerojatne stvari i upravo se najvećim dijelom može baš žrtvi koju je ona podnijela zahvaliti što imamo novu i, čvrsto vjerujem, iznimno kvalitetnu predsjednicu, odnosno što imamo novu nadu u bolje sutra. To je dakako dr. Željka Markić, žena koja je strpljivo i ponizno podnijela nevjerojatno breme uvreda, ustrajući u tolikim dobrim inicijativama koje je sa svojim timom pokrenula, bez pomisli da odustane ili odstupi. Mnogi i mnogi bi se slomili nad teretom kojega je ona morala podnijeti, no ona nije posustajala, i zato joj neizmjerno hvala.
Treća među njima je novinarka Karolina Vidović Krišto, ništa manje hrabra i ništa manje odlučna, odnosno ona koja je prva postavila ozbiljna i teška pitanja nametanja izopačenih vrijednosti i koja je u zaštitu ispravnih vrijednosti prva podmetnula svoja leđa. Uz teška šikaniranja koja ne prestaju ni nakon dvije godine, nego su naprotiv kulminirala nepravednim i ničim opravdanim otkazom, ne posustaje ni pred terorom onih koji je se misle silom riješiti, niti pred terorom onih koji i dalje nasilno nameću svoje bezvrijednosti.
Stoga hvala, neizmjerno hvala svima koji su god pridonijeli da se rodi nova i istinska nada u Hrvatskoj, a posebno ovim trima heroinama našeg vremena, koje strpljivo, s dubokom nadom i istinskom vjerom nose teret koji im je dan – za bolju Hrvatsku!
Na nama je svima da, koliko god možemo, budimo nadu i svi zajedno pridonesemo istinskoj obnovi Lijepe Naše!
