DAVLJENIK I SLAMKA: Milanovićev plan o izborima u travnju
Prema medijskim špekulacijama predsjednik vlade Zoran Milanović kuje „tajni plan” da novi mandat pokuša osvojiti svojevrsnim blitz izborima već ovo proljeće. Barata se pritom s nekoliko mogućnosti.
Prvi je potencijalni datum krajem travnja, ali realniji su svibanj ili lipanj, premda ni rujan nije isključen. Ove medijske špekulacije i mogućnost da nakon tri godine potpune gospodarske destrukcije i ideološkog prekrajanja lica nacije SDP zaista ponovno osvojiti mandat za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju Đuro Vidmarović, Joško Čelan i Marko Barišić.
Đuro Vidmarović: Zokiju neće pomoći niti jedan termin
Predsjednik vlade RH je čudan svat: egoman i narcis, manipulator i grubijan, frazer i fiškal, baštinik nečega što su posjedovali partizanski komesari i poslijeratni sekretari raznih Komiteta SKJ. Vodi državu a pojma nema o ekonomiji i financijama. Državu kojoj je premijer naziva „slučajnom”. Ponekad se čini kao da mu „sve daske nisu na broju”. Bio sam kao političar pristalica prijenosa vlasti na mlađe ljude. No, nakon iskustva s Milanovićem, vidim svoju zabludu. On i njegovi ministri spadaju u mlađe ljude, a nesposobni su, lijeni, oprostite i glupi, toliko da je u to teško povjerovati. Oni stariji, kao npr. ministrice Pusić, Zlatar, Taritaš i Opačić više služe Beogradu nego Zagrebu. Jedini koji je znao što raditi bio je stara komunjara Slavko Linić.
Iz poteza koje Zoki Milanović vuče nakon izbora gospođe Kolinde Grabar Kitarović za novu predsjednicu RH, vidljivo je kako mu netko, koga on sluša, savjetuje koje promjene u ponašanju i djelovanju mora izvesti što hitnije. Nije teško detektirati o čemu je riječ i predvidjeti buduće poteze. No, populizam Ciprasovog tipa ne može donijeti dobre rezultate. Ljudi mogu biti kratkoročno impresionirani otplatom dugova siromašnih, donošenjem izvan-ustavnog Zakona u svezi s kreditima u švicarskim francima, etc. Zoki je, konačno, shvatio, ili su ga uvjerili, kako njegova karizma ne seže dalje od vlastitog ogledala. A tako ljubi fotelju da ćeako je to zalog ostanka na vlasti, progutati to ogledalo!
I sada se traži optimalno vrijeme za izbore. Prije toga treba diskreditirati novu predsjednicu, šefa najjače oporbene Stranke i, ako je moguće, vodstvo staviti na optuženičku klupu, te uhapsiti neke tajkune kako bi birače uvjerio u svoju odlučnost, hrabrost i pravdoljubivost. S jedne strane oponaša srpskog lidera Vučića, a s druge grčkog Ciprasa. No, za sve mu je prekasno. Zemlja je u dužničkom ropstvu, a krediti se i dalje traže, nezaposlenost se kreće oko 400 000 ljudi, a oni koji rade velikim dijelom nisu plaćeni, ili su potplaćeni, industrija je na koljenima, a zemljom vladaju strane robne kuće i uvoznički lobi.
Prosvjeta je svedena na servis ideologije. Kultura politikom ministrice Zlatar osramoćena i jugoslavenizirana. Javnim prostorom haraju i harače udbaško-orjunaški mrzitelji svega hrvatskog. Osim, love, naravno! Njihova zlodjela se već teško podnose. Država je preskupa. SDP i HNS su povećali državni aparat svojim stranačkim kadrovima od čistačice do vrha. Ljudi su razočarani i rezignirani.
Zokiju neće pomoći niti jedan termin. On i njegovi beusi, taritaši, ostojići, nršići, matići, opačići, puisići, vrdoljaci, rihenberzi, moraju napustiti svoje fotelje, a potom bi se trebali naći na optuženičkim klupama zbog namjernog uništavanja zemlje u svim sektorima, uključujući i veleizdaju.
Joško Čelan: Jelenu Lovrić treba lustrirati, a ne da poslušno trčkaramo za „spinovima” nje i njene Partije!
Medijska špekulacija prema kojoj predsjednik vlade Zoran Milanović kuje tajni plan da novi mandat pokuša osvojiti svojevrsnim blitz izborima već ovo proljeće – vidimo već i iz uvoda, odnosno pitanja za ovu anketu – zapravo je tekst novinarke Jelene Lovrić, objavljen u Jutarnjem listu od 7. veljače. Mogućnost da najgora vlada u povijesti nezavisne Hrvatske ipak nekako uspije osvojiti novi mandat čini mi se bliskom najmračnijoj fantastici, ali ja nikad nisam bio kategoričan u svojim političkim prognozama, a još manje sam sebe smatrao nekakvim političkim Nostradamusom. Uostalom, „u ovoj državi” – s ovakvim porobljenim institucijama sustava i još uvelike dezorijentiranim političkim narodom – moguće su i naizgled nezamislive koještarije. Sjetite se samo događaja koji su vodili instalaciji „trećejanuarske” vlasti 2000. godine i dvaju nadrealnih mandata Stipe Mesića pa će odmah biti jasno o čemu govorim.
U cijeloj ovoj stvari stoga meni se kao prava tema nameće sam ovaj Lovrićkin tekst i prvenstveno cijeli medijski sklop iz kojeg on proizlazi, a koji u meni izaziva autentični bijes – ako već ne cijelih 25 godina od stvaranja nove hrvatske države, a ono barem posljednjih 15, od kada se ta stvar posebno oštro iskazuje. O čemu je riječ?
Lovrićkin tekst je naime – iako naizgled analiza „objektivnog” „neovisnog” komentatora, koji samo uzima u obzir sve „inpute” ili silnice te njihove moguće ishode – najobičniji primjerak partijskog „agitpropa”, koji svim sredstvima pokušava izbjeći i svoj peti uzastopni izborni poraz!
Kad govorim o svome (pravedničkom) gnjevu onda mislim ovim redoslijedom: ja sam, evo, ovdje u situaciji da se trebam izjašnjavati o političkoj „agendi”, koju s pozicije svoje medijske (pre)moći nameće jedna novinarka koju je – posebno zbog njene izdajničke uloge u vrijeme stvaranja hrvatske države – odavno već trebalo lustrirati, a za to još ima vremena. Umjesto toga ona je, slikovito govoreći, ta koja je „lustrirala mene (ili nas)” – i sad ona nameće teme i „spinove”.
Sve što njoj padne na pamet ili što joj naredi njena neuništiva Partija/Udba postaje nacionalnom temom – i obratno, sve što prešuti, makar bilo i od kardinalne važnosti (kao, recimo, Josipovićevo veleizdajničko dilanje dokumenata srbijanskom veleposlaniku ili stotine i tisuće sličnih primjera), kao da se nije ni dogodilo. A ja onda – s pozicije izrazite medijske nemoći ili barem vrlo ograničene – trebam trčkarati za njom, praveći se da radim ozbiljan političko-novinarski posao.
Isto je i s cijelim njenim „agitpropom”, koji je moćna poluga izrazito manjinske udbomasonske oligarhije te stoga ipak i ovaj put ozbiljno prijeti krivotvorenjem stvarne narodne volje i ishoda i ovih izbora. S druge strane, medijskog i svakog drugog pogona koji bi izražavao političku volju barem dvotrećinske većine hrvatskog katoličkog naroda – a kojemu i sam pripadam – još nema ili ga ima tek u pojedinačnim nagovještajima.
Ja se već desetljećima iskreno čudim kako ta izrazita hrvatska katolička većina s ovolikom nemoći u medijima, sveučilišnim katedrama i u kulturi, uspijeva dobiti i jedne jedine izbore, a, eto, ipak ih u pravilnim vremenskim razmacima nekako dobiva. To, naravno, ne umanjuje moj bijes, koji se sada okreće na drugu stranu, onima koji bi trebali predvoditi otpor: zašto ta većina pred svake izbore uopće mora strepiti hoće li Milanovićeva i Lovrićkina promidžba, koja nema barem ravnopravne konkurencije, odraditi svoje – čak i u ovoj, za njih potpuno beznadnoj situaciji – i priuštiti nam nove četiri godine svakovrsnog (demografskog, gospodarskog, političkog, moralnog) podrivanja i rastakanja hrvatske države ?!
Marko Barišić: Milanović se hvata za slamku
Najnovije špekulacije prema kojima bi se sadašnji predsjednik hrvatske vlade Zoran Milanović mogao odlučiti na prijevremene parlamentarne izbore u rujnu ili možda već u lipnju iako je njihov redovni rok u prosincu ove godine, čini se, nisu bez osnova. Milanović se na tu opciju odlučio, po svemu sudeći, jer je potpora njegovoj vladi u zadnjem istraživanju javnog mnijenja, zbog odluka o fiksiranju tečaja švicarskog franka te oprosta dugova najsiromašnijima, skočila za nekoliko postotaka, što se nije dogodilo dugo vremena. Iako je ta potpora još uvijek vrlo niska, on očito misli da možda ima veće šanse dobiti novi mandat ako se izbori održe ranije.
Te odluke tiču se oko 60 tisuća osoba koje imaju kredite u ‘švicarcima’ te još otprilike toliko onih kojima su računi blokirani a duguju do 35 tisuća kuna. Ukupno, s članovima njihovih obitelji, procjenjuje se da se one odnose na oko 400 tisuća ljudi, što nije zanemarivo. Boji se da bi ti birači, ako izbori budu na kraju godine, mogli zaboraviti da im je tim odlukama trenutno olakšan život iako na dulji rok ne rješavaju te probleme.
Osim toga, Milanović nema nikakvog razloga čekati redovni rok izbora, prosinac. Tada se neće dogoditi ništa što bi mu moglo ići u prilog. Ako u druga dva kvartala i iziđemo iz recesije, to će se objaviti tek u siječnju. U prosincu se, k tomu, obično bitno poveća broj nezaposlenih jer do tada završe sezonski poslovi vezani uz turizam. Kako nema nekih drugih bitnih pomaka oko gospodarskog oporavka, svoju priliku, kako se čini, vidi u prijevremenim izborima: u lipnju ako mu ankete budu pokazivale daljnji rast potpore odnosno u rujnu, nakon glavnog dijela turističke sezone, kada je manji broj nezaposlenih a volio bi se pohvaliti i najboljom turističkom sezonom do sada.
No, bez obzira kada bili izbori teško će uspjeti preživjeti jer i zadnja izvješća iz Bruxellesa nas svrstavaju na dno, među gospodarski najgore zemlje u EU. S takvim kapitalom se obično ne dobiva drugi mandat. Stoga i ova priča o prijevremenim izborima podsjeća na hvatanje neplivača za slamku kako bi se ostalo na površini vode.
Davor Dijanović/hkv.hr/dragovoljac.com
