JE LI ISUS IZMIŠLJEN ZA POTREBE PRVE KRŠĆANSKE ZAJEDNICE?
Sjećam se jedne zanimljive zgode koja se dogodila prve godine mog rada u školi. Došao sam u potpuno novu sredinu i polako se upoznavao s kolegama profesorima držeći u to vrijeme da su oni gotovo pa izvanzemaljci. Toliki je bio moj početni respekt prema tim pametnim i teškom poslu predanim ljudima.
Vremenom sam uviđao da su i profesori tek obični i topli ljudi sa svojim manama i vrlinama, brigama i problemima. Kasnije sam prihvatio da i sam pripadam toj populaciji pa mi zvanje profesora postade nešto tako obično.
Kao mladi teolog tu i tamo sam vodio zanimljive razgovore s kolegama. Naime, kad je vjeronauk s padom komunizma napokon vraćen u naše škole, dobar se dio kolega počeo zanimati za sadržaje o kojima smo mi vjeroučitelji poučavali naše učenike. Tako mi je u sjećanju ostao razgovor s jednim starijim kolegom. Postavio mi je pitanje koje je samo po sebi nelogično pa ga i ne iznosim zbog njega samog, nego zbog načina razmišljanja koji je u ljudima proizveo bivši sustav.
Moram priznati da dijelom zbog nesuvislosti, a dijelom zbog neočekivanog sadržaja, pitanje u prvom trenutku nisam niti razumio. A glasilo je otprilike ovako: Zašto kršćani nisu bili malo lukaviji te situaciju na samom početku postavili drugačije? Zašto, naime, nisu kazali da se Isus rodio dvije-tri tisuće godina prije negoli mi to danas mislimo?
Kad sam ga začuđeno pogledao kazao je da bi danas cijeli svijet bio kršćanski i da ne bi bilo problema među različitim religijama. U početku nisam bio siguran misli li kolega ozbiljno, a znajući da je inače ozbiljan i korektan čovjek, pretpostavio sam da je i tom trenu bio takav, ali da ga očito muče određene sumnje. Kad sam mu kazao da je to što govori nemoguće jer se točno zna kad je Isus živio, on mi reče da nije tako.
Dodao je da Isus Krist nije povijesna osoba i da je izmišljen za potrebe mlade kršćanske religije. Vjerujem da sam jedno vrijeme ostao otvorenih usta jer tako nešto zaista nisam očekivao. Shvatih tada koliko je komunistička indoktrinacija ostavila traga na inače jako korektnim i poštenim, premda ponešto naivnim ljudima. A ovaj moj kolega uistinu bijaše korektan i pošten čovjek. Zato se nije čuditi što su mnogi ljudi još uvijek duboko nagrđeni pogubnom komunističkom ideologijom.
Nije se također čuditi da nam se cijela država urušava jer su je dobrim dijelom preuzeli sljedbenici tih promašenih i nehumanih doktrina koje su izgnale Boga i u središte svega postavili nekakvo buduće utopijsko društvo u ime kojega su gazili preko stotine milijuna leševa. Nije se čuditi stalnim ideološkim borbama u ovoj našoj napaćenoj domovini jer takvi grčevito i svugdje guraju svoje istomišljenike, štiteći na taj način jedni druge. Nije se čuditi što iz straha i zloće čim preuzmu vlast mahnito čiste sve one koji i milimetra odstupaju od njihovih svjetonazora, kupujući tako još malo vremena za sebe i svoje pretke koji su mnoge jame zatrpali nevinim hrvatskim žrtvama.
Toliko je zla učinjeno u vremenu crvene pošasti da je čak i nakon rušenja komunizma ostalo ono najgore, kriptoudbaško, koje je splelo čvrstu mrežu, prekrilo njome domovinu uzduž i poprijeko i sad je zdušno uništava. Jer Hrvatska ionako nije njihova domovina. Ona im je vječna opasnost i prijetnja koja je rušenjem one tamnice naroda toliko poremetila njihove živote i uzdrmala im sigurnost da i ne mogu drugo doli mrziti je. Izvana je prihvaćaju jer to moraju, a u mraku svojih srca i opskurnih odaja snivaju snove i planiraju akcije kako bi je upropastili i uklopili u „region”. Tek u takvom okružju, još bolje umreženi sa sebi sličnima, bili bi mirni osjećajući se sigurno poput riba u vodi.
No, vratimo se kolegi s početka priče. Bijaše on, dakle, potpuno uvjeren da Isus Krist, Sin Božji, nije ni postojao. Već sljedećeg dana donio sam mu knjigu „Isus iz Nazareta – povijesna osoba” koju je napisao naš poznati teolog i filozof prof. dr. Tomislav Ivančić. U njoj prof. Ivančić opisuje razvoj problema Isusove povijesnosti, još od Davida Friedricha Straussa koji je postavio teoriju da su kršćani od povijesnog Isusa načinili mit i legendu. Drugim riječima da bi prikazali svoj religiozni ideal morali su transponirati Isusovu povijesnu osobu.
Strauss smatra da je nemoguće doći do stvarnog Isusa Krista jer po evanđeljima možemo doći samo do vjere prvih kršćana. Kasnije je govor o Isusu kao mitu i legendi preuzeo Karl Marx, a nakon toga i svi udžbenici u zemljama koje su prihvatile njegovu ideologiju. No, Marx i njegovi nasljednici pokušaše proglasiti cijeli Isusov život nepovijesnim mitom i legendom. U tom smislu su pisali da Isus nikad nije živio jer da o njemu nema nikakvih podataka.
Profesor Ivančić u navedenom djelu donosi mnoštvo činjenica koje jasno svjedoče Kristovu povijesnost. Tako spominje poganske pisce onoga doba koji su spominjali Isusa, a da nisu u tome imali nikakva interesa. To su primjerice Kornelije Tacit, Svetonije, Plinije Mlađi i Celzo. Od židovskih spisa koji spominju Isusa najpoznatiji su „Antiquitates judaicae” (Židovske starine) autora Josipa Flavija i Talmud, zbornik židovske učenosti i predaje.
Osim navedenih poganskih i židovskih dokumenata o Isusu, značajni su i neki fragmenti koji na svoj način potvrđuju da su Isusovi suvremenici zabilježili njegovo postojanje. U tom kontekstu prof. Ivančić spominje Sulpicija Severa, Lucijana iz Samosate, Talusa Samarićanina, Julija Afričkog i druge. Na koncu prof. Ivančić govori o kršćanskim izvorima značajnim za uvid u povijesnost Isusovu, posebice o evanđeljima te o motrištu suvremenih Židova o njihovu nekadašnjem sunarodnjaku Isusu iz Nazareta.
I djela današnjih židovskih povjesničara i književnika govore o Isusu kao o nedvojbeno povijesnoj osobi. Zaključimo na kraju da Isusovu povijesnost jasno potvrđuju brojni izvori. Rodio se u Betlehemu za vrijeme rimskog cara Augusta, djelovao za vrijeme cara Tiberija, a umro u Jeruzalemu u vrijeme rimskog upravitelja Poncija Pilata. On je toliko važna povijesna osoba da se ljudska povijest dijeli na vrijeme prije i poslije njega.
NIKOLA MILANOVIĆ
