KADA ĆE UHITITI ANTU TOMIĆA?
KADA ĆE POLICIJA DOĆI UHITITI ANTU TOMIĆA: Je li njegova najnovija tvrdnja da je Hrvatska provela etničko čišćenje Srba kazneno djelo?
Ne postoji nijedan dokument ili presuda nekog međunarodnog suda u kojoj stoji tvrdnja da se u “Oluji” dogodilo etničko čišćenje. No nakon svih posljednjih presuda u Hrvatskoj i dalje ima ljudi koji to javno izgovaraju i pišu – bez ikakvih posljedica.
U Deklaraciji o Domovinskom ratu među ostalim piše:
Potvrđujući da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj…
…Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.
Uspješna obrana u Domovinskom ratu s konačnim oslobodilačkim vojnoredarstvenim operacijama »Bljesak« i »Oluja« te kasnijom mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja, stvorila je sve pretpostavke za skladan razvitak Republike Hrvatske kao zemlje koja prihvaća demokratske standarde suvremenoga zapadnog svijeta i otvara brojne mogućnosti približavanja tom svijetu u političkom, sigurnosnom, gospodarskom i kulturnom smislu…
Osim toga ne postoji niti jedan drugi dokument, osim možda u Srbiji, u kojem se Domovinski rat, a posebno vojno-redarstvene operacije “Bljesak” i “Oluja” tretiraju drugačije. Čak se i u nepravomoćnoj presudi hrvatskim generalima u Haagu kojom je Ante Gotovina osuđen na 24 godine zatvora navodi kako je ogromna većina srpskog stanovništva tzv. “Krajine” napustila Hrvatsku iz svojih razloga, a da Hrvatska vlast za to nije bila odgovorna. Dakle ni spomena o nekom genocidu ili etničkom čišćenju. To je na kraju potvrdila i nedavna presuda Međunarodnog suda pravde u kojoj se izrijekom kaže kako je u operaciji “Oluja” počinjen određen broj zločina (činjenica koja je u hrvatskoj javnosti općepoznata i prihvaćena, kao i činjenica da je hrvatsko pravosuđe optužilo i presudilo određenom broju počinitelja), no kako nije bilo prekomjernog neselektivnog granatiranja srpskog stanovništva u gradovima paradržave Republike Srpske Krajine, čime je nakon 15 godina skinut krimen optužbe da je Hrvatska provela etničko čišćenje Srba iz Hrvatske. Time je i definitivno potvrđeno kako je operacija “Oluja” bila legitimna oslobodilačka vojna operacija. U konačnici, iako se u Hrvatskoj možda očekivalo više, Međunarodni sud pravde prije nekoliko dana definitivno je utvrdio kako je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, počinivši teške zločine, etničko čišćenje, ali ne i genocid. Time je ova presuda dobila na važnosti i u povijesnom kontekstu, kao presuda koja bi konačno trebala okončati rasprave u Hrvatskoj jesmo li vodili građanski ili obrambeni rat.
“U Oluji se dogodilo etničko čišćenje”
No nekima ni to očito nije dovoljno jer se i nakon ove presude u dijelu hrvatske javnosti mogu čuti izjave i komentari koji su u suprotnosti i sa međunarodnim presudama i sa pozitivnim hrvatskim zakonima i propisima. Kada to izjavi Pupovac onda je to zapravo “politička provokacija”, ali kada to nakon svega javno napiše jedan “uvaženi hrvatski” pisac i novinar onda to ima potpuno druge konotacije.
Dakle, nekoliko dana nakon haške presude kojom su odbijene obje tužbe i hrvatska i srbijanska za genocid, Ante Tomić je u svojoj kolumni doslovce napisao:
U Haagu su presudili kako genocida ovdje nije bilo. I zaista, po duši govoreći, nije. Genocid, koji bi se na naš jezik najbliže mogao prevesti kao istrebljenje, je velika i teška riječ koju ne valja olako izgovarati. Genocid je zločin iznad svih zločina. Razaranje Vukovara bila je krvava, ljudski sramotna i vojnički nečasna opsada jednog grada do njegovog potpunog iscrpljivanja, i dogodilo se tu koješta protiv zakona i boljih ratnih običaja, masovno i neselektivno bombardiranje kuća, ubijanje civila, hladnokrvno strijeljanje ranjenika na Ovčari, ali sve je to, već i samo po sebi dovoljno užasno, opet teško ugurati u definiciju da se “u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina”.
Koridorom između blatnjavih rovova i tenkova tužna je kolona prognanika naposljetku izašla iz Vukovara, a većina zarobljenika su se nakon nekoliko mjeseci premlaćeni vratili iz srbijanskih logora. Da je stvarno bio genocid, nitko se ne bi vratio živ. Ili bi živih barem bilo daleko manje.
A jednako je bilo i sa Srbima u Oluji.
“U Oluji je počinjen genocid”, reče mi nedavno jedan prijatelj, inače povjesničar.
“Gle, nije”, odgovorio sam mu nešto i iživciran megalomanskim posezanjem za genocidom. “U Oluji se dogodilo etničko čišćenje.”
Nije to, naravno, nešto na što sam kao Hrvat specijalno ponosan, ali za ljubav istine mora se kazati kako je u opsežnoj akciji zauzimanja Knina, Drniša, Benkovca, Gračaca i stotina krajških i ličkih sela bilo razmjerno malo žrtava. Hrvatski vojni i politički vrh razumno se odlučio za protjerivanje umjesto istrebljivanja neprijatelja i za to je, da se ne lažemo i ne pravimo glupljim nego što jesmo, imao prešutnu suglasnost srpskog političkog i vojnog vrha koji je, podjednako razumno, shvaćao da više nema snage držati taj teritorij.
Može vam se činiti da cjepidlačim, reći ćete možda da sam ciničan u inzistiranju na odvajanju dva bliska, srodna pojma kao što su etničko čišćenje i genocid, protjerivanje i istrebljivanje, no između njih zbilja stoji jedna važna, zapravo najvažnija, egzistencijalna razlika, ona između biološki žive i biološki mrtve činjenice. Većina je ipak preživjela, a meni je draga svaka od onih tisuća i tisuća glava na ramenima koje su odnijeli nesretni Srbi na traktorima, jednako kao što me neopisivom srećom ispunjava svaki onaj siroti Vukovarac koji se u masnicama vratio iz srbijanskog zarobljeničkog logora.
Takvim su se opreznim, osjetljivim pravnim distinkcijama vodili oni suci koji su odlučili da genocida, bjesomučnog klanja “do istrage vaše ili naše”, kako je jedan ovdje prije mnogo godina precizno definirao genocid prije nego smo i znali za taj pojam, nije bilo. Ni srpskog nad Hrvatima ni hrvatskog nad Srbima. Pravo im budi, mudro i pravično su odlučili. Poručili su kako smo, istina, činili strašne i nečovječne zločine, kako smo nesumnjivo bili stoka prema svojim susjedima, ali ipak nismo onakva stoka kakvom se međusobno doživljavamo. I to je, ako mene pitate, odlična vijest. Divna vijest. Složit ću se bez ostatka s Antom Nobilom koji je prije nekoliko dana zaključio: “Osobno sam izrazito zadovoljan što moj narod nije stradao u genocidu, isto tako sam zadovoljan da moj narod nije počinio genocid”…
Ako može Mesić…
Međunarodni kazneni tribunal u drugostupanjskoj presudi hrvatskim generalima je utvrdio:
1. Nije bilo udruženog zločinačkog pothvata na hrvatskoj strani. (Doista, nijedan Hrvat iz Hrvatske nikada nije bio osuđen od strane MKSJ);
2. Krajinski Srbi nisu deportirani iz Hrvatske od strane hrvatskih vlasti, već su napustili Hrvatsku iz drugih razloga nevezanih za nezakonito ponašanje od strane Hrvatskih dužnosnika;
3. Hrvatske vlasti, ne samo da, nisu dopustili zločine protiv Srba i srpske imovine, nego je hrvatsko vodstvo, uključujući predsjednika Tuđmana bili aktivno protiv tih zločina;
4. Potvrđeno je 20.000 kuća nisu spaljene nakon Oluje. Broj je vjerojatno bliže 5000 i to u oba sektora, Sjever i Jug;
5. Presudom je utvrđeno da je ukupno 44 civila ubijeno od strane hrvatskih snaga, a ne 320 kako je tvrdilo Tužiteljstvo, a nije ni 600 kao što je tvrdio HHO, a pogotovo ne 2000 kako tvrdi „Veritas” i Savo Štrbac.
6. Nije bilo politike neistraživanja zločina od strane hrvatskih vlasti.
7. Stambeni zakoni poslije Oluje nisu bili u koliziji sa međunarodnim humanitarnim pravom.
8. Hrvatsko vodstvo nije se udružilo radi počinjenja u zločinačkog poduhvata.
Prema tome, iako su zločini počinjeni na hrvatskoj strani, SUD je utvrdio da HRVATSKO VODSTVO i HRVATSKA država nisu vodili zločinačku politiku usmjerenu protiv srpske manjine u Hrvatskoj.
No neki se nikako ne mogu pomiriti sa nesankcioniranjem Hrvatske i Hrvata. Primjerice tadašnji predsjednik Mesić je u studenom 2000. izjavio: “Druga tamna mrlja na režimu Franje Tuđmana je odnos prema Srbima u Hrvatskoj. Iako su izmanipulirani od Slobodana Miloševića i uz pomoć Jugoslavenske armije počeli otvorenu pobunu protiv Hrvatske, istina je i to da je Tuđman povukao mnoge poteze koji su naprosto morali antagonizirati Srbe u Hrvatskoj, a da je rat iskoristio za to da smanji njihov broj u skladu sa svojim zamislima da u Hrvatskoj ne treba biti više od 3 posto Srba u ukupnom korpusu stanovništva.”
Teze o etničkom čišćenju ponavljali su i Vesna Pusić i njen brat Zoran, Vesna Teršelič i mnogi drugi, ali nitko se to nije usudio u novije vrijeme, nakon svih presuda. Pa se postavlja pitanje je li čin Ante Tomića dakle kazneno djelo i hoće li ga zbog iznošenja lažnih tvrdnji goniti državna tijela?
Izvor: dnevno.hr
