Jeffrey Grupp: Urođena i prava priroda ljudskog bića je da bude u duhovnoj ekstazi. Ali suvremenim je ljudima to je onemogućeno; ljudska svijest nije okružena prirodnim oblicima – šume, pustinje, potoci, vjetar itd. – nego je uronjena u beživotni strojni svijet buke, užurbanosti, kapitala, medija… koji bitno deformiraju ljudsku svijest

Kroz uši i oči svakoga od nas neprekidno prolaze tisuće raznih tuđih riječi, misli, priča, slika, ali rijetko, s vremena na vrijeme, čovjek čuje nešto što u prvi tren niti ne prepozna kao neku vrstu sjemena iz kojeg će izrasti velika, lijepa biljka. To može biti neka usputna misao ili primjedba, ponekad može doći od posve nebitnog čovjeka ili nekoga koga jedva znamo. I baš se ta zna urezati u pamćenje, pa se njoj i bez namjere vraćamo, okrećemo je, gledamo iz raznih kutova, testiramo, pokušavao shvatiti što se htjelo reći. Ugradi se negdje, praktički ušulja u naš svjetonazor, i ništa više nije isto. Jedan od takvih doživljaja za mene je bio novinski tekst o ekstazi kojeg je napisao američki profesor logike Jeffrey Grupp, simpatični debeljko i autor knjige „Korporatizam”.

Razmišljanje o sve očiglednijim i neljudskijim trendovima oko nas – u kojima se opseg slobode sve više smanjuje (to sad već obuhvaća razne biljke, pa i vodu), a opseg nadzora sve više povećava te se čak pokušava redizajnirati i promijeniti samu bit i strukturu ljudskog društva što u povratnoj sprezi mijenja i čovjeka – prije ili kasnije može dovesti do temeljnog pitanja: koja je prava priroda ljudskog bića? Koja je njegova svrha? Kako ono mora funkcionirati da bi ostvarilo svoju puninu?

Ljudski um i euklidski geometrijski oblici

U tekstu o prirodnoj i mračnoj ekstazi Grupp je dotaknuo jednu od temeljnih stvari. Uostalom, naš se život ne odvija izvana prema unutra nego iznutra prema van. Unutarnji doživljaj je ono što se mjeri, i sreća i osjećaj punine dolaze iznutra. Grupp ga je nazvao ekstazom. No, unutarnji i “vanjski” svijet su u neprekidnoj interakciji. Grupp je napisao: “Ljudi su neprekidno izloženi uređenim i ravnim oblicima i nebiološkim strukturama u našem civiliziranom gradskom životu, ali ljudski um nije stvoren da bude okružen tim euklidskim geometrijskim oblicima. Ljudska svijest stvorena je da bude okružena i uronjena u fraktalne i psihodelične geometrije bioloških oblika kaleidoskopa organske Zemlje.”

Iako to više nije općepoznato, napisao je Grupp, “urođena i prava priroda ljudskog bića je da bude u duhovnoj ekstazi. Suvremenim je ljudima, međutim, u civilizaciji danas to velikim dijelom onemogućeno. Razlog je taj što ljudska svijest nije okružena prirodnim oblicima (šume, pustinje, potoci, vjetar itd.), ali i zato što je svijest gotovo svakog modernog čovjeka na planetu Zemlji uronjena u beživotan strojni svijet buke, ulica, užurbanosti, kapitala, masovnih medija i sl. koji deformiraju ljudsku svijest više nego što to obično mislimo.”

Možda se čini bezopasnim odvojiti ljude od psihodelične geometrije biološke vitalističke prirode i staviti ih u neorganske gradove, ali takva promjena ustvari podrazumijeva veliku štetnost za svijest. Kao primjer toga, Grupp je dao radikalnu razliku između prerijskih Indijanaca iz SAD-a i suvremenog civiliziranog čovjeka. Civilizirani čovjek živi život ovisnosti i straha (televizija, junk-food, apatija, banalan posao, alkohol, svakodnevna stanja straha, financijske brige, orvelovski strahovi zbog neviđenih terorista o kojima se govori u masovnim medijima, fascinacija masovnim ratovanjem, itd.), ali Indijanac za njih nije znao i nije ih razumio. Svijest Indijanca bila je potpuno drukčija od civilizirane svijesti, piše Grupp. U civiliziranoj svijesti javlja se ono što je Grupp nazvao mračnom ekstazom, a u indijanskoj svijesti duhovna ili psihodelična ekstaza koje je nazvao prirodnom ekstazom.

Psihodelični svijet versus anorganske strukture

Šume, pustinje, potoci, oluje s grmljavinom i močvare…sve one djeluju psihodelično. Biljke iz prirode psihodelični su umjetnički projekti, fraktalne su i predstavljaju divlje kaleidoskopske sanjarske oblike, isprepletene i međusobno povezane u biosferi. Amorfni oblaci, fraktalne cvijetne strukture, prugaste pčele koje zuje, unutarnji osjećaji koji struje kroz nas, bodljavi ježinci i kaktusi, sanjarske plutajuće ribe, blatne močvare ispunjene sluzavim oblicima života – sve je to psihodelija, kaže Grupp: superbiološki oblici umjetnosti koji se mogu vidjeti u našoj svijesti i snovima, i koji se vide izvan nas u psihodeličnoj biosferi.

Usporedite to s nefraktalnim, anorganskim euklidskim strukturama postmoderne civilizacije. Čini se da je sama priroda domena mistične, duhovne i psihodelične ekstaze koja služi da u ljudskoj svijesti katalizira spoznaju da postoji sveprisutno polje nefizičke energije i matematičke inteligencije koje je u svemu i izvor je svega. To je razlog zašto su Indijanci, tako okruženi psihodeličnom ekosferom, bili toliko intenzivno spiritualizirani. U njihovim uobičajenim razgovorima nije bilo tema poput šopinga, televizije, ovisnosti, masovnog ratovanja, brige oko plaćanja računa ili poreza, laži političara i tome sličnog. Umjesto toga, govorili su o tome tko je u skupini nedavno imao viziju ili duhovni proboj i tako dalje. Spiritualizacija je bila, a u manjoj mjeri je to i danas, temelj kulture Indijanaca. Imajte pritom na umu, kaže Grupp, da je indijanska kultura uključivala potpunu suživljenost s psihodelijom prirode, za svakog pojedinca u toj kulturi, od rođenja do smrti. Takva duhovna kataliza je funkcija prirode, pa ako se od nje odvojite nikada nećete saznati pravu svrhu onoga što vaš život zapravo jest.

Kao kontrast bogatoj psihodeliji prirode, oblici civilizacije su, na primjer, neboderi, kutija žitarica za doručak, automobil, televizor itd. To su strukture “kutije”, lišene biološke psihodelije. Postoji prava divljina i duševnost u šarenilu livade pune cvijeća, u krvavom neredu životinja koje jedu jedna drugu, kukcima koji bruje, sokolima koji se obrušavaju, aligatorima koji škljocaju čeljustima ili raznolikim oblicima i bodljikavim spiralnim cvjetovima koji su posvuda. Postoji divlji mir u fraktalnoj psihodeliji prirode. Civilizirani oblici nemaju nikakvu divljinu, ne pružaju nikakvu katalizu za unutarnji mistični ili psihodelični mir i zato vode do unutarnje praznine i konfuzije.

U prirodi doživljavamo osjetni unutarnji odmor, a ponekad i duhovne uvide. To je zato jer se, “poput prirode, svijest sastoji od psihodelije. Teksture naših misli i osjećaja, naših snova, vizualizacija misli i strasti nalik su kaleidoskopu struktura ekosfere. Svijest se ne sastoji od entiteta sličnih blokovima, poput postmodernog nebodera ili televizora. Sastoji se od divljeg mira analognog psihodeličnim oblicima prirode.”

Neopisiva duhovna sila koja je u svemu i tvorac je svega

Svjesno opažanje psihodeličnih oblika prirode u svijesti dovodi do reakcije duhovne ekstaze. Neke umjetnosti također mogu odgovarajuće katalizirati svjesnost u duhovnu ekstazu. Zanimljivo je, kaže Grupp, da prirodna ekstaza najčešće uključuje dva shvaćanja: da prirodni oblici nisu zaista tu (nisu toliko stvarni kao što je osoba ranije vjerovala); da postoji duhovna sila koja je u svemu i tvorac je svega. Osoba će “možda otkriti da je spomenuta sila radosna, matematička, neopisiva energija čestica-svjetlosti, u nedostatku boljih riječi. Može je se vidjeti i osjetiti posvuda, kako tvori pravu prirodu postojanja, i osjeća se da je daleko stvarnija i važnija od opipljive materije. Ne postoji materija koja je potpuno stvarna: ona je, u najboljem slučaju, polustvarna, što znači da u mističnom teoekološkom iskustvu psihodelični oblici prirode umu izgledaju poput maglice: psihodelični oblici prirode su neopipljive, polustvarne magličaste mrlje podstvarnosti. Drugim riječima, iz mistične perspektive, materija (posebno trodimenzionalna voluminozna materija) jest magija: nešto za što nema objašnjenja (znanstvenog ili bilo kakvog drugog) i koja nas zapanjuje i ispunjava divljenjem svojom zagonetnošću, mirnoćom, intenzitetom energije i dubokim smislom. U teoekološkoj svijesti materija je poput oblaka: ima volumen, čini se čvrstom, ali nije zaista tvarna, nije stvarno tamo, kako to obično vjerujemo, rezultat je privida, kao kada vjerujete da je oblak koji vidite voluminozan trodimenzionalni objekt, a u stvarnosti je samo neopipljiva magla koja će promijeniti oblik i nestati vam pred očima. Čvrstoća i voluminozna ‘materija’ zapravo su oblaci energije čestica koje stvaraju privid i za koje pogrešno vjerujemo da su čvrsta materija.”

Opis materijalnog svijeta riječima – nemoguća misija

Psihodelija svijesti i psihodelija prirode ne mogu se opisati riječima. No, i pokušaj opisa materijalnog svijeta riječima, piše Grupp, dovodi samo do kontradikcija. Npr., kretanje se sastoji od nepokretnih trenutaka. Ako ispalite svijetleći metak kroz tamnu sobu, vidjet ćete liniju koja se proteže kroz sobu (koja postoji samo u vašem opažanju, ne u stvarnosti), ali ako imate kameru koja snima jako dobre fotografije, snimit će sliku koja izgleda kao nepomičan metak. Dakle, metak koji se kreće sastoji se od nepokretnih trenutaka: kretanje je nepokretnost (kontradikcija!). Čvrsta materija sastoji se od točaka energije (kvantne čestice) koje nemaju veličinu ili površinu (nulti volumen), kao što je svjetski poznati fizičar profesor Gordon Kane sa Sveučilišta u Michiganu opisao u svojoj knjizi Supersimetrija: “…istraživači su raznim sredstvima pokušali utvrditi postoje li u elektronima, kvarkovima, W bozonima i gluonima ikakvi dokazi strukture, no nisu pronašli ništa. Ti eksperimenti istraživali su možda 10.000 puta dublje nego što je u prošlosti bilo potrebno da se pronađe struktura. Ali elektroni i kvarkovi i dalje se ponašaju kao materijalne točke bez dijelova.”

Grupp se zapitao: Kako opipljivost može nastati iz neopipljivosti? Prostornost od neprostornosti? Fizička površina od nikakve površine? Kako može volumen nastati od nultog volumena? To su kontradikcije i zato se fizičko postojanje može opisati samo u kategorijama nemogućeg (kontradikcija), ali budući da kontradiktorni scenariji ne mogu postojati to pokazuje da fizičko postojanje nije tako stvarno kao što obično mislimo.

S druge strane, čini se da smo mi sami zapravo “programirani” upravo za prirodnu ekstazu, koju se može nazvati i duhovna radost. Zamislite, piše Grupp, da živite kao Indijanci koji nisu znali kako je to kad se morate brinuti za financijske probleme i plaćanja računa, koji se nisu morali brinuti da “postanu netko” tako što će diplomirati i istaknuti se u životopisu. Nisu morali ustajati rano ujutro i trčati u školu, na posao ili gdje već. Umjesto toga, bili su suživljeni s prirodom, bez potrebe da ikamo žure, bez plitkih postignuća za koje pripadnici civilizacije smatraju da ih u životu moraju postići i bez društvenog odobravanja ili traženja slave.

To je razlog zašto su uobičajeni razgovori među Indijancima bili o tome tko je u grupi imao viziju, tko ide u potragu za vizijom, tko je imao mistični napredak, itd.. Stanovnicima civilizacije, s druge strane, svakodnevni razgovori uglavnom su ispunjeni pričama o televizijskim emisijama, financijskim brigama, problemima s neposlušnom djecom jer su mas-mediji i slabo plaćeni poslovi zamijenili suživljenost s psihodeličnom prirodom. Time se izgubila dubokoumnost, a mističnu ekstazu zamijenile su praznina i plitkost civiliziranog života. Više ne razumijemo spontani i urođeni prirodni misticizam. Zaključivši sve to, Grupp se zapitao što se događa s našom sviješću, sklonoj duhovnom i mističnom kada je, umjesto prirodom preplavljena nepsihodeličnim, kockastim i beživotnim oblicima civilizacije. Odgovor je glasio: mračna ekstaza.

Mračna ekstaza – morbidna duhovna euforija

Kockasti nepsihodelični oblici civilizacije uklanjaju divlji duhovni mir koji u sebi imamo i zamjenjuju ga konfuzijom i plitkošću ili nedostatkom ispunjenosti. Ta mračna ekstaza je sadomazohistički i nastrani duhovni užitak koji je rezultat zaokupljenosti nasiljem, televizijom, ovisnostima, despiritualiziranom plitkošću, apatijom, nesuosjećajnošću, nesposobnošću da se voli ili osjeća ljubav, da se osjeća radost, da se bude potpuno opušten i u miru sa samim sobom, opsjednutosti ratovanjem među ljudima. Ako čovjeka odvojite od psihodeličnog ekosustava, “jednadžba teoekologije (duhovni um + ekosfera = duhovna ekstaza) postaje ozbiljno izobličena u sljedeću jednadžbu: duhovni um + mehanosfera = mračna ekstaza”.

Ne treba podcijeniti snagu i razinu mentalne deformiranosti, jer “ta jednadžba opisuje gotovo svaku osobu na planetu Zemlji. Međutim, skoro nitko od njih nema pojma da su zarobljenici iskrivljenog mentaliteta u mehanosferi jer praktično svi ljudi žive u njoj, pa se to čini normalnim jer je to način života većine (spiritualizirani život, na primjer, zen redovnika ili Indijanaca civiliziranim ljudima zapravo djeluje abnormalno!).” Grupp dodaje i to da mračna ekstaza predstavlja duhovnost onih grupacija na Zemlji koje se ponekad kolokvijalno nazivaju “Iluminatima”. A što se tiče ljudi, oni i dalje teže ekstazi. No, ako nisu u prirodnom okoliša neće doživljavati prirodnu ekstazu već njen surogat – mračnu ekstazu, morbidnu duhovnu euforiju u prisutnosti sadomazohizma, smrti i ubojstava, rata.

Duhovna euforija mračne ekstaze izaziva ovisnost, a potiču je umjetni oblici u svijetu. To je suprotno iskustvo od onoga koje čovjek proživljava kada ga zvuk oceanskih valova uzdigne do duhovne radosti i lakoće. Umjesto toga, spiritualizirana svijest miješa se s despiritualiziranim okolišem i stvara deformiranu svijest. Ljudi dožive pravi nalet mahnitosti kada vide kako nekog hokejaša ili nogometaša udara drugi igrač. Drukčija je to navala uzbuđenja nego kad igrač dade gol. To je osjećaj uzbuđenja zbog nasilja koji izaziva euforičnu radost kada gotovo nikakva druga vrsta čina u životu to ne može. Ključna točka pozadinskih manipulacija s nakanom osvajanja ljudskih stavova i uvjerenja proizlazi iz dominacije ljudskom sviješću, a ako govorimo o društvenom inženjeringu masovnih razmjera koji se provodi nad ljudima, nije li najlogičnije i jedini moguće takav zahvat napraviti iznutra? Sve ostalo je sekundarno i dolazi samo po sebi.

Otkad sam pročitao ove ideje Jeffreya Gruppa, neprekidno eksperimentiram te uočavam primjere prirodne i mračne ekstaze. Obje su stalno prisutne. Nema sumnje da doživljavam prirodnu ekstazu kraj potoka ili dok se šetam šumom, dok bi mračna ekstaza bila ono uzbuđenje koju doživljavam na rock-koncertu, a netko drugi gledajući važnu utakmicu. Ili pak kad gledam ratne filmove. Prije sam mislio da ih volim gledati zbog “akcije”. Danas znam da je to zbog mračne ekstaze, neke vrsti opijenosti nasiljem. Kad se osjećamo isprazni, onda nam treba ekstaza koja prirodno ispunjava čovjeka i zapravo bi trebala biti naše stalno prirodno stanje. Ali osuđeni smo na nove porcije mračne ekstaze koja nas iscrpljuje i ostavlja praznima.

Razlika između tih dviju ekstaza je vidljiva okom. U moru, krošnji stabala, oblacima ili snijegu sada vidim iste oblike kakvi odlikuju psihodelijom nadahnutu umjetnost. Forme, nepravilne, ali opet skladne, oblici koji se isprepliću u planovima, koji se pretapaju jedni u druge, koje možete gledati fokusirano ili ih defokusirati, koje ne možete dokučiti, a opet osjećate njihovu ljepotu i sklad. To je najvidljivije u šumi, kad se gleda prema krošnjama kroz koje se probija sunce, prizor čiste psihodelije. Ali isto vrijedi i za potok, i za oblike krajolika.

Iz mračne ekstaze proizlaze pravilni, simetrični i dosadni oblici kakve čine pravilni blokovi ulica, pročelja zgrada s nizovima pravokutnih prozora, autoputovi po kojima se kreću kockice koje predstavljaju automobile. I to su prizori koji mi se, u nekom trenutku ushićenja tehnosferom, mogu dopasti, ali odjekuju dosadom. Porcije mračne ekstaze dobivam i u vidu “zabave”, filmova, šopinga, glazbe; stimuliranje osjetila i uma, koje neko vrijeme radi, ali poslije me ostavlja praznim. To je surogat koji su nam uvalili. Dok Indijanci pričaju o sinkronicitetima i znakovima oko njih, o čemu se kod nas priča? O glavnim junacima reality showova?

No, primijetio sam da se prirodnu ekstazu može naći i u svijetu ljudi. Recimo, mali primorski i dalmatinski gradići, vijugavih i nepravilnih ulica i s kućama i dvorištima naslaganima jedni uz druge, od kojih nijedna nije ista, a opet sve odiše nekim organskim skladom. Toga nema u Novom Zagrebu gdje sam odrastao. Tamo je sve kockasto. S druge strane, kaos gradnje na Trešnjevci je samo to – kaos i ništa više. Neboderčina kraj malih kućica koje stoje pod nepravilnim kutovima jedne prema drugima. No, kaos i nestrukturiranost u primorskim gradićima ugodna je i oku i duši.

U knjizi “Grad u povijesti” Lewis Mumford je ranosrednjovjekovni grad opisao kao mjesto uravnoteženosti i sklada, a gradovi su ulicama zapravo slijedili putove stoke. Zato su stare gradske srednjovjekovne jezgre (ako nisu tvrđave) – onako pune ugodnih, lijepih zavoja, različitih, a skladnih kućica – tako šarmantne. Čovjek se osjeća ugodno jer su oni ipak nastali kao izraz prirodne ekstaze i čovjekove povezanosti s njome. To nisu kockasti strojni pravilni oblici gradskih blokova 19. stoljeća.

Mračna ekstaza je danas dio nas i ne znači da s njom nismo i uživali. Koncerti su pravi primjer. No, pokušao sam zamisliti da netko onog Gruppovog Indijanca prebaci iz šume na rock-koncert. Što će on čuti i osjetiti? Ono što se tamo i nalazi – gomilu buke, vibracija struje, bliještanja svjetla u neprirodnim ritmovima, energetskih tijela ljudi, umova pomućenih “cugom”… kao da ga je netko bacio u središte pakla! A baš na na takvim mjestima, meni je, programiranom na mračnu ekstazu, sto puta bilo super. No, je li to sve relativno? Indijancu njegovo, a nama naše – i doviđenja? Kad bi se nas s tog koncerta teleportiralo u Indijančev šumski svijet tihe i prirodne ekstaze, mi bismo se osjećali ugodno, za razliku od njega u gostima kod nas. Dapače, osjećali bismo se daleko ispunjenijima tom prirodnom ekstazom nego što bi nas mračna ekstaza ikad mogla ispuniti.

I glazba koju čujem na radiju je napravljena na način nalik blokovima zgrada, automobila na parkiralištu ili ureda u poslovnoj zgradi. Linearno, ponavljajuće i predvidljivo, svejedno je li riječ o rocku ili hip hopu, esencijalno svi su oni proizvod mračne ekstaze. Za razliku od tog, glazba “primitivnih” društava nema A-chorus i refren i zapravo je po strukturi bila psihodelična. Teme se često prelijevaju bez stroge strukture, kao u nekoj igri, ali smislenoj. Sviram električnu gitaru, ali kako je nastao njen “drive”? Tako što su zvučnici “fercerali” od prenapregnutosti. Taj se zvuk zove “distorzija”. “Iskrivljenje”. To je danas uobičajeni zvuk gitare. Opet mračna ekstaza, i moja naviknutost i suživljenost s njom. Daleko je to od zvuka frule ili para žica od konjske kože nategnutih preko rezonantne kutije.

Izgleda da je psihodelija prirodno stanje naših svijesti, kao što je i prirodno da stalno budemo u ekstazi. Ali to mora biti prirodna ekstaza. Ona puni, dok nas ova prevladavajuća, “mračna” ekstaza iscrpljuje. Možda je vrijeme da jednoj zatvorimo, a drugoj otvorimo vrata naše svijesti, a nepozvane goste izbacimo van. Bit će nam i ugodnije i ljepše. Kao uvijek kad se čovjek vrati kući s dalekog puta.

Autor: Krešimir Mišak

Izvor: portaloko.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save